Mi u Republici Hrvatskoj izgovorimo ime Lovre von Matačića i – ostanemo živi… Nekako je normalno da nam on u ušima i općoj kulturi zvoni sinonimom za dirigentski poziv i zanat, ali pritom nismo ni izbliza svjesni kako to njegovo ime odzvanja i u internacionalnom glazbenom pamćenju, poglavito u Njemačkoj. U družbi među generacijama dirigenata staroga kova – kakvi jesu oni što ih personaliziraju kultne ikone XX. stoljeća poput Wilhelma Furtwänglera i Herberta von Karajana, da ne idemo dalje do Artura Toscaninija ili bliže do Leonarda Bernsteina i Claudija Abbada zadržavši se i objektivno i pristojno tek na onima preminulim – posve ravnopravno, unutar istog akorda ugleda stoji upisano i Matačićevo ime.
I evo, četvrtog dneva siječnja taman načetoga godišta, navršila se obla 40. obljetnica otkako nas je Matačić napustio. Neće biti nimalo pretjerivanja naslonimo li se uza konstataciju kako je on najveći dirigent što ga je hrvatska – i ona dojakošnja, jugoslavenska – kultura ikada dala. Rodio se na Sušaku sad već u pretprošlom vijeku, 14. veljače 1899. (na Valentinovo kao i dvije decenije kasnije splitski pisac Miljenko Smoje), a smrt ga je zaskočila 4. siječnja 1985. u Zagrebu. Na Mirogoju mu je i posljednje počivalište: preko puta Antuna Gustava Matoša.
Ovaj će kvarnerski dječarac već s osam godina života preseliti s obitelji u Beč, gdje će dospjeti i među članove slavnog vokalnog ansambla Bečkih dječaka pjevača (Wiener Sängerknaben). Sâm Matačić kasnije će govoriti kako je upravo to iskustvo, taj boravak u zboru među vršnjacima, njemu otvorilo svijet glazbe. Tu da je naučio više negoli što će to kasnije postići studirajući na konzervatorijima i radeći s najvećim orkestrima i ansamblima općenito. A interes za muziku prepoznala je u njemu starija polusestra Elsa, apsolventica klavira, koju je njegov otac Koloman, operni pjevač, dobio u prvom braku s barunicom Hervojić (zajedno s još dvoje djece). Nakon smrti supruge, otac Koloman ženi se s rumunjskom glumicom Konstancom Nikitescu-Rizo koju upoznaje u Opatiji, i s njom dobiva sina Lovru. Elsa je, čuvajući polubrata, svirala mu Beethovenove sonate, zadržavajući njegovu pažnju uz priče i bajke koje je prilagođavala samom tipu glazbe. Kasnije je Matačić govorio kako ga je to obilato obilježilo, i da je iz tih najranijih trenutaka iz djetinjstva glazbu dočaravao sebi kroz slike, što mu je pomoglo i pri kasnijoj gradnji zvuka i interpretaciji skladbe za dirigentskim pultom.
