Priču o bojama otvaram u ličnom tonu. Bilo je to prije ravno 17 godina: tek što sam se zaposlio u tada još velikoj, a kasnije propaloj reklamnoj agenciji. Među njenim glavnim klijentima bila je tada već njemačka, a ranije hrvatska telekomunikacijska kompanija. I dok sam s kolegicama dizajnericama smišljao svoju prvu reklamu za najnoviju, najpovoljniju i najdostupniju mobilnu tarifu, internetski paket ili šta već, palo mi je na pamet da u sloganu spomenem prepoznatljivu ružičastu boju korporacije. Nije to nikakva ružičasta, bile su konsternirane kolegice, niti je pink, niti fuksija, nego magenta: nijansa koja u spektru boja stoji točno na pola puta između plave i crvene, a našim uvaženim klijentima posebno važna zbog toga što su kupili ekskluzivna prava na nju i zato što je – za razliku od pink ili fuksije – ne smije koristiti nijedna druga kompanija. Sada sam iznenađen bio ja: netko može posjedovati boju? Čitav isječak spektra, svima vidljiv i dostupan, može rezervirati i zaposjesti neka tamo korporacija?
I da i ne, naučit ću kasnije. Nije baš da tvrtke kupuju dijelove spektra, nego brane njihovu upotrebu svima onima koji im predstavljaju izravnu konkurenciju ili im narušavaju reputaciju. Tiffany je tako krajem prošlog vijeka zaštitio svoju "Tiffany plavu", Mattel je zauzeo "Barbie pink", Kodak one karakteristične nijanse žute i narančaste, a crvenu boju potplata luksuznih Louboutinovih cipela ne smije koristiti nitko osim njega. I tako dalje, i tako šire, širom spektra: na stranicama globalno referentnog Pantoneovog kataloga, gdje je svaka nijansa svake boje označena posebnom kombinacijom brojki i slova, neke od tih šifri služe isključivo zato da zaključaju pristup nepoželjnima.
Ali svejedno, iako priča o komercijalizaciji spektra nije nepoznata, prije osam godina čitav se umjetnički svijet uskomešao kada smo doznali da je Anish Kapoor, jedan od najrazvikanijih umjetnika današnjice, dobio ekskluzivno pravo na korištenje Vantablacka: "najcrnje crne" boje na svijetu koja upija čak 99,96 posto svjetlosti, izgleda poput crne rupe iznenada otvorene u prostorno-vremenskom kontinuumu, a prethodno su je znanstvenici jedne privatne tvrtke laboratorijski sintetizirali od nanovlakana u naučne i vojne svrhe. U redu, crna tehnički nije boja, ni Vantablack odnedavno više nije najcrnja crna, a bijesne reakcije Kapoorovih kolega u međuvremenu su uminule. Njegovi radovi izvedeni u Vantablacku – možemo reći nakon prvih izložbi – ostat će zanimljivi isključivo po tome što su izvedeni u Vantablacku: inače ih ne bismo dulje pamtili. Ipak, afera se ovih dana vratila u fokus kulturne javnosti, a to je dobra prilika da je iznova pretresemo. Ima dovoljno razloga, jer – barem ako mene pitate – riječ je o jednoj od zabavnijih i poučnijih epizoda iz bliske povijesti suvremene umjetnosti.
Valjda je u tome ključna razlika: jednom Kapooru možemo se samo diviti, a od drugoga možemo nešto i naučiti. Ustvari, lansira li čovjek kojim slučajem uskoro novu verziju magente – T-comiest magenta mogla bi se zvati ili, još bolje, T-komisch magenta – mislim da ću je naručiti
Najzaslužniji za povratak slučaja Anish Kapoor u medije je Anish Kapoor: tako se naime otprije nekoliko dana zove britanski umjetnik Stuart Semple nakon što je službeno promijenio ime. Nije naravno prvi koji radi nešto takvo – dovoljno je sjetiti se kako su 2007. slovenski umjetnici Davide Grassi, Žiga Kariž i Emil Hrvatin istovremeno promijenili imena u Janez Janša – ali je njegov potez ionako tek nastavak uspješne višegodišnje konceptualne zajebancije na račun onog drugog, poznatijeg Kapoora. Jer dok su se ostali umjetnici pjenili i žestili, Semple – tada već relativno poznat i priznat slikar i grafičar – izabrao je dvoboj bojama. Prvo je, kao odgovor na Kapoorovu "najcrnju crnu", lansirao vlastitu "najružičastiju ružičastu". Nakon nje, još i "najšljokičastiju šljokičastu".
