Françoise Vergès (otok Réunion) teoretičarka je politike, antirasistička i dekolonijalna feministkinja i kustosica. Teme njenog rada obuhvaćaju robovlasništvo i njegove reperkusije, solidarnost na globalnom Jugu, dekolonizaciju javnih prostora, dekolonijalni feminizam i neoliberalizam, da spomenemo samo neke od njih. Na srpskohrvatski su dosad prevedene njene knjige "Feministička teorija nasilja" (FMK, Beograd, 2022., u prijevodu Milice Rašić) i "Dekolonijalni feminizam" (Multimedijalni institut, Zagreb, 2023., u prijevodu Milene Ostojić). Njeno javno predavanje "(Nemoguća) dekolonizacija univerzalnog muzeja", održano 21. listopada u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak u organizaciji kolektiva WHW, bilo je dupkom puno.

Tema vašeg zagrebačkog predavanja, kao i vaše posljednje knjige, jest dekolonizacija muzeja. U naslovu knjige referirate se na krilaticu Frantza Fanona o dekolonizaciji kao programu potpunog nereda i govorite o potrebi za radikalnom transformacijom ideje univerzalnog muzeja, s Louvreom kao uzorom. Kako vaša analiza funkcionira u kontekstu globalne poluperiferije poput naših prostora, koji nisu aktivno participirali u kolonijalnoj eksploataciji, ali su od nje ipak imali koristi?

Nacionalni muzeji, osmišljeni da demonstriraju prestiž države i nacije, javljaju se u 19. stoljeću. Već tad se Louvre postavlja kao model "univerzalnog", s predmetima iz različitih perioda i lokaliteta na jednom mjestu. U Louvreu se možemo šetati od grčke antike, preko onog što nazivaju islamskom umjetnošću, pa sve do europske umjetnosti 19. stoljeća. Isto je u British Museumu, Pradu itd. – većini muzeja zapadne Europe.

U drugim dijelovima svijeta, muzej je pratio isti princip, ali u odnosu na nacionalnu državu. Privatne kolekcije aristokrata otvarale su se da bi educirale građane, nudeći im nacionalni identitet koji ujedinjuje manjinske perspektive i raznolike narative u jedan: onaj nacionalne države. Razlika između nacionalnih i univerzalnih muzeja jest u tome što oni prvi nemaju prilike prikazati puno predmeta iz ostatka svijeta. No čak i u perifernim europskim muzejima postoji taj poriv. Na svakom putovanju posjećujem muzeje, i čak i u manjim muzejima naći će se poneki predmet iz Afrike ili Azije. Možda samo dva ili tri, ali će biti tamo: donijeli su ih vojnici, misionari, donirale važne porodice kroz trgovačke veze, izravno ili neizravno.

Postoji to uvjerenje – mi nismo velika kolonijalna sila, nama dekolonizacija ne treba. No dovoljno je da se neki avanturist ili misionar stacionirao u Kongu ili Etiopiji. U Etnografskom muzeju u Zagrebu postoji fotografija jednog tipa (Dragutina Lermana, op. a.) s malim crnim dječakom. I u Etiopiji su braća Seljan osigurala važnu kolonijalnu poziciju. U to vrijeme muškarci iz Hrvatske mogli su putovati u Afriku, ali nitko iz Konga nije bio u situaciji da dođe u Hrvatsku i odnese kući umjetnička djela.

Jeste li posjetili Muzej afričke umjetnosti u Beogradu? Kako ga doživljavate?

Taj je muzej odraz specifičnog odnosa koji je Jugoslavija gradila s takozvanim trećim svijetom. Ideja je bila izgraditi muzej na idejama prijateljstva među narodima i solidarnosti, ali to je uvijek komplicirano. Otkud potreba da se ustanovi upravo muzej, umjesto npr. knjižnice ili kulturnog prostora? Umjetnost se uvijek prepoznavala kao most prema civilizaciji, i taj pogled je i danas hegemon. Uvijek se govori o dijalogu između kultura, iako se paralelno s tim umjetnost uništava u ratovima. Ali i dalje postoji ta duboka ideja da će umjetnost potaknuti ideje prijateljstva i zajedničke ljudskosti.

 

Umjetnost i neutralnost

U Zagrebu ste u svojstvu predavačice na WHW-ovoj akademiji, a studenticama ste održali i seminar o politici vitalnih potreba, jednoj od vaših glavnih tema. Na koji način spajate politiku borbe za osnovne ljudske potrebe s umjetnošću?

