Umjetnik je živ doklegod u praksi traje djelo njegovo ili, barem, sjećanje na nj. Dok se književnika čita, a skladatelja sluša, dok se gleda slikara ili kipara i vidi arhitekta, dotad su oni i živi. Preminu tek kad se zagube na policama u knjižnici ili u arhivi kazališta ili koncertne dvorane, umru kad nestanu u depoima muzejâ ili se maknu sa zidova i iz niša crkava i hramova, a sasvim solidno mogu se ukloniti i dinamitom. Život umjetnika ne prestaje kad im ljetopisac ili kroničar, biograf ili leksikograf dopiše mjesto i datum iza crtice što stoji na vrelu životopisa dotičnika odmah iza rodnoga grada i nadnevka s godinom rođenja. Da, umjetnik je živ doklegod u praksi traje djelo njegovo ili, barem, sjećanje na nj.
Pa će tako u memoriji ove kulture ostati upamćen i Silvio Foretić, pluripotentni skladatelj, pijanist, pjevač, dirigent i vrlo osebujni glazbeni umjetnik širokih interesa i još širih otkačenosti kad je u pitanju umjetnički izraz. Preminuo je Silvio 15. svibnja u Zagrebu. A ovaj podrijetlom Korčulanin rođen je u Splitu 21. prosinca 1940. godine u obitelji glazbenika, jerbo je njegov otac Sergije bio operni solist tenor. Bio je operni solist tenor, budući ga je ozljeda ruke udaljila od ambicije pijanističke karijere. Kako se o ovom umjetniku pisalo jako malo, neka ovdje bude spomenuto kako je bio učenikom glasovitih glazbenika Cvijete Cindro, Josipa Hatzea i Ive Tijardovića, a kao operni solist pjevajući i pjevanje podučavajući djelovao je od Sarajeva i Osijeka do Zadra i Splita. Iako je za karijere nastupio u 40-ak opernih uloga, u splitskom je Teatru bio Alfredo u La Traviati i Manrico u Trubaduru Giuseppea Verdija, Turridu u operi Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija, te Pinkerton u Madama Butterfly i Cavaradossi u kapolavoru Tosca Giacoma Puccinija.
A njegov sin Silvio Foretić, kako se to uvriježilo kazivati i govoriti, pa i zapisati, bio je odistinski enfant terrible suvremene hrvatske glazbe. Glazbeni je put, nakon inicijacije u obiteljskom domu, konkretizirao diplomom iz kompozicije kod nestora Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, eda bi se kasnije usavršavao kod Bernda Aloisa Zimmermanna i Herberta Eimerta u Kölnu. U tom njemačkom gradu će provesti glavninu života i djelovanja, i u njemu će biti asistentom velikom argentinsko-njemačkom skladatelju Mauriciju Kagelu.
Prije odlaska u Njemačku i ostanka u njoj, u Zagrebu je Foretić bio osnovao Ansambl za suvremenu glazbu s kojim je pomicao ustaljene granice i promicao nove ideje muzičkoga izražavanja kojima nije nedostajalo ni provokacije ni subverzivnosti, a etabliravši se u novoj sredini, u Kölnu je utemeljio Ensemble fin de siècle – fin de millénaire iliti Ansambl kraj stoljeća – kraj tisućljeća. Kao pedagog dugo je bio predavačem na Folkwang Hochschule u Essenu i Duisburgu.
Iako mu je opus raznovrstan i raznorodan, nekako se najbrže uz Foretićevo ime veže njegovo ''protestantsko'' djelo Semi – Mono – Opera, podnaslovljena kao ''semiopera semiseria'' za pjevača i elektroniku, koju je praizveo na Muzičkom biennalu Zagreb još 1979. godine. Pojavivši se, izazvalo je podijeljene komentare, baš kao i koju godinu kasnije, kad se pojavilo i u njegovom rodnom Splitu. Na tom je svojem autorskom koncertu 27. ožujka 1983., održanom u foyeru HNK Split, Silvio Foretić sâm otpjevao spomenuto djelo, kao i izveo Sonate nostalgique ''za jednog pijanistu na dva klavira'', te je dirigirao i pjevao vokalnu dionicu u također danas već kultnoj njegovoj skladbi Valse macabre ''za glas i salonski (komorni) sastav''.
A svega nekoliko mjeseci prije toga, na velikoj pozornici HNK Split, 22. prosinca 1982. praizvedena je Foretićeva koreodrama Lizistrata, inspirirana Aristofanovim antičkim dramskim komadom. Tim je povodom, ocjenjujući cijelu kazališnu sezonu, kritičar Vojko Mirković bio napisao: ''Valjda je najprovokativnija predstava čitave sezone bila Aristofanova 'Lizistrata' s muzikom Silvija Foretića. Radi se o tome da su za neke sugestivne poruke o životu u današnjem razglavljenu svijetu dali stanovito suvremeno obličje dramaturg Ljubiša Ristić, redatelj, i koreograf Nada Kokotović. Ta neobična predstava za splitske ukuse nije odbila gledalište, pa je i to preporuka više da ne valja izbjegavati dobra djela živih suvremenika'' („Vjesnik“, 21. VI. 1983.). Predstava je 20. lipnja gostovala i na Ljetnoj pozornici u Opatiji, tada važnom jugoslavenskom opernom festivalu, danas nažalost ugašenom, gdje je također izazvala burne komentare i kritike. I neka je, ipak je Silvio Foretić vazda bio i ostao enfant terrible suvremene glazbe.
