Boravak u Zagrebu na konferenciji posvećenoj grupi Art & Language, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti, iskoristili smo za razgovor sa Sezginom Boynikom, kosovskim teoretičarem umjetnosti i izdavačem koji posljednjih desetak godina živi na helsinškoj adresi.
Kako se desilo da sa Kosova završite u Finskoj? Što to znači za vaš život i rad?
Desilo se da sam upoznao umjetnicu iz Finske Minnu Henriksson s kojom od 2006. godine radim na mnogim zajedničkim projektima. Naš prvi zajednički nastup bio je uređivanje knjige ‘Suvremena umjetnost i nacionalizam‘ (‘Contemporary Art and Nationalism: Critical Reader’), koja je izašla 2007. u Prištini. To je zbirka tekstova, uglavnom do tada neobjavljenih, koji problematiziraju način na koji se ideologija nacionalizma materijalizira u institucionalnim praksama suvremene umjetnosti, naročito u kustoskim, galerijskim i menadžerskim praksama. U to vrijeme ja sam se kritički odnosio prema činjenici da se na Kosovu suvremena umjetnička produkcija nije bavila ‘suvremenim’ političkim pitanjima. Najviše me smetalo da se umjetnički radovi koji su bili zastupljeni na internacionalnim bijenalima nisu bavili akutnim pitanjima kao što su 60 posto nezaposlenosti, korelacija između države i naroda itd., nego nekim projekcijama nacionalnog identiteta. Pošto sam pitanje političnosti umjetnosti postavio tako da sam ga reducirao na objektivnu konjunkturu, danas ova moja kritika ne vrijedi. Stvari su se promijenile. Naročito poslije različitih intervencija pokreta i partije Vetevendosje (Samoodređenje) pojam nacionalizma prelama se na neizvjestan način. Sada na Kosovu paralelno s kulturnim ili identitarnim nacionalizmom postoji i pojam nacionalizma za koji se može reći da je organizacioni ili revolucionarni, na liniji Fanona i drugih antikolonijalnih teoretičara, koji se zalaže za radikalnu kritiku postojećih državnih struktura.
Dosta istraživača interpretira Makavejevljeve filmove kao sinematički pandan praxis filozofije, ali kada se pažljivo gleda na reference kod Makavejeva, vidi se da se ti koncepti u njegovim filmovima javljaju u negativnom značenju, krivotvoreni, preobraženi
Kakva su umjetnička djela koja se bave nacijom na razini reprezentacijskih politika?
To su vrlo oskudni radovi. Primjeri koje navodimo u knjizi koja obrađuje nacionalizam uglavnom koriste pastiš, ironiju, reciklažu, ready-made kao neku vrste strategije kontra postojećih normi. To dosta smrdi na postmodernizam, koji zastupa kontinuiranu aproprijaciju umjetničkih efekata na polju institucija, uglavnom državnih. Slažem se sa slovenačkim teoretičarem Rastkom Močnikom koji zastupa tezu da je sa Duchampom i suvremenom umjetnošću ‘konstruktivna ideologija iz umjetničkog djela prešla u instituciju’.
Moja sadašnja pozicija je pokušaj preokretanja ove dinamike tako što se naglašava kontradikcije i kompleksnosti koji se dešavaju unutar samog umjetničkog djela.
U Finskoj ste okupili ljude oko časopisa i izdavačke kuće Rab-Rab?
Razlog postojanja časopisa Rab-Rab je dati platformu za takve tendencije. Već sam u svojoj doktorskoj disertaciji o filmovima ‘crnog talasa‘, koju sam branio 2014. u Finskoj, razvio metodološki pristup, nastavljajući rad ruskih formalista, tako što sam studirao ‘formalne i umjetničke kontradikcije’ ovih filmova. Zanimalo me je na koji je način npr. Dušan Makavejev, koji je čitao i bio pod utjecajem praxis filozofije te bio aktivan u mnogim kulturnim institucijama, uspio da prelama sve ove elemente u svojim djelima. Dosta istraživača interpretira Makavejevljeve filmove kao sinematički pandan praxis filozofije, oboje se bave alijenacijom, slobodom, integritetom subjekta i tako dalje, ali kada se pažljivo gleda na reference kod Makavejeva vidi se da se ovi koncepti u njegovim filmovima javljaju u negativnom značenju. Oni su krivotvoreni, preobraženi. Ja sam branio tezu da postoji formalni eksces u filmovima koji ne dozvoljava prostu korespondenciju između filozofije i umjetnosti ili između politike i umjetnosti. Ovu kompliciranu tezu, na odsjeku za Kulturne politike, uspio sam braniti, ali komisija je dobila utisak da je to više umjetnička nego naučna teza.