Umjetnost i muzeji nisu neutralni prostori u kojima se kontemplira, gdje se možete sakriti od svijeta. Ne smijemo se zadovoljiti time da umjetnost bude eskapistička praksa, svakako ne u ovom trenutku u kojem se događaju genocid u Gazi, rat i glad u Sudanu, Kongu, Kašmiru, sa svim što vidimo u Ukrajini, s klimatskom katastrofom, pojavom krajnje desnih fašističkih stranki, s globalnom kontrarevolucijom. Zadnjih desetak godina svjedočimo i nevjerojatnim pokretima otpora: autohtona populacija koja se bori za zemlju i vodu, potom MeToo, Black Lives Matter, palestinska borba itd. Umjetnici možda i mogu šutjeti – imaju na to pravo kao i svi ostali – ali tada ne mogu tvrditi da su ikakva avangarda. Ne mislim, naravno, da zakonski treba siliti umjetnice da se angažiraju u svijetu, ali mene umjetnost koja to ne čini jednostavno ni ne zanima. U teškim trenucima – a ovo je doba iznimno teško i prijeteće – puno me više zanimaju oni koji razumiju što se događa i koji se odupiru. To ne znači da proizvode propagandnu umjetnost, nego da nas tjeraju da shvatimo hijerarhije moći i borimo se protiv njihove naturalizacije.

Ako imamo izložbu o radikalnom feminizmu, to je zato što su neke druge žene očistile galeriju. I moramo toga biti svjesne. Ne kažem da treba otkazati izložbu ili na neki umjetan način uključiti i te žene u nju, ali ako uopće ne razmišljamo o strukturi, što onda radimo?

Postoji li opasnost da umjetnički angažman zamijeni onaj politički?

Znamo da su u određenim situacijama umjetnici rekli: ovo nije trenutak da slikam ili kiparim, moramo se boriti protiv fašizma, nacizma, kolonijalizma, imperijalizma. Znamo da u Palestini ginu pjesnici, i da će moć uvijek na meti imati umjetnike. Vidjeli smo to u Čileu, u diktatorskim režimima u istočnoj Europi, u Francovoj Španjolskoj, vidimo to sada s propalestinskim umjetnicama. Ne postoji neutralna umjetnost: ako ne stvara probleme sustavu moći, ona održava status quo. Glazbenici mogu stvarati zvukove otpora, fotografi snimati, pjesnici pisati poeziju, svi i dalje mogu koristiti svoju umjetničku kreativnost i boriti se zajedno sa svojim drugovima.

Hrvatska je preko noći postala destinacija za strane radnike, kao i za osobe koje traže zaštitu od ratova, siromaštva i progona. Ovaj je proces tako brz da se u nekoliko godina potpuno promijenio moj odgovor na pitanje "Tko čisti svijet?". Donedavno je odgovor bio "moja baka", ali sada po šoping-centrima srećem isključivo nepalske i filipinske radnice. Recite nam nešto o temi rasijalizacije (već otprije ženskih) esencijalnih poslova.

Pomak koji opisujete dogodio se i u Francuskoj i Engleskoj, samo nakon Drugoga svjetskog rata. Prije toga su kao čistačice, u privatnoj i javnoj sferi, radile siromašne žene sa sela. Pomak prema rasijalizaciji dogodio s profesionalizacijom srednje i niže srednje klase, te je porasla potreba za čistačicama, njegovateljicama i ostalim nisko plaćenim zanimanjima. U Engleskoj su tu rupu popunile žene iz Antila, u Španjolskoj one iz Južne Amerike, u Njemačkoj iz Turske. Ovdje su sad to Romkinje ili žene iz jugoistočne Azije, u Francuskoj žene iz bivših kolonija. To je globalno kretanje. A migracija je danas prvenstveno ženska – to pokazuju UN-ove brojke.

Dok su se feministkinje borile za pravo na pobačaj u Francuskoj, nisu obraćale pažnju na to da država potiče obavljanje pobačaja u slučaju rasijaliziranih žena. Kada se feminizmu pristupi iz pozicije individualnih prava, gubi se iz vida pitanje klase i rasijalizacije

To su žene koje migriraju kao bi radile u skrbi i uslužnim djelatnostima kao što su njega, čišćenje, čuvanje djece i seksualni rad. U svim tim sektorima dolazi do rasijalizacije. A sama rasijalizacija nije monolitna, to je također zanimljiv konstrukt. Žene iz Južne Amerike mogu izgledati isto kao Španjolke, a ipak će biti rasijalizirane. I unutar Europe naravno postoje hijerarhije – to je stari princip "podijeli, pa vladaj", jedna od najstarijih taktika vlasti, i dalje vrlo efikasna. No moramo biti svjesne te organizacije svijeta, a feminizam to često zanemaruje. Ako smo u prilici da putujemo, istražujemo, pišemo knjige, to je zato što neke druge žene čiste. Ako imamo izložbu o radikalnom feminizmu, to je zato što su neke druge žene očistile galeriju. I moramo toga biti svjesne. Ne kažem da treba otkazati izložbu ili na neki umjetan način uključiti i te žene u nju, ali ako uopće ne razmišljamo o strukturi, što onda radimo?

Svijest o strukturi uvjeta proizvodnje omogućuje nam da se borimo za aboliciju te strukture. Znam da se na Zapadu i takozvana istočna Europa doživljava kao periferija – "oni zapravo ne razumiju demokraciju, moramo ih poučiti", pa Europski parlament šalje misionara, kao u kolonijalna vremena. Ova ideja civiliziranja vrlo je snažna danas u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Postoji uvjerenje da su ideje poput slobode i jednakosti nekima urođene – obično bijeloj buržoaziji, kojoj to dolazi s rođenjem – dok ostale treba educirati. Zato trebamo dobro razmotriti razne periferije i njihovu organizaciju. Jer dok istočna Europa jest periferija, ona nije isto što i globalni Jug.

