Cesária Évora, "bosonoga diva" sa Zelenortskih otoka, svjetski je slavna, no manje se zna o društveno-povijesnom kontekstu morne, melankoličnog glazbenog žanra koji je na neki način kronika povijesti zemlje obilježene ropstvom i iseljavanjem, te o drugim, jednako zanimljivim žanrovima nastalim na ovim otocima, poput funane i coladeire.
Portugalski trgovci 1455. "otkrivaju" tada nenaseljene otoke, na koje potom iz Gornje Gvineje dovoze veliku populaciju afričkih robova. Otoci su bili i mjesto daljnje deportacije robova prema Americi i Europi, a trgovina robljem trajala je do 1878. Kao i u drugim atlantskim kontekstima gdje su ekonomije ropstva i plantaža u pozadini uspona globalnog kapitalizma, suživot manjinske populacije bijelih zemljoposjednika, administratora i svećenstva te većine koju su činili afrički robovi doveo je do interakcije i isprepletenosti praksi unutar radikalno asimetričnih odnosa moći – odnosno, do problematike kreolizacije.
Kreolizacija je produkt kulturnih politika portugalske vlade i ekonomske i kulturne elite Zelenortskih otoka u kasnom kolonijalnom razdoblju, kao i nacionalista, umjetnika i glazbenika u postkolonijalnom razdoblju. To je kulturna mješavina afričkog pola, zamišljenog kao kulturno inferiornog, i europskog pola, zamišljenog kao kulturno uzdignutog i profinjenog. Pojednostavljeno rečeno, žanr morna predstavlja europski, a funana afrički pol otočkog creolidadea.
Godine 2019. UNESCO je klasificirao mornu kao nematerijalnu svjetsku baštinu. Osnovne karakteristike morne su spori tempo i melankolični vokal uz pratnju violãoa, klasične gitare specifične za ovo otočje. Morna je kulturni izraz koji je najbolje odgovarao retorici navodne kulturne i civilizacijske bliskosti Zelenortskih otoka i Portugala – izraz koji se bazira na gudačkim instrumentima portugalskog i europskog podrijetla te poetici čežnje i nostalgije koja podsjeća na portugalski književni romantizam. Otočka elita ovu je melankoličnu glazbenu estetiku smatrala izrazom suštine creolidadea Zelenortskih otoka, kao i dokazom bliskosti s Europom.
Stotinama godina stanovništvo Zelenortskih otoka je trpjelo suše i glad, zbog čega je bilo prisiljeno migrirati u druge bivše portugalske kolonije, kao što je Sveti Toma i Princip. Najpoznatija pjesma morne, "Sodade", koju je proslavila Cesária Évora, pjeva upravo o tome
Počeci morne neodvojivi su i od povijesnog konteksta u kojemu je portugalskoj kulturnoj eliti bilo važno međunarodnoj zajednici dokazati kulturnu raznolikost svog kolonijalnog carstva. Otočka sitna buržoazija najprije je nekritički usvojila kolonijalni prezir prema afričkim elementima vlastite kulture, no postupno je razvila ambivalentan stav – Portugal je ostao patria, a Lisabon "duhovna" prijestolnica, no rodio se interes za običaje "masa", "običnih ljudi" Zelenortskih otoka, koji, sa svojim afričkim utjecajima, postaju matria. Ovo je kulturni milje iz kojega je potekao val tekstopisaca i skladatelja klasika morne.
Ranih šezdesetih skladatelji kroz mornu suptilno i implicitno kritiziraju politike kolonijalizma i zagovaraju neovisnost. U razdoblju tranzicije i ranih godina neovisnosti, morna je bila "prikrivena" prosvjedna glazba. Bilo je i kritičara koji su tvrdili da tekstovi morne prenose osjećaje i ideje pasivnosti, letargije i rezignacije. Tekstovi morne su na krioluu, jeziku koji svi stanovnici otoka koriste u svakodnevnom životu, iako je službeni jezik portugalski. Kriolu je ujedinio otočane u otporu portugalskim kolonizatorima, koji su ga smatrali primitivnim, "iskrivljenim" portugalskim. Dok je portugalski dominirao sferama službene kulture, kriolu je pripadao svakodnevnom i svjetovnom, i kao takav, imao subverzivni potencijal.
