Posljednjih godina teza o manjku popularnosti bendova postala je jedan od neupitnih i često ponavljanih truizama pop glazbe. To ne znači da se novi sastavi ne osnivaju, ne sviraju po koncertima i festivalima ili da nemaju manje ili više uspješne turneje, nego da rock grupe, pa čak i pop sastavi, naprosto više nemaju komercijalni i kulturni utjecaj koji su imali prije trideset, četrdeset ili pedeset godina.
Na Billboardovoj ljestvici 100 najuspješnijih singlova 1975. gotovo polovica pjesama otpala je na skupine, dok je lanjsko izdanje iste te ljestvice u potpunosti pripalo solo izvođačima. Singlovi su osnovni pop format, tradicionalno naklonjen ne samo pop nego i solo izvođačima, no tvrdnju potvrđuje i pogled na "bendovski", albumski format.
Iste te 1975. jedanaest je grupa imalo najprodavanije albume tjedna u SAD-u, dok je lani to pošlo za rukom samo K-pop bendu Twice. Pogled na Spotify pak kaže da se na popisu najslušanijih izvođača tijekom proteklih mjesec dana na toj platformi među prvih dvadeset nalazi samo jedan bend, Coldplay.
Mogli bismo se upustiti u "rokističku" analizu toga što jest a što nije bend, no i najinkluzivnija definicija, ona koja uključuje bilo koju vokalnu ili instrumentalnu skupinu, ne popravlja najnoviju statistiku. Čak su se i donedavno neprikosnoveni K-pop fenomeni kao što su BTS ili Blackpink (barem zasad) raštrkali u solo karijere i razne izvanglazbene aktivnosti.
Tzv. legacy izvođači kao što su The Rolling Stones, U2, Red Hot Chilli Peppers ili spomenuti Coldplay i dalje pune stadione i arene, no bendovima čijem je članstvu prosjek godina manji od pedeset takvi su pothvati puno teže dostižni. The Black Keys, jedan od najpopularnijih rock bendova desetih, lani su otkazali cjelokupnu američku turneju po arenama zbog slabe prodaje ulaznica.
Brojni glazbenici ističu kako su bendovi sve nedostupniji pripadnicima radničke i niže srednje klase, dakle populaciji koja je tradicionalno definirala estetiku, tematiku i smjer glazbenih žanrova od folka i jazza do punka i reggaea
Razloge za takav razvoj situacije ugrubo možemo podijeliti na kulturološke i materijalne. Žanrovi u kojima dominiraju samostalni izvođači poput popa, hip-hopa, EDM-a, pa čak i recentno ponovno izuzetno popularnog countryja, progutali su top-liste posljednjih godina. Suvremeni izvođači su često multimedijske ličnosti i influenceri čija je poslovna aktivnost rasprostranjena daleko izvan glazbe.
Drugim riječima, ako je u doba streaminga postalo praktički nemoguće živjeti od prodaje glazbe, to ne znači da barem onim najspretnijima i najpopularnijim ne polazi za rukom prodaja lifestylea, čak i puno više nego ikad prije. Prodaje se sve, od čarapa do žestokih alkoholnih pića, no pravi sadržaj tih proizvoda je uvijek zamišljeni dašak nečije karizme. Također, društvene su mreže stvorene za promoviranje individualne osobnosti, a ne grupne dinamike i interpersonalnih odnosa u višečlanim sastavima, koji su godinama predstavljali "dodanu vrijednost" za obožavatelje određenih bendova.
Čak i unutar indie-rocka, žanra koji je uz metal najviše orijentiran na bendovsku formu, vidljivost su ostvarile govorljive ličnosti poput Phoebe Bridgers, Fathera Johna Mistyja, Maca DeMarca ili Mitski, koje su se u ključnim trenucima građenja karijere itekako vješto služile društvenim mrežama i internetom i predstavile publici na pristupačan način. Takav modernom tehnologijom određen razvoj događaja potaknuo je diskografske kuće da "svježu krv" traže provjeravajući broj pratitelja i angažman na društvenim mrežama, a ne u koncertnom okružju, kako je to često prikazano u svakoj biografskoj priči bilo kojeg popularnog izvođača od Beatlesa do Strokesa.