Turski pank
Desilo se da ste nastavili raditi u tom smjeru?
S Minnom Henriksson uradio sam dva veća projekta, izložbe i umjetničke knjige, koja smo ostvarili u Štokholmu i Helsinkiju. Bili smo pozvani na rezidenciju u sklopu programa Botkyrka Konsthall da uradimo projekt s migrantima u predgrađu Štokholma. Zbog toga što se bavimo nacionalizmom. Odmah smo uočili da se od umjetnika očekuje angažiranost koja mora pronaći pragmatična rješenja. Uglavnom su to utilitarni radovi umjetnika koji sade vrtove s tim zajednicama ili kolektivno kuhaju hranu, prave alternativne lijekove. Ova aktivistička umjetnička teorija bazira se na tezi da umjetnici raspolažu nekom vrstom ovlaštenja koje može objelodaniti alternativne modele konstrukcije zajednice. Ono što je najluđe u cijeloj ovoj konstelaciji su sami rezultati, koji su vrlo predvidljivi, shematični i konzervativni. Na primjer žene prave burek, starci rade u vrtu, mladi igraju nogomet a babe pričaju bajke. To je ono što ovi ljudi ionako rade i bez prisustva umjetnika. Tako da je ova ideja prisustva umjetnika – koja je s Marinom Abramovič našla pravu pravcatu formu hiperpopularne kulture – za nas bila razlog da ne uradimo ništa s imigrantima, nego s institucijama koje se staraju o njima. Zamišljali smo idealnog, fiktivnog imigranta koji posjećuje biblioteke, galerije, dešavanja koja su im namijenjena u predgrađima. By the way, jedna od najopremljenijih biblioteka o temi imigranata nalazi se upravo na tom mjestu, na Fittji, gdje je smješten Centar za multikulturalne studije. Na kraju intervjua, analize postojećih materijala i reportiranja događanja, saznali smo zašto imigranti uopće ne fermaju dešavanja na ovim institucijama. To su liberalno identitarne, često kulturnorasističke, nacionalno desničarske pozicije, koje imigranti odmah prepoznaju kao strane njihovim interesima. Da bi potkrijepili tu tezu proučavali smo na koji način su ove institucije gledale, i još gledaju, na pobune, koje se ponekad zovu i race riots, a desile su se pola godine prije našeg dolaska, uzdrmavši socijalno-liberalni i demokratski mir Švedske. Te su manifestacije pokvarile sliku švedske demokracije. A sad, poslije historijskog debakla socijaldemokratske partije i pobjede ultradesnice, to je postalo pitanje ne samo tih predgrađa nego i cijele Skandinavije. Na primjer, trenutna koalicija Finske je najekstremnija desničarska vlada u svoj modernoj historiji. Koalicija između partije ultradesničarskih fašista, neoliberala i seljačke populističke partije. Reakcije nije bio u toj mjeri ni u 30-ima kada je Wilhelm Reich u svojoj knjizi o masovnoj psihologiji fašizma nabrojio Finsku i Mannerheima kao, zajedno s Italijom i Njemačkom, egzemplaran primjer fašističke države!
Zanimljiv naslov za vaše čitaoce bit će reprint knjige E. P. Thompsona o njegovom iskustvu dobrovoljačkog brigadira na pruzi Šamac-Sarajevo u Jugoslaviji tokom 1947. godine
Bavite se i muzikom.
Da. Napisao sam, zajedno s Tolgom Guldallijem, obimnu knjigu o historiji pank pokreta u Turskoj. A drugi broj časopisa Rab-Rab u dva toma bavi se temom noisea, buke, ali ne samo kao muzičkog žanra ili kao informativnog viška, nego kao jednog umjetničkog ekscesa koji izlazi iz okvira kulture. ‘Noise against Culture‘, tako se zvao broj. Ima dosta toga u tom broju, intervjui s Drorom Feilerom, plus njegovi tekstovi, članak Christine Delphy, intervju s Peterom Gidalom, prilozi Mazena Kerbaja i jedan o njemu, koji je napisao Ozren Pupovac, tekst o psovkama kod Marxa, film o Sergeju Tretjakovu pa i dugačak intervju s Darkom Suvinom, pored ostalih stvari. Inače je Suvin, koji je vama poznat, jedan od naših redovnih suradnika, kao i Ivana Momčilović, pa i Gal Kirn s Nilouferom Tajeri i Vladan Jeremić s Renom Radle.
