Stariji čitaoci sjećaju se kako je u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, prije rata studirao veliki broj mladih ljudi iz drugih dijelova svijeta, uključujući i Afriku, a to se, premda u manjem broju, održalo do danas. O tome govori Abdoulie Jobe koji je iz Gambije prije 11 godina došao na studije u Hrvatsku, diplomiravši sociologiju i engleski jezik i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Danas je, između ostalog, aktivan u Panafričkom društvu u Hrvatskoj (PADUH), osnovanom 2021. godine, a koje potiče pluralizam i jačanje veza između ljudi iz Afrike i domaćeg stanovništva. Kao i još neki studenti, dobio je stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pitamo ga kako se snalazio.

- Nešto je išlo lako, ali je bilo i težih stvari, prije svega zbog jezika koji sam morao naučiti, ali i prehrane koja se razlikuje od one na koju sam navikao. Nije mi bilo lako daleko od doma, ali sam imao priliku povezati se s kolegama koji su odavde i koji su mi dosta pomogli, tako da sam stekao dobre prijatelje - kaže.

Nedugo nakon svog dolaska imao se priliku uvjeriti u solidarnost svojih kolega. Naime, na sveučilišnom kampusu u Keniji početkom aprila 2015. grupa islamskih terorista pobila je 147 studenata. Zbog toga je performansom održanim sredinom aprila 147 studenata nepomičnim ležanjem u trajanju od 147 sekundi na površini ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu odlučilo podsjetiti na taj događaj i izraziti protest zbog ubijenih kolega u Keniji.

- Bio sam među studentima koji su ležali na tlu i to mi je bilo jako bitno jer su ljudi odavde vidjeli potrebu da suosjećaju sa žrtvama te ružne priče u Keniji. Zbog toga kad prolazim pored HNK-a ne vidim samo kazalište nego i taj moment koji sam doživio, koji ću uvijek pamtiti i za koji sam zahvalan svojim kolegama - ističe Jobe.

Naglašava i da na svom fakultetu nikad nije doživio govor mržnje ili rasizam.

- Većina kolega je bila znatiželjna i ispitivala me odakle sam, zašto sam došao studirati u Hrvatsku i druga pitanja. Ipak, u gradu se ponekad dogodi da se ljudi drugačije ponašaju, pa sam nekoliko puta bio u neugodnim situacijama - dodaje.

Pitamo ga ubraja li u to i rasno profiliranje, kad policija na javnim mjestima kao što su aerodromi ili kolodvori bez nekog vidljivog razloga legitimira osobe druge boje kože ili drugačijeg izgleda, na što su više puta upozoravale nevladine udruge, a o čemu su pisale i Novosti.

- Znam ljude koji su doživljavali takve stvari, a i ja sam to jednom doživio na aerodromu. Ne mogu potvrditi da je to bilo zbog boje kože, ali tako je izgledalo, pa sam pitao zašto moram pokazati dokumente - prisjeća se.

Govori o stereotipima koji su česti kod ovdašnjih ljudi koji nisu putovali u taj dio svijeta, ali i o zanimanju koje pokazuju za njegovu domovinu.

- Ljudi s kojima se družimo i koje poznajem zanimali su se za moju zemlju i vjerujem da su dobili dosta podataka, a ako nešto nisam znao, tražio sam odgovore. Vidim da se često govori o migrantima i izbjeglima iz nekih zemalja, dok se o nama iz Afrike govori mnogo manje. Srećom, Gambija je mirna zemlja u koju sam bez problema putovao pet-šest puta. Bitno je da ondje nema rata, pa ako ću biti nevidljiv zbog toga, to je posebna stvar. Ima dosta zemalja u svijetu gdje se vode ratovi, gdje se događaju nasilje i progoni i gdje ljudi nisu sigurni. Zato je bitno da im pružimo pomoć i da se solidariziramo s njima - naglašava.

Zanimalo nas je kako se kao strani student snalazio s fakultetskom i inom administracijom.

- Iako stranci već godinama i decenijama ovdje studiraju, fakulteti na kojima studiramo i od kojih očekujemo da nam pomognu to ne čine. Stiče se utisak da ni tamo ni u ministarstvu ne znaju kako točno pomagati ljudima. Žele pomoći, ali ne znaju jer je naša situacija drugačija nego kod studenata iz zemalja EU-a. Kad smo imali studijska putovanja ili putovanja neke druge prirode, pogotovo kad ulazimo u Šengen, uvijek trebamo vizu. Tako sam kao igrač bejzbola, koji, nažalost, više ne treniram, trebao vizu za utakmicu na Proljetnom šampionatu u Češkoj. Nitko mi nije vjerovao da kao student zagrebačkog fakulteta trebam vizu, ali sam je dobio. U svakom slučaju, mi koji ovdje živimo duže i imamo više iskustva možemo lakše pomagati studentima vezano uz dokumente i potvrde - ističe.

