Prije nekoliko mjeseci vodila sam za Novosti razgovor s Françoise Vergès, antirasističkom i dekolonijalnom feministkinjom i kustosicom. U fokusu razgovora bila je tema dekolonizacije muzeja – kojoj je Vergès posvetila svoju najnoviju knjigu, kao i zagrebačko predavanje. Tada sam je upitala koliko ima smisla kritika kolonijalizma, a onda i kolonijalnog muzeja, u kontekstu poluperiferije: ako nismo sudjelovali u kolonijalnim osvajanjima te ako smo i sami bili izloženi orijentalistički obojenom pogledu centra, imamo li se pravo izuzeti iz kolektivne europske bijele odgovornosti? Vergès je bila nježna, ali decidirana: naravno da Zagreb nije Pariz, ali i u perifernim muzejima postoji poriv za skupljanjem afričkih i azijskih zbirki koje nužno valja propitati kroz dekolonijalni rakurs. "Dovoljno je da se neki avanturist ili misionar stacionirao u Kongu ili Etiopiji. (...) U to vrijeme muškarci iz Hrvatske mogli su putovati u Afriku, ali nitko iz Konga nije bio u situaciji da dođe u Hrvatsku i odnese kući umjetnička djela."
Samo nekoliko dana nakon ovog razgovora, 9. studenog, u Zagrebu je otvorena izložba "Afrička zbirka Franjevačkog muzeja Tomislavgrad", u Galeriji Arheološkog muzeja. Izložba, koja ostaje otvorena do 31. siječnja, dosta je dobra prilika da propitamo odnos poluperiferije prema kolonijalnim tekovinama i pokušamo razumjeti našu specifičnu poziciju – kako onu epistemiološku, uvjetovanu historijskim posebnostima Balkana, tako i u odnosu na pitanje odgovornosti prema današnjim sustavima opresije na globalnoj razini.
Afrička zbirka službeno je formirana 2013. godine, no hercegovački misionari započeli su skupljanje predmeta mnogo ranije, odmah po dolasku u DR Kongo 1968. godine (izložba je prvotno i priređena u sklopu pedesete obljetnice njihove misije). Predmete su, prema informacijama iz popratnog teksta, prikupljali misionari – isprva se radilo o darovima, a potom o "ciljanom prikupljanju" – specifična provenijencija predmeta nije na izložbi navedena. Po ulasku na izložbu posjetitelj će se naći pred bulumentom predmeta različitog vremena izrade i namjene, kombinacijom prirodnih izložaka (poput minerala ili zmijske kože), umjetničkih predmeta, instrumenata, uporabnih predmeta; objedinjuje ih, osim konteksta misionarskog djelovanja u kojem su prikupljani, njihova "posebnost i egzotičnost", koje ilustriraju "izvornu stranu Afrike" (citati iz popratnog letka).
Istovremeno, uložen je napor da se u općim crtama situira i opiše narod (Luba) na čijem životnom području misija djeluje, da se prevedu nazivi i kontekstualiziraju pojedini predmeti (što je učinio franjevac iz Kamine Narciss Ngoya) te da se prikažu pozitivne strane misijskog rada (među ostalim i prijevod Biblije na kulubski, jedna od značajnijih ostavština prvog hercegovačkog misionara u DR Kongu, fra Blage Brkića). Dio izložbe čini i niz dokumentarnih fotografija i videa života misionara i njihove pastve.
Fotografije djece pune zahvalnosti bijelim misionarima i raznorodni predmeti nabacani kao ilustracije "egzotične" Afrike bili bi dovoljni za woke zgražanje. Ipak, vrijedi uložiti dodatno promišljanje kako bismo razumjeli zašto problematičnost ove izložbe nije očigledna domaćoj publici
Iz rakursa postkolonijalne teorije krajnje je jednostavno kritizirati ovaj postav, čak i kad uzmemo u obzir dobronamjernost s kojom je izložba po prilici postavljena: fotografije djece pune zahvalnosti bijelim misionarima na edukaciji (i sakramentima) i raznorodni predmeti nabacani kao ilustracije "egzotične" i "izvorne" Afrike bili bi dovoljni za automatski bojkot i zgražanje woke javnosti. Ipak, vrijedi uložiti dodatno promišljanje kako bismo razumjeli zbog čega problematičnost ove izložbe – i ne samo nje – još uvijek nije očigledna domaćoj publici.