Poetični stihovi morne progovaraju o kolektivnom iskustvu otočana, o migracijama, odlascima i povratcima, o prirodnim elementima koji ih vezuju uz teritorij, ogoljenim otocima, oceanu, suši. Sveprisutni su bol i patnja koji odražavaju povijest obilježenu nebrojenim sušama i neimaštinom. Tu je i tema ljubavi i čežnje, često za voljenim osobama koje su otišle u daleke zemlje (morna se tradicionalno pjevala pri rastancima i odlasku obitelji i prijatelja). Stotinama godina stanovništvo je trpjelo suše i gladovanja, zbog čega je bilo prisiljeno migrirati u druge bivše portugalske kolonije, kao što je Sveti Toma i Princip. Najpoznatija pjesma morne, "Sodade", koju je proslavila izvedba Cesárije Évora, pjeva upravo o tome. Morna izražava tipično osjećanje otočana: sodade – nostalgiju i duboku tugu koja izvire iz nje. Ova nostalgija za sobom povlači i širi spektar iskustava, kao što su tugovanje za nečim nezamjenjivim, prihvaćanje neispunjenih snova, čežnja, gubitak... Riječ sodade izvodi se iz portugalske saudade i sličnoga je značenja, ali s jednom razlikom koju ne možemo zanemariti: element ropstva i čitav niz s njim povezanih iskustava i trauma.
Funana je jedan od popularnih otočkih žanrova koji su bili marginalizirani, pa čak i zabranjivani tijekom portugalske kolonijalne vladavine. Mnogo je brža, sirovija, dinamičnija i živahnija od morne. Izvođači funane i eksplicitno i implicitno kritiziraju rasne hijerarhije tipične za razdoblje kolonijalizma, ali i nakon njega, te dovode u pitanje ideju creolidadea koja je dolazila odozgo, iz krugova elite, u vrijeme uspostave postkolonijalne države. Otočka intelektualna elita na funanu gleda kao na izraz necivilizirane, nasilne, seksualno neobuzdane muškosti – povezuje se sa zabavama koje bi nekad završavale tučama, pa i ubojstvima, a često se svira na vjenčanjima. Funana se gradi na aproprijaciji tada relativno recentnog europskog instrumenta – harmonike. Nakon nezavisnosti, umjetnici se sve više zanimaju za marginalizirane glazbene izraze otkrivajući dotad nevidljive i "utišane" elemente te se kroz "povratak korijenima" nose s nasljeđem kolonijalizma.
U razdoblju oko proglašenja nezavisnosti 1975. populariziran je još jedan žanr, coladeira, za koji neki kažu da se razvio iz morne, s puno bržim, plesnim ritmom te satiričkim i ironičnim tekstovima koji komentiraju svakodnevni život i društvene probleme. Odličan primjer ovog stila je album "Fundo de marê palinha" benda Voz di Sanicolau iz 1976. Kao pravi skriveni dragulj Zelenortskih otoka izdvajamo fantastičnu kompilaciju "Space Echo: The Mystery Behind the Cosmic Sound of Cabo Verde Finally Revealed!", koju je 2016. izdala etiketa Analog Africa, na kojoj su više-manje podjednako zastupljene morna, funana i coladeira. Bilješke uz album prenose priču koja zvuči kao lokalna legenda: o brodu koji se 1968. iz Baltimorea zaputio u Južnu Ameriku s pošiljkom najmodernijih elektroničkih instrumenata i sintesajzera, da bi ga struje odnijele i nasukale na Zelenortskim otocima. Instrumenti su podijeljeni rijetkim mjestima koja su imala struju, poput seoskih škola, gdje su dospjeli u ruke "znatiželjne djece s urođenim osjećajem za ritam... Tako su modernizirani lokalni ritmovi morne, coladere i funane". Koliko je ovdje istine, a koliko legende, teško je reći, no kompilacija zvuči upravo kako bi zvučala glazba tradicionalnog društva koje se dokopalo moderne tehnologije – psihodelični, futuristički pristup tradicionalnim ritmovima, uz obilje sintesajzera i električne gitare. Vrhunac kompilacije, ali i funane kao žanra, svakako je eklektično, dinamično, funky remek-djelo, pjesma "Odio sem valor" pjevača Pedrinha.
Uz Pedrinha, o kojemu gotovo da nema informacija, tu je i bend Os Tubarões koji na albumu "Pépé Lopi" majstorski kobinira mornu i coladeiru. Album je izdan 1976., samo godinu nakon proglašenja neovisnosti, koju Os Tubarões slave i promoviraju, kao i antikolonijalne borbe i i revolucionarne figure širom globalnog juga. Svakako valja spomenuti i album "Tradição" (2005.) pjevačice Gabriele Mendes, koja, kao i Évora, dolazi iz grada Mindela na otoku São Vicente. Samouki glazbenik Travadinha na albumu "Le violon du Cap Vert" (1993.) na zadivljujući način interpretira klasike morne i coladeire na violini, kao i cijelom nizu drugih instrumenata. Kao remek-djela funane izdvajamo divlje, plesne ritmove albuma "Fundu Baxu" (1997.) benda Ferro Gaita, za koje kažu da su najuzbudljiviji live izvođači Zelenortskih otoka, i "Buli povo!" pjevača Antónija Sanchesa iz 1983., moderniziranu, "električnu" verziju ovog stila. Nema boljeg soundtracka za ove lijene, vruće ljetne mjesece od ritmova sa Zelenortskih otoka.
