Katja Praznik je izvanredna profesorica na Sveučilištu u Buffalu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Njezina istraživanja usmjerena su na presjek umjetnosti, rada i društvene reprodukcije, s posebnim naglaskom na eksploataciju umjetničkog rada u neoliberalnoj kulturnoj ekonomiji. Autorica je knjige "Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism" (Sveučilište u Torontu, 2021.) i suautorica djela "Which Side Are You On: Ideas for Reaching Fair Working Conditions in the Arts" (IETM, 2023.).

Katja je aktivno sudjelovala u organiziranju umjetničkih radnika u Sloveniji, uključujući suosnivanje sindikata nezavisnih umjetnika ZASUK 2022. godine. Provela je opsežna istraživanja o radnim uvjetima i kolektivnom organiziranju unutar područja kulturne produkcije u postjugoslavenskom kontekstu.

Posljednji događaj ovogodišnjeg izdanja programa Aplauz ne plaća stanarinu, kroz koji se godinama kontinuirano govori o uvjetima rada u polju proizvodnje umjetnosti i kulture, bilo je njeno zagrebačko predavanje pod naslovom "O umjetniče, zašto si neorganiziran_a? Od srednjoklasnog konformizma do klasne solidarnosti u polju kulturne proizvodnje". Razgovarale smo tim povodom i još jednom se dotakle najproblematičnijih mjesta rada u kulturi i različitih modela organiziranja umjetnika i kulturnih radnica.

Kroz svoj rad baviš se fenomenom umjetničkog rada i društvene reprodukcije. Zašto misliš da su upravo umjetnici ti koji često svoj posao rade "iz ljubavi"?

Zapadna umjetnost historijski nikad nije bila pozicionirana kao rad, već se uvijek promatrala kroz termine stvaranja ili kreativnosti. To znači da je ideja rada u samoj svojoj definiciji bila esencijalizirana. Smatralo se da umjetnica ne radi, nego stvara. Baveći se pozicijom umjetnika kroz marksistički feminizam i, uglavnom, rad Silvije Federici, shvatila sam da je to produktivan način za razmatranje neplaćenog rada u kulturi. Način na koji su marksističke feministkinje kritizirale neplaćeni reproduktivni kućanski rad ukazuje upravo na problem esencijalizacije, brisanja samog rada. Kućanski rad se esencijalizira kao isključivo ženski rad i to je osnova na kojoj počiva eksploatacija, taj rad se ne smatra radom jer se podrazumijeva da je inherentan ženama. To je slično umjetničkom radu – umjetnici često ne smatraju da rade, nego da imaju sreću baviti se onime što vole, oni ne rade, nego je to njima prirodno zvanje.

Kućanski rad se esencijalizira kao isključivo ženski rad i to je osnova na kojoj počiva eksploatacija, taj rad se ne smatra radom jer se podrazumijeva da je inherentan ženama. To je slično umjetničkom radu – umjetnici često ne smatraju da rade, nego da imaju sreću baviti se onime što vole, oni ne rade, nego je to njima prirodno zvanje

Te ideološke, kulturno-društvene konstrukcije su jako problematične, a feministkinje su to jako dobro locirale. Kad se neki rad esencijalizira, kad ga se definira kao ne-rad ili prirodnu datost, imamo savršen teren za eksploataciju tj. besplatan rad u korist kapitala. Naravno, postoji razlika; iako je često kulturni rad esencijaliziran poput kućanskog rada ili rada njege – ovaj drugi je veoma naporan, težak i nitko ne uživa u njemu, taj rad nikad nije percipiran kao glamurozan, za razliku od onog u kulturi i umjetnosti – tamo postoji ta aura kreativnosti i posebnosti, iznimnosti.

Upravo je to točka na kojoj je umjetnost u jako problematičnoj poziciji. Ta pozitivna konotacija je ona na koju se vežu svi argumenti: mi volimo što radimo, to je izuzetno važno, umjetnički rad je autonoman rad, pruža nam mogućnost društvene kritike… Taj pozitivni dio nas zasljepljuje i ne vidimo da je esencijalizacija u isto vrijeme i eksploatacija. Kako je nedavno rekla Silvia Federici: "Celebrate to devaluate" – to je ono što povezuje umjetnički rad s kućanskim radom.