Objema bojama bilo je zajedničko to što su ih smjeli koristiti svi ljudi na svijetu osim, jasno, Kapoora: ako ste ih poželjeli kupiti, morali ste prethodno potpisati službenu izjavu kojom se obavezujete da boje nećete preprodati ni njemu ni bilo kome tko s njim surađuje. O ružičasto-šljokičastoj akciji raspričali su se svjetski mediji, Semple je postao heroj dana raznoraznih boraca protiv privatizacije, a sam Kapoor je, na opće veselje, brzo pokazao da zajebanciju ne prihvaća najbolje. Nekako se dokopao one ružičaste boje, umočio srednji prst u nju pa preko Instagrama Sempleu – kako bi to rekli hrvatski klikbejt-portali – poslao jasnu poruku. Osim što zajebanciju ne prihvaća, ispostavilo se, Kapoor je ni ne shvaća: da je bilo tko svoj srednji prst umočio u njegov Vantablack pa ga fotografirao završio bi s milijunskom sudskom tužbom za vratom, dok je Kapoorova objava samo zapela u žanru onlajn krindža i lošeg humora.
Za Semplea, s druge strane, koloristički obračun s Kapoorom označio je početak šire akcije spašavanja zarobljenih boja. Do sada je već "klonirao" poznatu Tiffany plavu, koja se u njegovoj verziji zove TiffBlue. Zatim je lansirao Incredebly Kleinish Blue, parodiju specifične plave nijanse koju je Yves Klein patentirao i zaštitio prije više od 60 godina. Prošlogodišnju pomamu za blockbusterom "Barbie" iskoristio je da nam predstavi "Pinkie" koja bi, kao što slogan "The Barbiest Pink" obećava, trebala biti originalnija od originala. I već se, naravno, čuju oni koji Semplea – pardon, Kapoora – kritiziraju svodeći njegove akcije na samopromociju i lično brendiranje, ali tako to valjda mora biti: da nema potrage za sitnim privatnim interesima boraca za javno dobro i da nema prokazivanja njihove navodne hipokrizije, čime bi se uopće bavili svi naši današnji antiwokeri, preziratelji političke korektnosti, moralistički protivnici svakog moralizma i ostali statuskvoteri?
Ni prigovori kako je na jednom te istom triku izgradio čitavu karijeru ne drže vodu: novopečeni Kapoor bavi se raznim umjetničkim i aktivističkim projektima, slika i izlaže, pomaže Amnesty Internationalu i udrugama za mentalno zdravlje, samo što je niz kolorističko-oslobodilačkih akcija, eto, privukao najveću pozornost medija. Sada kada se promjenom imena vratio svojoj izvornoj inspiraciji – i to sasvim, kako da kažem, doslovno – ponudio je na prodaju seriju postera, majica i šalica s neprevodivom igrom riječima koja se može čitati kao izravna poruka originalnom Kapooru, ali i kao (auto)ironičan odgovor kritičarima: "I’m not a niche man. I’m Anish, man."
Ali kritičari na stranu jer nova runda dvoboja oko boja podsjeća da već sam duel Kapoora i Kapoora – onog starijeg i ovog novijeg, onog pravog i ovog prgavog – ima sve karakteristike dobrog zapleta. Jedan je prošao elitne škole i na kraju postao britanski sir, drugi u biografiji na službenoj stranici ponosno ističe radničko porijeklo. Jedan stvara monumentalne skulpture zagonetnih oblika, putuje labirintima praznine i prostora, sav je u Koncepciji, Apstrakciji i Formi; drugi plasira jednostavne, angažirane i svima razumljive dosjetke. Jedan iza sebe ima bogat, temeljito proučavan i basnoslovno vrijedan opus; drugi će ostati poznat uglavnom po tome što je zajebavao prvoga. Jer nema ni najmanje sumnje da originalnog Anisha Kapoora u svim budućim antologijama, pregledima i povijestima umjetnosti čeka privilegirano mjesto, dok će se njegova zabavnija kopija u najboljem slučaju prokrijumčariti kroz neku kraću fusnotu.
Nema sumnje ni da za to postoje čvrsti razlozi, prvenstveno oni stručni i estetski. Pa ipak, teško je u ovom srazu ne navijati za Stuarta Semplea a.k.a. Anisha Kapoora. I teško je ne zapitati se kako bi izgledao svijet u kojem bi se više ljudi borilo za svoja elementarna sredstva rada i za naša zajednička dobra – građanke i građani za javne prostore, studentice i studenti za besplatno studiranje, radnice i radnici za, nemam pojma, telekomunikacijske kompanije – onako kako se umjetnik dojučer poznat kao Semple bori za svoje boje. Valjda je u tome ključna razlika: jednom Kapooru možemo se samo diviti, a od drugoga možemo nešto i naučiti. Ustvari, lansira li čovjek kojim slučajem uskoro novu verziju magente – T-comiest magenta mogla bi se zvati ili, još bolje, T-komisch magenta – mislim da ću je naručiti.
