Građanski rat u Sudanu ovih je dana ušao u novu, potencijalno odlučujuću fazu. Ofenziva Sudanskih oružanih snaga, koja je u ograničenom opsegu započela još prošle jeseni, posljednjih je tjedana polučila značajnije rezultate.
Nakon što je vojska sredinom siječnja istjerala paravojne Snage za brzu podršku (RSF) iz Wad Madanija, administrativnog središta centralne pokrajine Džazire, na meti nove ofenzive našao se i sam sudanski glavni grad Kartum.
Sudanska je vojska od početka godine zauzela industrijski Sjeverni Kartum i veći dio Omdurmana na lijevoj obali Nila, čime se dovela u povoljnu poziciju za daljnje napade u smjeru središnjih dijelova Kartuma. Kartum i Džazira najvećim su dijelom pali pod kontrolu RSF-a još 2023. godine, odnosno netom po izbijanju građanskog rata u ovoj strateški bitnoj afričkoj zemlji.
Rat je u Sudanu izbio 15. travnja 2023., nakon što je RSF pod zapovjedništvom Muhameda Hamdana Dagala, zvanog Hemeti, pokušao svrgnuti dotadašnjeg šefa vladajuće vojne hunte i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Abdela Fataha al-Burhana. Državni udar se izjalovio i ubrzo degenerirao u naoko beskrajan rat iscrpljivanja u kojemu je do sada smrtno stradalo oko 150 tisuća ljudi.
Prema podacima UNHCR-a iz veljače, u posljednje je dvije godine više od 12 milijuna Sudanaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Drugim riječima, gotovo svaki četvrti stanovnik Sudana danas je prognanik ili izbjeglica. Vrijedilo bi citirati i glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa, koji je situaciju u Sudanu opisao kao "noćnu moru nasilja, gladi, bolesti i progona".
Naravno, niti jedan se rat ne odvija u vakuumu, pa tako ni građanski rat u Sudanu. Očito je da se u pozadini sukoba ponajprije krije višegodišnja borba za prevlast između dvaju frakcija nekadašnjeg režima diktatora Omara al-Bašira, svrgnutog tijekom masovnih prosvjeda 2019. godine.
Obje frakcije – vojni establišment pod al-Burhanom i Hemetijev RSF – imaju svoje domaće ekonomske i političke baze. Vojska svoj oslonac ima u dolini Nila u centralnom Sudanu, dok je RSF najsnažniji u Darfuru, na pustinjskom zapadu zemlje. RSF je 2013. godine i nastao kao amalgam arapskih milicija iz Darfura, koje su ranih 2000-tih u toj regiji počinile genocid nad lokalnim nearapskim stanovništvom.
Njihov vođa Hemeti pritom je jedan od najbogatijih Sudanaca i suvlasnik brojnih rudarskih, prijevozničkih i industrijskih poduzeća čija profitabilnost uvelike ovisi o njegovom statusu i vezama unutar državnog aparata. Stoga ne treba čuditi da je sve pokušaje podređivanja RSF-a vojsci između 2019. i 2023. doživljavao kao egzistencijalnu prijetnju.
Iako nisu odgovorni za izbijanje rata, vanjski faktori svakako igraju veliku ulogu u njegovom tijeku. Al-Burhanov režim uživa otvorenu podršku Irana i Rusije, koja u Sudanu vidi mogućeg strateškog partnera, prije svega u pogledu otvaranja pomorske baze na Crvenom moru. Taj su cilj na sastanku održanom u Moskvi 12. veljače potvrdili i ministri vanjskih poslova Sudana i Rusije Ali Jusef i Sergej Lavrov.
RSF pak najsnažniju podršku dobiva od Ujedinjenih Arapskih Emirata. Suradnja UAE-a i RSF-a nije novost: RSF je svojevremeno poslao nekoliko desetaka tisuća boraca u Jemen, kao ispomoć saudijsko-emiratskoj intervenciji protiv jemenskih hutista. No dok se Saudijska Arabija u današnjem Sudanu pokušava igrati medijatora, UAE je čvrsto stao uz jednu od zaraćenih strana. Najnovije pozive emiratskih diplomata za sklapanjem ramazanskog primirja stoga treba gledati u kontekstu nedavnih teških gubitaka RSF-a na bojnom polju.
No malo je tko u Sudanu zainteresiran za mirno rješavanje sukoba. Vojska trenutno ima inicijativu i odbija bilo kakve pregovore, dok bi RSF primirje zasigurno iskoristio tek za lizanje rana. Jedna stvar je ipak sigurna – glavni gubitnik će ponovno biti sudanski narod, kojemu je nakon buđenja iz demokratskih snova 2019. uslijedila noćna mora novog građanskog rata.
