Sezgin Boynik, naš sugovornik, koga smo zatekli u Zagrebu, gdje je bio gost Muzeja suvremene umjetnosti (MSU), vrlo je osebujna pojava na postjugoslavenskoj, ali i svjetskoj sceni. Teško ga je smjestiti u ikakvu nacionalnu ladicu, piše na engleskom, a objavljuje u Skandinaviji, više nego u nas. Porijeklom Turčin sa Kosova, student univerziteta u Istanbulu, stanovnik Helsinkija, gdje je i osnovao obitelj. Čest povratnik na Kosovo i posjetilac umjetničkih i teorijskih događanja širom postjugoslavenskog prostora. Neke od tema kojima se bavio su punk, odnosi estetike i politike te kulturnog nacionalizma, a među njima su i Situacionistička internacionala i jugoslavenski film. Glavni je urednik časopisa Rab-Rab koji nosi podnaslov "za politička i formalna istraživanja u umjetnosti".
Rab-Rab Press se otvoreno izjašnjava kao nezavisna levičarska izdavačka platforma, a posvećena je eksperimentalnoj umetnosti. Ova kombinacija je svugde u manjini ili se smatra sumnjivom jer se eksperimentalna umetnost vidi kao apolitična
Živite u Helsinkiju i prilično ste izdavački aktivni. Kako vam je to uspjelo?
Rab-Rab Press se otvoreno izjašnjava kao nezavisna levičarska izdavačka platforma, a posvećena je eksperimentalnoj umetnosti. To je samo po sebi izazov. Ova kombinacija je svugde u manjini ili se smatra sumnjivom i to ne samo u Finskoj, jer se eksperimentalna ili formalistički orijentisana umetnost vidi kao apolitična, a paralelno s time angažovana umetnost se često asocira sa lako svarljivim narativima i formama. Pored toga finska umetnička scena i kulturna sredina nije toliko otvorena prema polemičkim denuncijacijama, na koje smo mi donekle naviknuti. U Rab-Rab Pressu težimo upravo otvorenim konfrontacijama sa neokonzervativnim ideologijama, neoliberalnim strukturama i nacionalističkim tendencijama u savremenoj umetnosti. Toga ima jako mnogo i u Finskoj i mogu reći sve više zadnjih sedam godina, od kad postojimo kao izdavačka platforma. Uprkos tome, u Finskoj se još mogu dobiti subvencije za eksperimentalne i radikalne projekte, tako da, iako ne stabilno, za Rab-Rab često imamo finansijsku podršku. To je jedna pozitivna stvar, a druga je da sam ja, kao glavni urednik izdavačke kuće, podeljen između dva sveta, odnosno, Finske i Kosova, koji su ne samo geografski antipodi Evrope, nego i socijalno i ekonomski sasvim drugačiji svetovi. Mislim da ta kontradiktornost kulturne sfere, ili "nejednaki i kombinirani razvoj" što bi Trocki rekao, doprinosi samoj formi Rab-Rab Pressa, ona je inače i jedna od glavnih tema trenutne izdavačke delatnosti.
Već sedam godina izdajete časopis Rab-Rab "časopis za politička i formalna istraživanja u umjetnosti". Čemu je on sve dosad bio posvećen i o čemu govori zadnji broj?
Do sada smo imali debele brojeve, poneke štampane u dve toma, do 500 stranica. Posvećeni su bili temama kao što su jezik i strukture, šum (Noise) protiv kulture, sirova apstrakcija, izvan šume (Out of Forest), sećanje kao budućnost (Remembering as Future). Tu su objavljeni prvi prevodi na engleski nekih djela Romana Jakobsona, Šklovskog,Waltera Benjamina i intervjui sa Darkom Suvinom, Margaritom Tupitsynom, Peterom Gidalom, novi materijali grupe Art & Language, radovi Anne Thew, Alberta Híjara Serranoa, itd.
Naslovnica časopisa Delo iz marta 1975.
Sad smo promenili kurs. Poslednji broj Rab-Rab časopisa je manjeg obima, na 120 stranica. Bavi se pitanjem savremenosti i eksplicitno se referira na "nejednaki i kombinirani razvoj", koji je u najprostijem značenju, onako kako ga je sam Trocki definirao u svojoj obimnoj "Istoriji ruske revolucije", "amalgam arhaičnog sa najsavremenijim formama". Nažalost, ova temeljna, a verovatno i najvažnija knjiga Trockog nije još prevedena na hrvatsko-srpski. Cilj nam je pokazati na koji način arhaične forme koegzistiraju sa savremenim tendencijama u umetnosti i kulturi, i ultimativno odslikati strukture savremene umetnosti kao inherentne nedemokratične formacije. Za to će nam trebati neka teorija. Pozitivističko nagomilavanje informacija o ekonomskom i institucionalnom iskrivljenju ili nejednakosti institucija savremene umetnosti nije dovoljno. To danas možete naći i u mejnstrim medijima. Treba nam neki duboki uvid, onako kako je Trocki u spomenutoj knjizi definisao, "inner connection of events", ili bolje, nešto slično onome što je Marx u "Kapitalu" sugerirao kao "moć apstrakcije". U poslednjem broju smo preveli iscrpnu kritiku ideologije savremene umetnosti Rastka Močnika, "Savremenost u umetnosti počinje 1917.". Taj projekat ćemo nastaviti kroz saradnju sa Luizom Renatom Martinsom iz Brazila koji nam je inspiracija, ali i u saradnji sa Paulom Woodom, Esther Leslie, Gail Day, Steveom Edwardsom, Nickyjem Hamlynom, Bini Adamczak, a nadam se i sa još mnogim drugima.