Pjevajući u zboru Bečkih dječaka, prijelomni trenutak dogodio se u njegovom životu kad je na program došla Misa u d-molu Antona Brucknera. Tada je shvatio da je "postao muzičar". I odlučio se za profesionalno bavljenje glazbenom umjetnošću. Pa je edukaciju nastavio preko Franjevačkog konvikta u Beču, gdje je sjajno savladao klavir i orgulje, skladanje i dirigiranje, a klasični jezici, latinski i grčki, bili su mu sjajnim temeljem stvaranju predispozicija za uputiti se u nepreglednu galaksiju interpretiranja glazbe…
Kao odličan klavirist, mladi Matačić već će sa 17. godina postati korepetitorom u Operi u Kölnu, eda bi već dvije godine kasnije postao dirigentom Opere u Osijeku. A to se dogodilo nakon što se, kako je govorio, s hrvatskom regimentom iz Karlovca bio uputio na talijanski front u Prvom svjetskom ratu… Skinuvši sa sebe uniformu postao je direktorom Opere u Osijeku, gdje je proveo godinu dana, debitiravši 1919. godine s komadom "Graničari" češkoga skladatelja i generala Františeka Xaviera Pokornyja. Iduće dvije godine provest će za pultom u Osijeku i Narodnom pozorištu u Novom Sadu, dirigirajući niz djela Giacoma Puccinija, Giuseppea Verdija, Georgesa Bizeta, Charlesa Gounoda i Wolfganga Amadeusa Mozarta, eda bi se potom na nekoliko godina skrasio u Ljubljanskoj operi. Opera "Jenufa" Leoša Janačeka bit će njegovo omiljeno djelo, uz sad već vrlo prošireni repertoar s naslovima Wagnera i Brucknera, Čajkovskog i Rimski-Korsakova, Beethovena i Donizettija, Smetane i Ivana pl. Zajca…
Krajem treće dekade toga vijeka odlazi na nekoliko godina u Beograd, gdje intenzivno nastupa s Beogradskom filharmonijom i tumači opere u Narodnom pozorištu, među kojima se svakako izdvaja praizvedba "Kneza od Zete" Petra Konjovića (1929.). Iduću dekadu pretežito će provesti u Zagrebačkoj operi, a u ožujku 1936. godine otisnut će se i do Berlina, gdje će s Berlinskom filharmonijom održati koncert s djelima Krešimira Baranovića, Antona Brucknera, Frédérica Chopina i Jakova Gotovca.
U Zagrebu započinje i suradnju sa kasnijom svjetskom primadonom, Zinkom Kunc, koja će mu isprva 1932. godine pjevati u Puccinijevoj "Turandot", s Gitom Đuranec, svega sedam godina nakon praizvedbe same opere u Milanu, a onda će kasnije s Josipom Rijavcem i Josipom Križajem madam Kunc sudjelovati i u premijeri opere "Louisa" Gustavea Charpentiera (1936.). Znakovito je kako će se Matačić upravo ovom operom predstaviti francuskoj publici u Parizu, u Opéri comique, kad će u veljači 1939., čuvši izvedbu u direktnom radijskom prijenosu, sav oduševljen dotrčati u kazalište i sâm skladatelj Charpentier, ne bi li osobno upoznao dirigenta koji je tako sjajno razumio njegove skladateljske intencije…
Naravno, daleko bi nas odvelo kad bismo se makar i taksativno pozabavili opusom što ga je Matačić nastudirao, izveo ili diskografski snimio. Ništa manje elukubracije ne bi bilo pred izazovima onoga koji bi makar skicozno orisati htio sve putešestvije kojima je sa svojim dirigentskim štapićem prošao. Od talijanskih pozornica milanskog Teatra alla Scala do kazalištâ u Rimu i Napulju, Veneciji i Firenci, Torinu i Palermu, preko Sofije, Bukurešta i Rige, Praga i Salzburga do Beča i njegovih i Staatsopere i Volksopere. Ipak, dominantni njegovi gradovi bili su Berlin i Frankfurt, Dresden i Monte Carlo, pa i Stuttgart i München, a dirigirao je i u Bayreuthu u Festspielhausu Lohengrin Richarda Wagnera. Ondje će uspješno surađivati sa skladateljevim unukom, redateljem Wielandom Wagnerom.