Nekad se dosta toga rješavalo u Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva, osnovanom 1962. kao mjesto susreta i podrške stranim studentima, od kojih je većina dolazila iz tadašnjih nesvrstanih zemalja. Klub, koji je 1975. privremeno preseljen u prostor Studentskog centra, "zbrisan" je 1990-ih, kad su njegovi arhivi i zbirke oduzeti, ljudi deložirani, a prostor zapaljen, nakon čega, a i zbog manjeg broja studenata, nije bilo sličnih aktivnosti.

- Tada je bila mnogo jača veza između stranih studenata; iako danas imamo mrežu Erazmus, to nije isto. Drugačiji su kontakti s ljudima koji su ovdje nekoliko mjeseci nego s onima koji su ovdje godinama - priča Jobe i dodaje da trenutno ima nekih 15-20 studenata iz Afrike kojima hrvatska vlada daje stipendiju. To dovodi i do pitanja gdje se danas okupljaju.

- Dok sam studirao, družio sam se u SC-u i u studentskom domu u kojem sam bio, ali i oko Glavnog kolodvora i Trga bana Jelačića, bilo kod sata ili kod konja. To je zajednička točka okupljanja brojnim ljudima, ne samo iz Afrike - kaže.

Jedno od mjesta na koje mnogi dolaze je kuhinja MamaVeek's na početku Tkalčićeve ulice, gdje Okoli Kikelomo, koja je iz Nigerije došla prije nekih 13 godina, svakog dana hrani po nekoliko desetina ljudi.

- Ondje sam prvi put došao dok sam kratko bio u gradu, nosio pletenice i bio pomalo zbunjen i tužan, daleko od doma. Ona je suosjećala sa mnom i vrlo brzo smo se sprijateljili. To nam je mjesto vrlo bitno jer možemo doći kad želimo - govori Jobe.

Priča i o potrebi sprečavanja predrasuda prema migrantima.

- Podaci pokazuju da su većina onih koji pokazuju mržnju prema strancima mladi ljudi i zato je bitno da prije svega oni postanu svjesni različitosti i raznolikosti. Moram reći da su Hrvatska i Zagreb zadnjih nekoliko godina mjesto gdje dolazi dosta stranaca, sad uglavnom zbog rada, a iako postoje zakonski propisi, proces integracije kao da ne postoji, počevši od neučenja jezika. Nitko ne zna tko treba olakšati proces integracije. I vama i nama je bitno da imamo zajednički život u društvu u kojem postoji poštovanje raznolikosti. Zato moramo sjesti i razgovarati da postanemo multikulturalno društvo u kojem ljudi žive jedni s drugima u harmoniji i na miran način - ističe.

- Ne smijemo čekati da diskutiramo o problemima s kojima su suočeni stranci, o tome moramo diskutirati sad, a ne kad bude prekasno. Mi volimo sve, ali to ne znači da stranci nemaju loša iskustva, zbog čega je razgovor jako bitan. Bitno je da ljudi znaju zašto netko migrira, nisu svi ilegalci ili divlji ljudi. Nažalost, ima dosta domaćih koji tako misle i zato ih moramo osvijestiti da ne vjeruju u sve što čuju na vijestima ili u novinama, nego da se uvjere osobno. Ako netko ima drugačiju kulturu od moje, to je prilika da naučim nešto što inače ne bih. Zato svoje prisustvo u društvu u kojem živim koristim da, kad god imam priliku, učim nečemu druge ljude, ali i da učim od njih - dodaje.

Zbližavanje s domaćim stanovništvom jedan je od razloga formiranja Panafričkog društva u Hrvatskoj prije nekoliko godina.

- Ideja nam je bila da pomognemo Afrikancima koji žive u Zagrebu da pronađu prijatelje i osjećaju se slično kao kod kuće, kao i da se udružimo i zajednički promoviramo afričke vrijednosti te da se međusobno pomažemo oko različitih problema s kojima se suočavamo kao Afrikanci u Hrvatskoj. Imamo WhatsApp grupu sa 80 članova i stalno nešto organiziramo. Slavimo Dan Afrike na Bundeku, obilježavamo Tjedan borbe protiv rasizma, Međunarodni dan izbjeglica, i to zajedno s Centrom za mirovne studije i drugim udrugama. Vrlo često smo u Centru mladih Ribnjak, mjestu gdje imamo osigurane termine za svoje aktivnosti, a na događaje na toj i drugim lokacijama dođe više ljudi odavde nego Afrikanaca. Nedavno sam imao predavanje o afričkom futurizmu u klubu Booksa na koje je došlo mnogo ljudi. To nam daje snagu, ali i osjećaj da nas ljudi odavde podržavaju i da su uvijek s nama - govori Jobe.