Zašto je to važno? Važno je zbog šireg konteksta: dok živimo u kapitalističkom društvu gdje je naš rad krucijalan za stvaranje vrijednosti, mi ne smijemo pristajati raditi besplatno. Naravno, i onda kada idemo na posao u kapitalizmu i plaćeni smo, i tada smo eksploatirani – jasna stvar koju je objasnio Marx. Ali upravo tu nevidljivost je važno prepoznati kao osnovu iz koje se kreira vrijednost ne samo produktivne sfere nego i reproduktivne, i tu mislim da je distinkcija između produktivne i reproduktivne sfere ideološka i jako problematična.

Treba shvatiti vrijednost koja omogućava da se naš rad dešava izvan tih ideoloških distinkcija, zbog toga je jako važno da umjetnici shvate kako je strateški važno da se definiraju kao radnici i da njihov rad treba biti plaćen kao i svaki drugi. Kapitalizam živi od našeg rada, od vrijednosti koja se generira i kreira kroz naš rad, na kojem se dešava akumulacija kapitala.

 

Umjetnost i rad nakon Jugoslavije

Misliš li da se ipak nešto mijenja kod umjetnica i kulturnih radnica mlađih generacija, i o čemu to ovisi?

Ako promatramo dulji period, definitivno su se promijenile stvari u percepciji umjetničkog rada. Istraživala sam povijest Jugoslavije i tamo je i kroz politike i diskurze bilo jasno da su umjetnici bili percipirani kao radnici. Ali unatoč tome, i za vrijeme Jugoslavije postojalo je viđenje umjetničkog rada kao iznimnog i uvijek je postajala određena tenzija između te dvije pozicije. To se naravno jako promijenilo, rekla bih pogoršalo destrukcijom socijalizma, a pogotovo u postsocijalističkom kontekstu gdje je ideja umjetnosti kao iznimnog rada sve snažnije prisutna i sve bliže onome kako se umjetnički rad percipira na tzv. Zapadu ili globalnom Sjeveru.

Svejedno mislim da se kroz različite inicijative zadnjih deset godina sve se više budi svijest o kontekstu i uvjetima rada u takozvanoj kreativnoj ekonomiji ili kulturnim industrijama gdje proizvođači shvaćaju da su ustvari radnici i da je ta percepcija umjetnosti kao nečeg iznimnog većini potpuno neodrživa. Neodrživa je ako govorimo o klasi; jasno se vidi tko može biti umjetnik – oni koji imaju neku vrstu socioekonomske sigurnosti, dakle oni koji možda ne plaćaju stanarinu, e oni si mogu priuštiti da su potplaćeni ili neplaćeni, drugi ne mogu.

Tu je velika razlika i tu bi se trebali vratiti na politike koje su postojale u jugoslovenskom socijalizmu, a to nisu bile samo politike za umjetnike i kulturne radnike, već za sve. Imali smo javno zdravstvo, mirovinsko osiguranje i tako dalje, kao i puno bolje politike stanovanja. Te su politike donekle kreirale društveno-ekonomski kontekst socijalističke socijalne države u kojem možeš raditi kao umjetnik i imati sve vidove radničkih prava i standarda.

Mislim da je u našem postjugoslovenskom kontekstu, iako se brzo krećemo prema sve neoliberalnijem fašističkom kapitalizmu, još uvijek moguće razmišljati o umjetnosti kao realnoj profesionalnoj opciji, u Americi je to nemoguće i tamo moraš imati ozbiljan kapital odmah na početku umjetničke karijere

Danas, naravno, to nije tako. Zapravo, puno je gore jer postoji veliko licemjerje zbog toga što sada postjugoslavenski kulturni sustav garantira ta radnička prava onima koji su zaposleni na neodređeno, u kazalištima, orkestrima, muzejima, akademijama, a svi freelanceri, platformski radnici ili samozaposleni nemaju nikakve sigurnosti. Da se razumijemo, ovdje ne kritiziramo postojanje radnih prava za stalno zaposlene, već nejednak tretman i izostanak tih prava za nezavisne radnike, kojih je s obzirom na trendove zapošljavanja sve više. Ideja da se svima zagarantiraju osnovna radnička prava je danas itekako moguća, ali za to je potrebna politička volja i svjesnost samih kulturnih radnika i umjetnika o načinima organizacije i radničkih borbi.