Na Muzičkom biennalu Zagreb bio sam 25. travnja 2007., baš kako bih upoznao jedno djelo mojega Splićanina Foretića. Tada je izveo radio-operu Tribun spomenutoga svojega profesora Kagela, koji će preminuti godinu dana nakon ove zagrebačke premijere. Pamtim, a to sam u ondašnjoj objavljenoj kritici i bio napisao, sjajno izdanje deklamatora glumca Vilija Matule, kao i urnebesna dobacivanja genijalnoga pisca Igora Mandića iz publike, koji je često duhovito replicirao na izgovoreni tekst što je dopirao s pozornice. Nakon stanke je izveden i Foretićev ''komorni mjuzikl'' Fabularium animale, pod dirigentskom palicom samog autora. Famozno djelo sa svim odlikama vlastitog mu osebujnog rukopisa.
A onda je došlo i do prve suradnje MBZ-a i HNK Split: opera Maršal, koju je Foretić skladao prema libretu što ga je sâm bio ispjevao prema scenariju istoimenog filma iz radionice oca i sina, Ive i Vinka Brešana. U povijesti splitske operistike ova će produkcija ostati upamćena po skandalu koji je nastao pred samu praizvedbu. Naime, ondašnji gradonačelnik Željko Kerum dojavio je intendantu Dušku Mucalu da se otkazuje sama premijera, što se i dogodilo baš na samoj generalnoj probi. Čak je i knjižica bila tiskana. Međutim, kako su ugovori već bili potpisani, MBZ je pod prijetnjom sudske tužbe – te uz svesrdnu medijsku kanonadu što se širila javnim prostorom – umjesto predviđenog 16. travnja ipak izvojevao izvođenje opere Maršal, pa je do praizvedbe došlo mjesec i pol dana kasnije: i to na sam nekadašnji Dan mladosti, rođendan druga Josipa Broza Tita – 25. svibnja 2011.
Pogledao sam snimku predstave koju sam bio odgledao i uživo, pa mogu konstatirati kako se u susretu s ovakvom vrstom partiture – te pogotovo s okolnostima u kojima je ona, sporadično, nastajala – dirigent Ivo Lipanović snašao izvanredno. Iskusni znalac i prekaljeni umjetnik nije se izgubio u sveopćem košmaru, nego je od raspoloživog materijala podigao lijep monument i Foretiću, i splitskom HNK, i Muzičkom biennalu Zagreb… Sklon sam ustvrditi, pa makar to bilo i s malo pretjerivanja, kako je upravo njegova zasluga što je sama opera, najposlije, porođena bez odveć muke i plača. Orkestar se pod njegovim ravnanjem dosta dobro probijao kroz šiblje i šipražje svojih notnih štimova, dok je zbor svojim standardnim izdanjem nadogradio ukupnost eufonijskog i efekta i afekta ove predstave.
Tri su osjetnije eksponirane role i one su bile pripremljene primjerno. Prvu među njima ističem iznimno zahtjevnu tenorsku, koju je s puno svježine i s tek mjestimičnim poteškoćama u (ekstremnim!) visinama bio iznio stari znanac splitske opere: Branko Robinšak (Ivan). Druga je ona sopranistice, i nju je izvrsno otpjevala Adela Golac-Rilović (Marta). Spomenutu vrlo zahtjevnu solo-točku, gošća iz zagrebačke opere donijela je s osjetnom dozom rafinmana. Treći eksponent, što je s obiljem metjea bio pristupio svojoj kreaciji, bas je Dinko Lupi (Marinko). Njegovo utjelovljenje ''staroga komunjare'' bilo je glumački vrlo uvjerljivo (baš kao i ono Ilije Ivezića u filmu!), a pjevačkom stamenošću udahnuo je u lik Marinka neprijepornu dozu karakterizacije iskonskog lika – ''čovjeka, druga i starješine''.
Dodajmo svemu kako je Stefan Kokoškov (On) utjelovio lik maršala Tita, te da je sjajno ''skinuo'' njegovu boju glasa te način dikcije općenito. A i fizička sličnost nije zanemariva. Najsmješniji dijelovi u operi bili su upravo njegove dionice u kojima gotovo autentično izgovara citate doživotnog predsjednika bivše države.
Opera završava upravo mjuzikualnim prizorom s poletnom i zaraznom melodijom, tako da je publika praizvedbu ispratila s iskrenim pljeskom. S pljeskom kakav i zaslužuje Silvio Foretić, ovaj veliki naš skladatelj i, rečeno je, enfant terrible domaće moderne muzike, što mu je udjenuto i u nadimak po kojemu ćemo ga također pamtiti.