Po završetku Drugoga svjetskog rata i izlaskom s robije bio je po "kazni" poslan u Skopje, gdje je 1948. godine utemeljio Makedonsku operu koja ranije nije ni postojala. Osobnim ukazom Josipa Broza Tita 1954. godine dobio je putovnicu i mogućnost nastavka internacionalne karijere
Za vrijeme krvave i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, kao već afirmirani umjetnik, Matačić se oportunistički nastavio baviti svojim poslom. Godine 1941. skladao je koračnicu "Pjesma hrvatske slobode" na tekst Jerka Jerolima Skračića s Murtera, doskora ustaškoga literarnog eksponenta, kao i ine skladbe za novouspostavljene vojne glazbene ansamble u NDH. Od veljače 1942. godine bit će direktorom Zagrebačke opere, nosio je čin domobranskog potpukovnika i bio je na čelu svih domobranskih muzičara, aktivnih i rezervnih, dok je kao vrhovni vojni kapelnik NDH 1943. godine bio pridružen Uredu za duhovnu skrb pripadnika oružanih snaga u Beču. Sudjelovao i u stvaranju filma "Borci za Hrvatsku" (1944.), koji je pri Hrvatskom slikopisu snimio Oktavijan Miletić. U ovom dokumentarno-propagandnom uratku igrao je časnika i dirigirao fragmentima baleta "Licitarsko srce" Krešimira Baranovića.
Nakon sloma NDH, zbog straha pred partizanima, sklonio se u stan glumca i prijatelja Dubravka Dujšina. Optužen za suradnju s okupatorom, zatočen je u logoru na Kanalu i u vojnom zatvoru na zagrebačkoj Novoj Vesi, zajedno s glumcima Maksom Furianom i Daliborom Šatalićem. Iako se može naići na podatak kako je bio osuđen na smrt, o tome nema pisanih tragova; ali, u srpnju 1945. godine donesena je presuda na pet godina prisilnog rada s lišenjem slobode i pet godina gubitka političkih i pojedinih građanskih prava. Matačić je upućen na izdržavanje kazne u Staru Gradišku, gdje je proveo period od listopada 1945. do kolovoza 1946. godine. I tamo je ravnao zatvorskim zborom i orkestrom. Pomilovanje je uspjela ishoditi njegova druga supruga Elizabeta Lilly Levenson.
Po završetku Drugoga svjetskog rata i izlaskom s robije bio je po "kazni" poslan u Skopje. No, tamo je 1948. godine utemeljio Makedonsku operu koja ranije nije ni postojala, a i dandanas se u uredu direktora, u novoj zgradi Opere u Skopju, nalaze masivne drvene fotelje s kožnim navlakama i svečani stol što ih je za svojega mandata iz Zagreba bio doveo upravo Matačić. Osobnim ukazom Josipa Broza Tita 1954. godine dobio je putovnicu i mogućnost nastavka internacionalne karijere.
Za vrijeme svoje intenzivne svjetske karijere, Matačić nije zaboravljao svoju matičnu zemlju. Često je navraćao u Zagreb, a kad su pokrenute Dubrovačke ljetne igre i današnje Splitsko ljeto, svojim je neprocjenjivim iskustvom i karizmom dizao kvalitetu i izvedaba kojima je ravnao, ali i ulagao u budući ugled koji će te dvije – danas institucije – postići i zadržati u svijetu. Splitski operni ljetopisi pamte njegovu izvedbu Gounodove opere "Faust", koju je dirigirao, usput je i prerežiravši, na Peristilu u prvoj godini Splitskih ljetnih priredaba (1954.). Na istom mjestu nastupao je i kao koncertni dirigent, a dirigirao je i balet "Stranac" Silvija Bombardellija.
S krajnjom redukcijom pokreta i funkcionalnošću grimase sa zatvorenim očima, bez onih helikopterskih lamatanja rukama kad se želi možda postići kakav jeftini efekt kod publike, mag dirigentskoga podija Matačić postizao je direktnu bežičnu komunikaciju sa stotinama izvođača u ansamblima preda sobom. Je li bio komorni koncert ili onaj simfonijski, je li bio kakav oratorij u crkvi, kantata u koncertnoj dvorani ili opera na kazališnoj pozornici, za njega je bilo svejedno. I za njega i za one kojima je dirigirao: pred kojima je žmirkao i meditirao, mirno stojeći bez naglih kretnji, vazda malo pogobljen i pognut kao da je htio biti bliže muzičarima, gotovo ih dotaknuvši. Kao dirigent, Matačić je bio sama priroda glazbe, priroda glazbe utjelovljena u ljudskom liku.