Kada se situacija počela mijenjati i kako vidiš promjenu koja se dogodila 1990-ih? Mogu li se i dalje uspoređivati prostori bivše Jugoslavije?

Razlike su ovisile o ekonomskom razvitku pojedine republike. Postojale su razlike – ali ideja da su umjetnici radnici bila je prisutna svugdje i jako je važno da su i freelanceri bili zaštićeni. Postojali su ugovori između kulturnih radnika i republika i to je omogućavalo određena radnička prava i socijalnu zaštitu. I strukovna društva su bila važna jer su ta društva posredovala u potpisivanju ugovora.

Prava su se mijenjala kako su jačale neoliberalne tendencije, pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda, krajem 1960-ih – tada se polako počeo mijenjati i status umjetnika, iz radnice transformira se u socijalističku poduzetnicu. Slovenija i Hrvatska su uvele zakone za umjetnike i kulturne radnike, a zatim i Makedonija, dok su Srbija i Bosna zadržale model ugovora na republičkim razinama. Poslije destrukcije i raspada Jugoslavije, tu su se stvari još pogoršale – naravno i zbog rata. Rat je napravio takvu devastaciju da je do neke mjere danas teško uspoređivati kontekste, ali ostaci socijalizma još uvijek funkcioniraju npr. u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, mislim i Makedoniji. Naravno, sad je to sve gore, a pogoršalo se jer se i globalni ekonomski kontekst pogoršao, a pogoršao se naravno – od sjevera prema jugu, od centra prema tzv. periferiji.

 

Sindikat smo mi

S obzirom na to da radiš u SAD-u, rekla bih u poprilično drugačijem kontekstu od našega, zanimala bi me komparacija različitih modela financiranja i opstajanja kulture i umjetnosti, ali i ideja kulture kao javnog dobra?

Jedna stvar je ideja kulture kao javnog dobra i ona nije specifična samo za socijalističku Jugu, bila je jako prisutna u zapadnoj Europi i generalno na globalnom Sjeveru, ja bih rekla da je u Europi više-manje država uvijek bila spremna financirati kulturu. Razlika je bila što Jugoslavija zbog socijalizma rano počinje percipirati umjetnice kao radnice, a to se primjerice u Belgiji i Francuskoj događa nešto kasnije, kao i u Nizozemskoj gdje su neko vrijeme slikari primali plaće, nešto kao basic income.

Umjetnik kao radnik je specifičan za socijalizam. Na Zapadu je zaštita umjetnika ipak dolazila uz ideju nadarenosti, odnosno posebnosti – umjetnici primaju zaštitu zbog iznimnosti, a ne zato što su se smatrali radnicima kao svi drugi. U SAD-u je potpuno drugačije – jer radnička prava skoro ne postoje. Ideja umjetnosti kao rada nakon Drugog svjetskog rata potpuno je izbrisana, ali prije toga ta ideja postoji u Americi u kulturnim politikama New Deala. Njome su se inspirirali i socijalistički pokreti i sami kulturni radnici, jer je u doba New Deala umjetnik bio definiran i nazivan radnikom.

To je iznimno važan period, ali je u SAD-u zataškan, ignoriran i izbrisan jer je bio kratkog daha i brzo se transformirao u ideju umjetnika-poduzetnika. Financiranje umjetnosti također funkcionira drugačije: umjesto države koja u Europi regulira financiranje kroz ministarstva, u SAD-u postoje velike korporacije i bogataši koji dijelove ogromnih profita prebacuju u privatne fondacije koje onda financiraju umjetnost i druge sektore društvene reprodukcije za koje država ima izrazito limitiran mandat. Baza američkog sistema je da bogati "filantropi" daju "natrag" u društvo – ono što su već na osnovi genocida, nasilne kolonizacije i eksploatiranja rada aproprirali, naravno.