Kako spajate svoj interes za avangardnu i angažiranu umjetnost s eksplicitnom političnošću?
Tako što ove komplikovane i apstraktne teme obrađujemo na vrlo konkretnim i eksplicitnim historijskim primerima. Radna hipoteza nam je da su najkontradiktorniji ili najantagonističniji momenti spojeva između avangardne i angažirane umetnosti još uvek aktuelni. Još imaju svoj dah. Treba naći takve primere, i raditi na njima.
Izdali smo prvi engleski prevod analize Lenjinovog jezika koji su ruski formalisti i futuristi objavili 1924. i 1925. godine. To su tekstovi gde najbolji teoretičari umetničkih formi kao što su Šklovski, Tinjanov, Eichenbaum i najekstremniji avangardni pesnici kao što su Kručonih i Majakovski analiziraju jezik glavnog teoretičara i stratega boljševika. U istoriji još nemate jasnijeg i eksplicitnijeg primera gde se umetnost i politika spajaju od ovoga iz 1924.! A zamislite jedino je u istočnoj Nemačkoj urađen prevod i to 1970. godine – Harun Farocki uradio je film – i delimično kod nas 1975. u časopisu Teka.
Isto tako, objavili smo i knjigu "Free Jazz Communism", koja se bavi sa otvorenim političkim (komunističkim) tendencijama free jazz muzičara, naročito saksofonista Archieja Sheppa sa njegovim internacionalizmom. Ova knjiga je naš bestseller. Za manje od dve godine dva izdanja su rasprodata.
Rad Judite Šalgo
"Srp sintakse i čekić tautologije"
U središtu interesa vam je nejednaki i kombinirani razvoj, koncept koji je razvio Lav Trocki i mnogi poslije njega. Kako se on ogleda na primjeru konkretne i vizualne poezije u Jugoslaviji od 1968. do 1983. o čemu ste izdali cijelu monografiju? Radite puno sa jugoslavenskim arhivima, ali uglavnom onima koji su dostupni u javnim bibliotekama. Ne zanimaju vas privatne zbirke u umjetnosti i privatni arhivi, osim vlastitog. Je li to dio načelne politike istraživanja?
Ponajpre, moram vam reći da se publikacija "Srp sintakse i čekić tautologije: konkretna i vizuelna poezija u Jugoslaviji, 1968. – 1983." fokusira na vrstu poetičke produkcije koja se štampala u visokotiražnim časopisima, na takozvane "zvanične" primere. Nisam hteo uključiti primere koji su se pojavili u samizdatima, underground ili fanzinskim platformama, nego sam sve primere izvadio iz mejnstrim kulturnih časopisa kao što su Delo, Dometi, Problemi, Pitanja, Koraci, Ulaznica, Kultura, Vidici itd. Namera mi je bila registrovati međurepubličku produkciju u Jugoslaviji, takozvani nadnacionalizam ili univerzalnost konkretne poezije, i povezati tu poeziju sa osnovnim principima eksperimentalnosti, a to znači sa demokratičnošću i egalitarnošću. Iako se bavim avangardom imam averziju prema ekskluzivnim ili privatnim kolekcijama. Mislim da su javne biblioteke, koje su svima dostupne i javne arhive, koje treba da budu svima dostupne, dovoljne da se prave istraživanja o svim mogućim kulturnim i umetničkim temama. Polovinu materijala za "Srp sintakse i čekić tautologije" sam izvadio iz Nacionalne biblioteke Kosova u Prištini, koja ima izvrsnu kolekciju sve moguće periodike iz doba Jugoslavije. Drugu polovinu sam našao u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu.
U monografiji "Srp sintakse i čekić tautologije" imate uvodni teorijski tekst, ali i puno razgovora s učesnicima te povijesne scene. Što je o svojim mladenačkim iskustvima rekao Rastko Močnik, a kako situaciju vidi Goran Babić s kojim ste razgovarali u Beogradu?
Močnika sam intervjuisao zbog njegovog učešća u radovima OHO grupe i njihovih delatnosti u časopisu Problemi, koji je bio kičma najinteresantnijih i najsavremenijih teoretskih i umetničkih produkcija u Sloveniji, ali i u celoj Jugoslaviji. Močnik je bio urednik i učesnik tih "eksperimenata" krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Važno mi je bilo pokazati koliko je to učešće u levoj avangardi doprinelo njegovoj teoretskoj formaciji. Mislim da se u razgovoru to dosta otvoreno vidi, ali ta veza između umetničkih eksperimenata i teoretske rigoroznosti još treba da se istražuje.