 

Rasa, klasa i pobačaj

Problem rasijalizacije provlači se kroz sve teme kojima se bavite. Primjerice, pitanje pobačaja – upozoravali ste kako se u vrijeme kad se Francuskinje bore za pravo na pobačaj na Réunionu događaju prisilne sterilizacije. U vrijeme kada u Hrvatskoj postoji priziv savjesti, koji značajno otežava pristup pobačaju, kako gledate na ta pitanja?

Dvije stvari su tu važne. Za početak, svjedočimo globalnoj kontrarevoluciji, koju pratimo u SAD-u ili Argentini, potpunoj histeriji kako žene ne prave djecu, kako nema dovoljno djece. Ali nas je sedam milijardi na planetu, imamo vremena prije nego što čovječanstvo opadne brojem. I žene imaju pravo odlučiti da žele manje djece. Međutim, borba za pravo na abortus često se zapliće u individualistički narativ – moje tijelo, moj izbor – tako da moć ide u ruke doktora i bolnica, umjesto borbe za autonomne klinike. Zato su doktori u poziciji da koriste priziv savjesti. No kroz povijest su pobačaji rađeni unutar ženskih krugova, često sa strašnim posljedicama, naravno, no to je bio rezultat represije.

Sedamdesetih su žene naučile kako da izvode pobačaje, i radile su si ih međusobno, u stanovima. To je znanje oduzeto, buržujske feministkinje su predale tu moć. Da smo se borile za autonomne klinike, da se one multipliciraju i budu dostupne i po malim selima, stvari bi bile drugačije. Predali smo se moćnicima, kao da je moć benevolentna, a ne u rukama rasističkog patrijarhata. A potom imamo situaciju da su mnoge žene sterilizirali i vršili im abortuse bez njihovog pristanka. U Francuskoj su to bile Romkinje, a slična se stvar dogodila i na Réunionu: dok su se feministkinje borile za pravo na pobačaj u Francuskoj, nisu obraćale pažnju na to da ta ista država potiče doktore na obavljanje pobačaja u slučaju rasijaliziranih žena. Nemam ništa protiv toga da buržujke imaju pravo na pobačaj, ali zbog toga što nisu obraćale pažnju, ili se uz to borile i za seksualnu edukaciju, mnoge žene iz nižih klasa bile su skrajnute. Kada se feminizmu pristupi iz pozicije individualnih prava, gubi se iz vida pitanje klase i rasijalizacije.

Razgovaramo na engleskom jeziku. Razmišljajući o vlastitim mogućnostima da vas intervjuiramo na francuskom, shvaćamo da to nije vaš materinji jezik. Kakav je vaš odnos prema jeziku u kontekstu imperijalizma?

Školovala sam se na francuskom. Réunion je francuski departman, ali sam kod kuće govorila i kreolski. Dolazim iz vrlo obrazovane obitelji i nisu mi branili da kod kuće govorim kreolski iz straha da neću biti dobra u školi. Radila sam kao novinarka, pisala sam na francuskom za neke ženske i ljevičarske časopise, a onda sam se našla u SAD-u. Od 1985. sam sve pisala na engleskom, a francuski sam ponovno počela koristiti tek krajem 1990-ih. Razlog tome je što su Francuzi odbijali povjerovati da su imali ikakve veze s ropstvom, pa sam im morala to dokazati na njihovom jeziku (smijeh). Onda sam ponovno prihvatila francuski i počela graditi mirniji, manje konfliktan odnos s njim. Francuskoj kolonizacija ide jako dobro, jedna je od boljih u tome. Tjeraju te da voliš jezik, voliš Francusku. Taj odnos s jezikom je u srcu francuske kolonizacije.

U svojoj knjizi "Program potpunog nereda" govorite o potpunom neredu kao radikalnom prekidu s kolonijalnim konceptom muzeja i kanona. Ipak, spominjete i paralelnu silu: želju potlačenih da ih tlačitelji prepoznaju. Isključuju li se te sile međusobno?

To je strateško pregovaranje, neprestana borba. Moramo znati kad reći "slušat ćete nas, jer ćemo vrištati dok nas ne čujete". No također smo svjesni kako neoliberalizam sve komodificira. Njihov je odgovor "nema problema, pretvorit ćemo vas u robu". U principu nisam protiv ulaska u institucije, no moramo prepoznati da se tu krije i zamka. Svaka radikalna ideja može završiti kao slogan na majici koju izrađuje siromašna žena u Bangladešu, posebice u današnjoj umjetnosti: vidimo kako su institucije i muzeji prepoznali kako je različitost dobra za tržište. Možemo to promatrati i kao dio procesa – moć će isprva komodificirati, ali mi se krećemo prema novim horizontima i gledamo u nove prostore borbe. Danas bih rekla da je to borba za širenje autonomije, otvaranje prostora za mišljenje i praksu koja se odmiče od komodifikacije. A oni neka rade svoje.