Pitanje je kako će se postjugoslavenski kontekst finalno postaviti u ovom preslagivanju svjetskih sila. Ja imam nadu, jer nisam pesimist, da rješenje leži u tome da mlađe generacije shvate kvalitete i jedinstvene stvari jugoslavenskog socijalizma

Ogromne klasne razlike i podjele u američkom društvu jako utječu na to tko se bavi umjetnošću. Tu nije moguće biti umjetnik bez snažnog socioekonomskog zaleđa. Mislim da je u našem postjugoslovenskom kontekstu, iako se brzo krećemo prema sve neoliberalnijem fašističkom kapitalizmu, još uvijek moguće razmišljati o umjetnosti kao realnoj profesionalnoj opciji, u Americi je to nemoguće i tamo moraš imati ozbiljan kapital odmah na početku umjetničke karijere.

Da li takav neoliberalni kontekst utječe na još jaču romantizaciju umjetnosti i umjetničkog rada?

Svakako, neoliberalizam parazitira na umjetnosti kao iznimnom radu i na glorifikaciji umjetnika kao iznimnih pojedinaca. To je rezultat toga što se uglavnom samo viša klasa može baviti time i što je kultura u američkom kontekstu dostupna manjem broju ljudi. Na reguliranijim tržištima ipak se stvari postavljaju nešto racionalnije. Uzmimo primjerice priču o kreativnoj klasi – Richard Florida govori o kreativnoj klasi a da se ne dotiče pitanja klasnih podjela u Americi. Postavlja umjetnike kao egzemplarne radnike u centar svoje zloglasne teorije u kojoj su umjetnici ili tzv. kreativna klasa važni za dizanje vrijednosti degradiranih urbanih sredina.

Ali kada svojom neplaćenom ili loše plaćenom kreativnošću transformiraju urbane sredine kako bi one bile atraktivne višoj kapitalističkoj klasi, njih sam taj proces izbaci, jer si život u tim novim gentrificiranim sredinama neplaćeni kulturni radnici koji "vole to što rade i rade to što vole" više ne mogu priuštiti… To je ta kreativna ili bolje reći iskorištavana klasa. Klasna analiza u američkom društvu postoji na margini margine.

Jedna si od radnica koje su se organizirale oko Sindikata za umjetnost i kulturu – ZASUK-a u Sloveniji. U zadnje vrijeme i u Hrvatskoj svjedočimo osnivanjima sindikata i sindikalnih podružnica u sektoru kulture i filma. Koji su bili ili jesu najveći problemi koje je najteže prevazići, po tvom mišljenju? Što je kamen spoticanja?

Poslije iskustva suosnivanja ZASUK-a, čini mi se da je jako važno ne samo da umjetnici osvijeste da su radnici i da shvate koja je njihova pozicija unutar kapitalističke proizvodnje i ekonomije, nego i da shvate da su oni protagonisti te radničke borbe. Da tu nema netko drugi tko će srediti stvari, nego treba učiti od radničkog organiziranja kroz povijest; što je kolektiv i što znači da je svatko od nas dio tog kolektiva. Sindikat nije neka vanjska struktura kojoj se mi priključujemo i netko je drugi vodi, nego smo mi sindikat, mi moramo raditi na toj vezi unutar kolektiva i jačati političku svijest. To mi se čini najvažnijom lekcijom.

(Foto: Sandro Lendler)

Minimalna razlika republikanaca i demokrata

Kod ZASUK-a su bile važne tri stvari. Prvu sam već spomenula – dizanje svijesti oko toga da je umjetnost rad, i sad se u Sloveniji dosta o tome govori i u širem diskursu ima promjena. Druga stvar koja je jako bitna; učenje o principima radničkog organiziranja. Tu nas čeka još puno posla jer su sindikati u europskom kontekstu jako birokratizirani i hijerarhizirani. Po mom mišljenju sindikati se trebaju modificirati i usvojiti principe koji su po tradiciji radikalniji – bitno je znati da su sindikat primarno radnici i da nema sindikalnih šefova koji će odlučivati umjesto njih ili za njih.