Pjesma Vujice Rešina Tucića
Goran Babić, koga danas u Zagrebu zovu "pokojnim", jako je važan za ovu publikaciju. On je pokretač časopisa Pitanja koji smatra "politikološkim" časopisom, ali u isto vreme to je i platforma za komplikovane, u neku ruku i hermetične, diskurzivne polemike. U istom časopisu Babić, 1969. godine, u broju 6-7, objavljuje svoj portfolio vizuelne poezije, "Ulomci govora s tribine", što je izvrstan rad. Kasnije će Babić te radove uključiti u svojih dvesta i nešto stranica eksperimentalne-konkretne knjige "Matična knjiga", koju je objavio Izdavački centar Rijeka 1983. godine. Znači taj Babić, koji je bio urednik lista Oko, saradnik Stipe Šuvara u "Bijeloj knjizi" i "zvanični" pesnik, kako ga se mnogi još sećaju, pisao je, a moglo bi se reći i konstruisao vizuelnu i ready-made poeziju i gradio socijalistički diskurs o njima. Babić je u isto vreme i link sa drugim pesnikom koji je centralna figura u publikaciji, a to je Vujica Rešin Tucić. Preveli smo njegovu zbirku "Reform grotesk" i niz teoretskih tekstova o socijalnom mandatu eksperimentalne poezije u samoupravnom socijalizmu. Još imamo i razgovor sa Dubravkom Đurić o AŽINU (Asocijaciji za žensku inicijativu) i o Juditi Šalgo, koja je isto vrlo značajna figura za celi koncept publikacije. I razne stvari koji se mogu naći u trista stranica publikacije, a štampana je kao specijalni broj časopisa OEI iz Štokholma.
Za vas je scena povijesti umjetnosti u Jugoslaviji od 1960-ih do 1980-ih godina nedjeljiva. Što mislite o pokušajima da se u raznim sredinama uzme dio jugoslavenskog "kolača", pa da se govori o hrvatskoj avangardnoj poeziji ili punku kao da su to bili nacionalni fenomeni?
Ja mislim da je to apsolutno nemoguće, u meri da to u mnogim primerima graniči sa nekom bizarnom komedijom.
Razgovor s Babićem
Do kojih ste prevrednovanja u odnosu na konvencionalne povijesti umjetnosti došli proučavajući konkretnu i vizualnu poeziju kao relativno marginalne, a sada i zanemarene, pojave u našoj povijesti umjetnosti? Kako postati i opstati kao pjesnik "koji vjeruje u liniju", kako je sebe opisao zagrebački migrant Goran Babić? To nije naivna pozicija, nego militantna i kritička?
Intervju sa Babićem sam uradio u Beogradu, u Knjižarsko-izdavačkoj zadruzi Baraba zajedno sa Ratiborom Trivuncem, koji je utanačio ovaj razgovor. U neku ruku, to je taj militantni spoj, koji se nastavlja. Razgovor ima toliko digresija i stranputica da sam na kraju odlučio da ga objavim onako kako se odvio, kao bukvalnu transkripciju ili kao konkretnu faktografsku prepisku dvosatnog razgovora sa Babićem i Trivuncem. To je jedini materijal u knjizi objavljen na srpsko-hrvatskom. Na čitaocima je da odluče koliko zanimljivosti ima u tom razgovoru, ali mogu reći da u tim digresijama i stranputicama leži ključ trajnosti Babićeve militantnosti, pesnika koji veruje u liniju.
S otvaranja izložbe grupe OHO u SC-u u Zagrebu (Foto: Arhiv galerije SC)
Koji su vam daljnji planovi, na čemu sada radite?
Sem izdavačke delatnosti sa Rab-Rab Pressom u Helsinkiju, trenutno sam aktivan sa novom platformom u Prizrenu, gde smo osnovali izdavačku kuću i centar Pykë, što na albanskom znaci "klin", a povezano je sa radom El Lissitzkog. Centar je fokusiran na arhivsku građu. Trenutno radimo na obradi arhive muslimanskih aktivista u prvim godinama formacija Komunističke partije Jugoslavije u Makedoniji i na Kosovu, godina 1919. – 1921. Došli smo do vrlo interesantne građe objavljene u časopisu Sosyalist Fecri (Socijalistička zora), koji je bio u to vreme zvanični organ KPJ za Kosovo i Makedoniju. Urednik lista je bio Ferit Bayram, koji je bio delegat u Vukovarskom kongresu KPJ i aktivni socijalista još od mladoturske revolucije 1908. godine. Tu je i Nakiye Bayram koja je radila sa Rosom Plavevom na emancipaciji žena u Makedoniji, ali i Haxhi Ymer Lutfi Paçarizi, koji je bio vrlo cenjen mistični pesnik i član derviškog reda melâmija dok nije prešao na komunizam i pisao divne poeme o KPJ i revoluciji. Prošlog leta smo uradili instalaciju o tome na Autostrada bijenalu u Prizrenu, a sad planiramo seriju publikacija koje će predstaviti te poeme i razne tekstove povezane s time.