Lenjinov jezik
To je mala jugoslavenska kolonija u Helsinkiju. O čemu je teći i četvrti broj?
Treći broj smo pokrenuli oko pitanja Marxovog teksta o krađi drva iz šuma u provinciji Ruhr, ali to smo upotrijebili da problematiziramo mistifikaciju ‘prirode’ u umjetničkim radovima, što mi interpretiramo kao reakcionarnu poziciju, pa i tačku prijeloma, slično kao kod Marxa koji se studirajući zakone o krađi drveta promijenio iz građanskog lijevog hegelijanaca u komunistu. Imamo slučajeve takvih promjena, preobraćenja, u trećem broju, od ‘stereoskopskog staljinizma’ Davida Kakabadzea do strukturalizma Ladislava Galete, suprematističkih slika pa antifašističke psihodelične vizije Antonina Artauda, priloga Binija Adamczaka, intervjua s Margaritom Tupitsy, Johnom Robertsom pa i Kazimirom Maljevičem iz Beograda i Njujorka, te teze o hard-core panku. Iz četvrtog broja posebno izdvajam separat o klasnim borbama konceptualne umjetničke grupe Art & Language u Njujorku sredinom 70-ih. Taj tom uključuje opširan intervju s članom grupe Michaelom Corrisom, fotoprint izdanje pamfleta i transkripte njihovih tekstova koji još nisu objavljivani ili su bili nedostupni. Naročito je interesantan Corrisov projekt indeksiranja, ili pokušaj indeksiranja samoupravnog socijalizma s jugoslavenskim konceptualnim umjetnicima 1975. Upravo sam predstavio ovaj projekat na ALU u Zagrebu, a krajem ove godine planiram uraditi dokumentarnu izložbu na ovu temu u Muzeju suvremene umjetnosti u Ljubljani.
Izdali ste i knjigu o Lenjinovom jeziku. O čemu je riječ?
Upravo je iz Rab-Rab Pressa izašao ‘Coiled Verbal Spring: Devices of Lenin’s Language’, to je prvi prijevod na engleski jezik tekstova koje su ruski formalisti poput Šklovskog, Tinjanova, Ejhenbauma, Tomaševskog, Jakubinskog, Kazanskog objavili 1924. u časopisu LEF koji je uređivao Majakovski. U tim tekstovima formalisti studiraju postupke i formu Lenjinovog jezika. Ovi dragocjeni i vrlo interesantni tekstovi nisu bili dostupni na engleskom već skoro 100 godina. Zamislite, skoro sve je prevođeno od ovih autora osim ovih, za nas najzanimljivijih tekstova. Razlog vidim u tome što ovi tekstovi prkose uobičajenim hladnoratovskim interpretacijama po kojima je postojao nepremostivi jaz između umjetničke avangarde i boljševizma. Čitajući tekstove formalista, ali i futurista Alekseja Kručenika, čiji pamflet o Lenjinovom jeziku smo isto uključili u zbirku, dobiva se dojam da su se avangarda i revolucionarna politika dodirivale nekim vrlo zamršenim pipcima. U uvodu sam opširno pisao o tome. A Darko Suvin, koji je napisao pogovor, pitao se kako je Lenjinov jezik, koji je genijalno bio protiv ratnog huškanja, utjecao na umjetnike i formaliste koji su bili beskompromisni kritičari buržoaske kulture.
Na čemu sad radite?
Trenutno radimo na šest novih publikacija koje će izaći do jula ove godine. Naročito izdvajam ‘Free jazz komunizam’, knjigu koja, istražujući koncert Archieja Sheppa i Billa Dixona 1962. u Finskoj, u sklopu festivala mladih koji je podržavao Sovjetski Savez, kritizira hladnoratovsku ideologiju koju interpretira free jazz kao američki produkt kulturnog imperijalizma. Ovim marginalnim primjerom, ali i eksplicitnim komunizmom Sheppa, koji je iste te 1962. napisao kazališni komad ‘The Communist’, dok je Dixon 1964. započeo ‘The October Reveolution in Jazz’, planiramo diskutirati politiku free jazza kao radikalnu poziciju osporavanja američkog militarizma. Drugi zanimljiv naslov za vaše čitaoce bit će reprint knjige E. P. Thompsona o njegovom iskustvu dobrovoljačkog brigadira na pruzi Šamac-Sarajevo u Jugoslaviji tokom 1947. godine. Ovu manje poznatu Thompsonovu knjigu, čak i među ekspertima, uređivat će i predstaviti Slobodan Karamanić.