U tom smislu se u Europi vide loši trendovi kroz koje se radnička moć uzima u ruke manjih grupa i isključuje se direktno utjecanje na odluke, baš zbog jake hijerarhije koja je očvrsnula upravo kako bi radnike što više prilagodila kapitalizmu, umjesto da se bori za njih i osnažuje ih. Mislim da moramo bolje razumjeti metode ne-hijerarhijskog organiziranja i da ne trebamo fetišizirati postojeće sindikalne strukture, nego ih trebamo promišljati i vratiti radnicima.

Treća stvar koja je bitna – osvijestiti da postoji realna mogućnost da se freelanceri i platformski radnici organiziraju i kolektivno pregovaraju, koliko god se čini nemoguće. Zbog pritiska evropskih konfederacija sindikata, pogotovo onih iz oblasti kulture, Europska unija je bila primorana da promijeni postavke po kojima samozaposleni nisu radnici. U jesen 2022. komisija je usvojila "Guidelines", dokument koji omogućuje kolektivno pregovaranje za samozaposlene. Već postoje i uspješne aplikacije dokumenta, na primjer u Finskoj, gdje je Sindikat prevoditelja potpisao kolektivni ugovor za samozaposlene prevoditelje. To su jako važne bitke o kojima se premalo piše i priča.

Važno je da znamo uz pomoć kojih već propisanih mehanizama se možemo boriti, pogotovo freelanceri koji su trenutno najnezaštićeniji i najprekarniji. Važne su strukovne udruge koje, kao recimo Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID u Hrvatskoj, zagovaraju i bave se podizanjem svijesti o osnovnim pravima i uvjetima rada te cjenicima, ali one nemaju pravne mehanizme kolektivnog pregovaranja, zato je važno znati da radi toga osnivamo sindikate.

Možeš li još za kraj prokomentirati komešanja na kulturnoj sceni koje je izazvao ponovni dolazak Donalda Trumpa na vlast?

Ja sam jako kritična prema Americi, ali ono što uvijek kažem jest da je razlika između demokrata i republikanaca minimalna, ako je uopće ima. Demokrati su vuk u ovčjoj koži. I to se jako vidi po imperijalnim politikama: Obama, Trump ili Biden. Trump jako lako usvaja rasistički i fašistički diskurz i zato ga je lako brzo zamrziti, ali demokrati rade isto, samo na finiji način. To se jako dobro vidi na pitanju Palestine. Palestina je točka koju zato uvijek spominju svi radikalni i revolucionarni mislioci, poput recimo Angele Davis ili Silvije Federici. Kada smo kod te teme, uvijek mi na pamet padne knjiga "American Niceness" Carrie Tirado Bramen koja kroz kulturnu analizu objašnjava ideološku problematičnost liberalizma, kojeg se u mainstream medijima nikad ne kritizira.

Mislim da problemi naših tumačenja dolaze iz propasti stabilne socijalističke perspektive i toga na koji način su je kroz diskurs demonizirali i fašisti i liberali. I kako se sada to u društvu može jasno razdvojiti? Pitanje je kako će se postjugoslavenski kontekst finalno postaviti u ovom preslagivanju svjetskih sila. Ja imam nadu, jer nisam pesimist, da rješenje leži u tome da mlađe generacije shvate kvalitete i jedinstvene stvari jugoslavenskog socijalizma.

Pritom ne mislim da stvari ne treba i oštro kritizirati. Smatram da ćemo imati mogućnost za realnu socijalističku opciju onda kad ljudi shvate da tu postoji neka historija i da to nije samo povijest socijalizma, već jedna bottom up borba za bolji život. I to mislim da je danas jako važno. Zato mislim da Jugoslavija nije samo truplo za akademsko analiziranje, nego je važno da generacije koje nisu imale direktno iskustvo Jugoslavije imaju prave informacije, a ne da su žrtve revizionizma i liberalizma, a da o fašizmu i ne govorim. Bitno je znati distinkcije.