Naime, pitanje koje sam postavila Vergès – "kakve veze kolonijalizam ima s nama?" – postavljat će se i s lijeve i desne strane političkog spektra. "Hrvatska nikada nije vodila osvajačke ratove" rečenica je koju sam bezbroj puta čula za vrijeme školovanja. Ona se, u različitim varijantama i različitim argumentacijskim strategijama, vrlo lako transformira u narativ o nama koji smo na vječitoj meti ratova i carstava, nama koji smo "vjekovima porobljavani" i borci za slobodu. K tome, dodat će ljevica, ipak smo mi ponosni nasljednici_e Nesvrstanih i njihove antikolonijalne borbe. Takav narativ teško odgovara na poziv za dekolonizaciju, pogotovo kada on dolazi iz centara moći, iz zapadnog akademskog polja na kojem se proizvodi znanje i teorijski okvir koji se onda često nekritički pokušava nakalemiti na drugačije povijesne odnose.
A ipak, jesmo li doista izuzeti iz kritike kolonijalizma? Sve me to podsjeća na crticu iz društvenomrežnog života, kada je jedan portugalski znanstvenik na privremenom radu u Hrvatskoj na svojem Facebook profilu objavio kritiku kolonijalne ikonografije kojom se brendira Badelov rum (naljepnica na svakoj boci predstavlja "egzotičnu", senzualnu crnkinju u ambijentu palmi, pijeska i mora). Moj automatski odgovor na njegovu kritiku padao je upravo u procjep poluperifernog odnosa prema kolonijalnim nasljeđu: iako i ja odavno prepoznajem Badelove vizuale kao problematične, to da netko iz srca kolonijalnog carstva proziva nas za kolonijalizam naprosto me razjarila.
"Barem bismo u tome mi trebali biti u mogućnosti očitati njima lekciju", bila je moja prva misao. "Umjesto toga, oni se usuđuju nama davati zadatke i packe, a da im ne pada na pamet podijeliti i udio u kolonijalnoj pljački koja i dalje na razne načine puni francuske, engleske, belgijske, portugalske ili španjolske riznice." U takvom refleksu nisam bila usamljena: jedan od komentatora koji svoju indignaciju nisu zadržali u privatnosti vlastite glave portugalskog znanstvenika naziva "umišljenim, arogantnim gadom" – što je ovome moralo djelovati šokantno i ničim izazvano.
Naše automatske reakcije, međutim, ukazuju na kompleksnu igru samopercepcije periferije, koja sebe ne sagledava direktno, nego u odnosu spram cent(a)ra. Zgroženost idejom da nas tamo neki nasljednici imperije imaju obraza prozivati za kolonijalizam naličje je onog novčića s čijeg lica sja ponos franjevačkog kustosa koji zbirku hvali kao "jedinstvenu na prostoru BiH i šire" – drugim riječima, imamo što i svjetski muzeji, nismo tako provincijalni kako se čini – te tvrdi da ona "prikazuje jedan sasvim novi svijet"; odnosno, da smo mi slični centru po tome što postoje Drugi koji su dovoljno različiti od nas da spram njih možemo biti referentni, a ne egzotični. U oba slučaja naš odnos prema koloniziranima nije direktan, već je posredovan pregovaranjem našeg odnosa s centrom moći.
I "novonesvrstana" i "proimperijalistička" optika prikrivaju vlastitu dehumanizaciju Drugog: ljudske sudbine svode se na simbol, posve ispražnjen od promišljanja bilo kakve odgovornosti koju bismo mogli snositi, ako ne za uzroke nepravdi (iako u kontekstu ove izložbe Katolička crkva ima putra na glavi koji bi zahtijevao zaseban tekst), onda za (ne)sudjelovanje u njihovom ispravljanju. Tako je i moguće nekritički se hvaliti ostavštinom Dragutina Lermana ili piti Badelov rum bez zadržavanja nad njegovim vizualnim identitetom. Moguće je i u zagrebačkom Arheološkom muzeju gledati izložbu koja želi predstaviti život naroda u DR Kongu, a pritom u potpunosti zaobilazi krvave sukobe u kojima je od sredine devedesetih naovamo poginulo šest milijuna ljudi, dok ih je isto toliko i raseljeno te koja ignorira ulogu koju u tim smrtima igraju naši telefoni i auti (s obzirom na to da je upravo DR Kongo glavni izvor konfliktnih ruda), ali i ulogu koja Hrvatska i BiH igraju u okviru novog pakta o migracijama kao žandari na vanjskim granicama EU-a.
Naravno da sve te činjenice ne moraju biti tema svake izložbe ili muzejskog postava; no izostanak ideje da bi neslavni kontekst (neo)kolonijalizma ipak trebalo nekako adresirati predstavlja specifičnu slijepu točku poluperiferije. Jer, da parafraziramo Vergès, ne postoji neutralna umjetnost, a još manje neutralni kustoski postav: ako oni ne stvaraju probleme sustavu moći, onda održavaju i podržavaju status quo.