Brzi razvoj glazbene tehnologije omogućava pak ljudima da stvaraju glazbu studijske kvalitete u vlastitim spavaćim sobama, čime se često štedi na troškovima opreme i prostorima za vježbu. Mladi bendovi su uz to opterećeni i rastućim troškovima turneja nakon pandemije Covida-19, a u slučaju britanskih bendova poskupljenjem i smanjenjem broja europskih nastupa nakon Brexita. "Turneju na kojoj smo glavni izvođači obično završavamo s gubitkom.
Jedini nastupi na kojima ostvarimo bilo kakvu zaradu su festivali", izjavila je za Guardian Lily Fontaine, pjevačica benda English Teacher, prošlogodišnjih osvajača prestižne britanske nagrade Mercury, procijenivši kako bi im tada predstojeća turneja trebala donijeti oko 800 funti zarade.
Zbog takvih primjera, brojni glazbenici i ljudi vezani za glazbenu industriju ističu kako su bendovi sve nedostupniji pripadnicima radničke i niže srednje klase, dakle populaciji koja je tradicionalno definirala estetiku, tematiku i smjer različitih glazbenih žanrova od folka i jazza do punka i reggaea. Njeni pripadnici stoga će vrlo vjerojatno odustati od formiranja bendova te se glazbeno i kreativno pokušati izraziti na druge načine, bilo da se radi o raznim oblicima kantautorske i eksperimentalne glazbe nastale izvan bendovskog formata ili pak komercijalno "aspirativnim" žanrovima poput hip-hopa ili popa, koji su danas, za razliku od bendovskog formata kad je u pitanju početni stadij karijere, dostupniji i makar načelno demokratičniji nego ikad prije.
Priča o popularnosti bendova puno je šira od toga što je popularno na top-ljestvicama i postavlja zasad neodgovorena pitanja na to tko, zašto i kako ima prava živjeti od svog glazbenog stvaralaštva te imaju li neetablirani glazbenici koji se ne žele baviti trenutačno najunosnijim formama, bilo da se radi o stvaranju pop-hitova ili ambijentalnih tepiha za streaming playliste, uopće pravo sanjati da im glazba može biti išta više osim hobija.
Ni i u načelno "boljim" vremenima diskografska industrija nije bila blagonaklona prema svojoj "srednjoj klasi", odnosno umjereno uspješnim profesionalnim glazbenicima; s dolaskom streaminga, a u najnovije vrijeme i alata umjetne inteligencije, njihov rad je sveden na "hranu za algoritme", koja se potom reproducira kao dekontekstualizirano djelo uz malu ili češće nikakvu naknadu.
Postoji pritom još jedan klasični "rokistički" argument o sviranju iz gušta i ideala, no pritom se zaboravlja da takva egzistencija podrazumijeva i drugi, uvjetno rečeno pravi posao. To je sasvim u redu kada se takav oblik hobija ili poluprofesionalizma odnosi na najviše četvrtinu izvođača i bendova koji su redovno diskografski aktivni, ali nije u redu za ogromnu, nepreglednu većinu.
Pravo pitanje stoga nije zašto bendovi gube na popularnosti, nego zašto je diskografska industrija nikad veća, a broj onih koji mogu profesionalno živjeti od glazbe sve manji. Odgovor se krije u činjenici da tech industrija posljednja dva desetljeća pružatelje i korisnike usluga koristi kao digitalno roblje. Bilo da se radi o Uberu, Spotifyju, AirBnB-u, Instagramu ili nečem petom, rezultat je uvijek isti – i oni koji pružaju drudge usluge, kao i oni koji u slučaju umjetnosti stvaraju tu tako mrsku riječ content, tu su tek da ih se iscijedi do zadnjeg podatka, ideje ili osobnosti.
Okruženje manje ovisno o algoritamskim preporukama, neprekidnom generiranju "pozadinskih" sadržaja i sličnim obilježjima ekonomije pažnje zasigurno bi urodilo i raznolikijom, manje predvidljivom popularnom kulturom, no takav razvoj situacije ne bi bio ni izdaleka koristan našim tehnološkim gospodarima.
