Građanski rat u Sudanu rijetko kad dopire do naslovnica europskog tiska. Pa ipak, nezainteresiranost europskih medija postaje to teže opravdati osvijestimo li da se radi o jednom od najkrvavijih sukoba na afričkom kontinentu u proteklih desetak godina i da su u taj rat – kao i u ostale političke krize u supsaharskoj Africi – upleteni i brojni međunarodni akteri onoga što se često naziva "novim hladnim ratom", od Rusije, Irana i zaljevskih monarhija do SAD-a i Europske unije.
Prema službenim (ali nepotpunim) podacima Ujedinjenih naroda, od izbijanja građanskog rata u travnju 2023. u Sudanu je smrtno stradalo najmanje 20.000 ljudi, no pravi je broj zasigurno mnogo viši: pojedine stručne procjene govore i o više od stotinu tisuća poginulih u 18 mjeseci ratnog sukoba. Prema već ustaljenom morbidnom standardu suvremenih ratova, civilno stanovništvo čini veliku većinu žrtava, a pritom su posebno na meti sudanske žene.
Nevladine organizacije upozoravaju na tisuće slučajeva otmica i silovanja, osobito one koje čine pobunjeničke Snage za brzu podršku (Rapid Support Forces, RSF), čiji su zapovjednici i borci koristili slične zločinačke metode i tijekom genocida u Darfuru sredinom 2000-ih godina. Očito je da Sudanu prijeti humanitarna kriza apokaliptičnih razmjera. Broj sudanskih izbjeglica premašio je dva milijuna (najviše ih je u susjednom Čadu), dok je čak sedam milijuna ljudi raseljeno unutar državnih granica.
Milijuni Sudanaca nalaze se na rubu gladi, a jedinu im slamku spasa trenutno može pružiti međunarodna zajednica. No humanitarna pomoć stiže na kapaljku: od 2,7 milijardi dolara koje je UN zatražio za financiranje ovogodišnjih humanitarnih programa u Sudanu, do listopada je sakupljeno svega 1,5 milijardi – jedva 55 posto potrebnih sredstava.
Sudanska kriza je tako još jednom ukazala na manjak interesa globalnog Sjevera za pružanje pomoći globalnom Jugu, a ponajmanje supsaharskoj Africi. Europska unija je Sudanu 2024. godine poslala 147 milijuna eura humanitarne pomoći, dok su susjedni Južni Sudan i Čad istovremeno podijelili oko 170 milijuna eura. Cifre se na prvi pogled čine velikima, no zapravo je riječ o mrvicama. Usporedimo li tristotinjak milijuna eura pomoći Sudanu i okolnim zemljama sa 133 milijarde dolara pomoći Ukrajini od početka ruske invazije 2022. godine, mogućnosti i prioriteti odjednom postaju vrlo očigledni.
Čak i ako iz "ukrajinskog" budžeta izuzmemo 47 milijardi dolara vojne pomoći, razlika i dalje ostaje golema: ispada da međunarodna pomoć Ukrajini na mjesečnoj razini nadilazi UN-ova (neispunjena) godišnja potraživanja za sprečavanje humanitarne katastrofe u jednako ratom pogođenom Sudanu. Može se zaključiti da Europska unija i njene članice nisu pretjerano zainteresirane za pružanje stvarne pomoći državama supsaharske Afrike, kojima je takva podrška nasušno potrebna čak i u mirnodopskim uvjetima, barem ukoliko se žele spriječiti novi ratovi i izbjegličke krize. Pa ipak, čini se da EU i dalje bira kratkoročni profit pred dugoročnim planiranjem.
Stoga možda ne treba čuditi ni da su neke afričke zemlje (poput Malija, Burkine Faso i Nigera) posljednjih godina otvoreno raskrstile s Europom. Ni njihovi novi ruski i kineski partneri nisu nikakvi dobrotvori, štoviše, ali europskim mrvicama će vrlo lako parirati. Afrika tako ponovno postaje bojnim poljem imperijalizma, a pitanje je samo hoće li (i kako) Europa i Amerika reagirati na najnoviju promjenu snaga.
