U subotu, 8. veljače, u 96. godini života preminuo je Sam Nujoma, prvi predsjednik nezavisne Namibije. Afrički je kontinent time ostao bez jednog od posljednjih velikana antikolonijalne borbe iz druge polovice 20. stoljeća. U samoj je Namibiji proglašena višednevna državna žalost u čast preminulog "oca nacije", što je titula koju je Nujomi još 2004. dodijelio namibijski parlament, kao znak zahvalnosti za njegov višedesetljetni angažman u borbi za neovisnost.
Današnja Namibija – ranije poznata pod svojim kolonijalnim nazivom, Jugozapadna Afrika – veći je dio 20. stoljeća provela pod upravom, potom i okupacijom susjedne Južnoafričke Republike, koja je u njoj zavela sistem aparthejda. Većinsko crnačko stanovništvo, uključujući narode Ovambo, Kavango, Herero i druge, bilo je sustavno diskriminirano, segregirano i isključivano iz političkih procesa u zemlji.
Upravo je u takvim okolnostima 1950-ih počeo politički djelovati Sam Nujoma. Rođen 1929. u dobrostojećoj seoskoj obitelji, političku karijeru započeo je kao sindikalni aktivist među namibijskim željezničarima. U travnju 1960. bio je izabran za predsjednika novoosnovane Narodne organizacije Jugozapadne Afrike (SWAPO), koja će odmah postati predvodnicom antikolonijalnog pokreta u Namibiji.
Sredinom 1960-ih SWAPO je započeo gerilski rat protiv južnoafričkih okupatora, koji će se nastaviti sve do 1990. godine. Aparthejdskoj Južnoafričkoj Republici su u tom sukobu manje ili više prikrivenu podršku pružali SAD i Izrael, dok se na strani SWAPO-a našao velik broj nedavno osamostaljenih afričkih država (ponajprije Angola i Zambija), uz materijalnu i logističku podršku Sovjetskog Saveza, te naročito Kube koja se u građanski rat u susjednoj Angoli izravno vojno umiješala boreći se protiv saveznika Pretorije.
Socijalistička Jugoslavija također je održavala diplomatske odnose sa SWAPO-om i materijalno podržavala antikolonijalnu borbu u Namibiji. Rastući unutrašnji i međunarodni pritisak prisilio je Južnoafričku Republiku na potpisivanje mirovnog sporazuma 1988. na temelju kojega je Namibija dvije godine kasnije proglasila nezavisnost.
Nujoma je istovremeno bio izabran za prvog predsjednika novonastale države te će se na toj poziciji zadržati do 2005. Relativno bezbolna tranzicija Namibije iz aparthejdskog u demokratski sistem velikim je dijelom upravo rezultat njegova političkog angažmana. Ostvarenje mirnog suživota većinskog crnačkog i manjinskog bjelačkog – afrikanerskog i njemačkog – stanovništva bitna je ostavština Nujominog petnaestogodišnjeg predsjedničkog mandata.
Nujomina karijera ipak nije bila bez kontroverzi. Agrarna reforma provedena 1990-ih nije polučila željene rezultate, te je još 2010. oko 38 posto ruralnog stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. Dok se s jedne strane kao predsjednik zalagao za jačanje položaja žena u društvu, s druge strane je podržavao diskriminatornu politiku prema LGBT populaciji, a poigravao se i teorijama zavjere o epidemiji HIV-a. SWAPO – kojem je Nujoma ostao na čelu do 2007. – nije izgubio ni jedne izbore u samostalnoj Namibiji, a prvog se predsjednika često optuživalo za autoritarne tendencije.
Njegovi su se partijski nasljednici, poput kasnijeg predsjednika Hage Geingoba, upleli u brojne političke i korupcijske skandale koji su narušili ugled nekadašnje vodeće stranke oslobodilačkog pokreta u ovoj danas dvoipol milijunskoj zemlji. Sam Nujoma proveo je posljednjih sedamnaest godina života u političkoj mirovini, daleko od skandala, čime si je prema svemu sudeći i nakon smrti osigurao mjesto u nacionalnom panteonu.
