Gubitak Galerije Nova 2023. godine bio je težak udarac za kulturu i umjetnost u Zagrebu. Grad je prostor u sklopu atrija, gdje je i glavni ulaz u Zagrebačkog kazalište mladih, morao sudskim putem vratiti obitelji davnašnjeg privatnog vlasnika, čiji su planovi za nekadašnje umjetničko okupljalište očito drugačije vrste, mada bivša galerija otada zjapi prazna.
Cijeli kompleks na kultnoj adresi u Teslinoj ulici dugi je niz godina praktički bio srce kulture u samom središtu grada, jer je od 1967. funkcionirao kao sjedište Centra za kulturnu djelatnost (današnji AGM) s više nezaboravnih literarnih biblioteka, koji je 1987. postao dio Omladinskog kulturnog centra (demontiranog tokom devedesetih), a čije su sastavnice bili danas također pokojni, no svojedobno slobodarski mediji: Radio 101 i OTV.
Zagrebačko kazalište mladih, srećom, uza sve izazove ne pokazuje nikakve znakove posustajanja, a preživjela knjižara AGM-a uz aktualnosti po bagatelnim cijenama nudi i prijeratna izdanja CKD-a, ali i AGM-ove novitete u svježoj publicističkoj biblioteci XXI, čiji se urednici trude oživjeti tradiciju koja je na tom mjestu i duhovno i materijalno nekoć postojala.
Za suvremeni je značaj Galerije Nova zaslužan kolektiv WHW, koji je njenim gubitkom, nakon 20 godina vodstva, ostao bez sidrišta taman kad su neki među njihovim internacionalnim projektima s "centralom" u Zagrebu i sami postali nezaobilazni
Galerija Nova bila je njezin dio od 1975., kad su je pokrenuli umjetnici Mladen Galić i Ljerka Šibenik; pa iako je sedamdesete provela na adresi obližnje Tesline 1, osamdesete u Mihanovićevoj 28, a tek se 1992. priključila moćnoj gomilici u atriju, suvremeni joj je značaj za kulturnu proizvodnju Zagreba neraskidivo vezan za pulsiranje tog mjesta i neposredne okolice. Naravno, za to je zaslužan WHW/What, How & for Whom, odnosno Što, kako i za koga – bez sumnje međunarodno najistaknutiji i najcjenjeniji kustoski kolektiv iz Hrvatske i regije, koji je gubitkom galerije, nakon 20 godina vodstva, ostao bez sidrišta taman kad su neki među njihovim internacionalnim projektima s "centralom" u Zagrebu, poput edukacijske WHW Akademije, i sami postali nezaobilazni.
Grad Zagreb je putem javnog poziva WHW-u nedavno dao prostor bivšeg caffe bara All In u Draškovićevoj 31, koji će građanima svakako više značiti kao nova galerija. "Pet bijelih stepenica", tekuća skupna izložba u koncepciji kustosica, otvorena od 22. ožujka do 26. travnja, omogućila im je da nakratko uđu u nasljednicu Galerije Nova kojoj slijedi sveobuhvatno uređenje, a otvaranje se očekuje dogodine.
Međutim, valja istaknuti da je bivši All In samo jedan od sedam gradskih prostora u kojima se odvija "Pet bijelih stepenica", a niti jedan od njih nije u užem smislu riječi izložbeni ni galerijski ni muzejski, ali je kulturni i stalno otvoren javnosti ili je pak namijenjen radu umjetnika i kustosa. Karakter izložbe je internacionalan, a bila je otvorena u Studiju-galeriji Klet kostimiranom izvedbom "Listening Hymns" Antona Katsa, berlinskog umjetnika ukrajinskog porijekla, čiju je snimku putem analognog kasetofona uklopio u instalaciju "Zvučna rešetka", smještenu u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
Audio rad se sastoji od improviziranog i obrađenog čitanja ulomaka iz knjiga društveno jasno angažiranih autora važnih za suvremenu queer, feminističku, antikolonijalnu i inu lijevu kritiku politika središnjica moći, kao što su James Baldwin, Ursula K. Le Guin, bell hooks i druga imena danas ključna u lektiri većine suvremenih umjetnika i kulturnih radnika. No, zapravo je najvrjedniji element Katsovog rada to što će njihove knjige na engleskom jeziku koje je koristio trajno ostati u fundusu knjižnice, čime se ostvaruje konkretna veza s lokalnim kontekstom.
Tik do knjižnice, na pročelju KIC-a građane dočekuje cerada s prepoznatljivim "Upitnikom kulturnom situacijom" slovačkog umjetnika Júliusa Kollera (1939. – 2007.), kojim se, kao nekoć u njegovoj Bratislavi, sad u Zagrebu postavlja pitanje: što će nam se još dogoditi?
Kad ih noge ponesu istočno od najužeg centra, građani koji se zaustave u književnom klubu Booksa usred Martićeve ulice – čija su vrata bila otvorena kad u tom dijelu grada još ni elitna ni popularna kultura nisu pustile korijenje – u izlozima i interijeru naići će na fotografije i zvučni rad Rene Matić, koji iz očišta insajdera raznolike identitete londonske queer zajednice donose u javni prostor još uvijek nenaviknut na to da mu pogled pada na muško-muški poljubac. Ako pak krenu na zapad, građani bi mogli doći do Kinoteke u Kordunskoj, čiji je filmski program radi izložbe ugostio video "Pjesma veslu" marokanskog kolektiva Tizintizwa i time iznova istaknuo svoju nezamjenjivost koja je inače pravilo, a pogotovo sada kada gradu i dalje kronično manjka kinoplatna koja nisu u multipleksima.
A sjeverno od središta, u Centru mladih Ribnjak, stalni zagrebački gosti, beogradska grupa Škart postavili su epicentar svoga rada "Budnice". Serija je to rukom ispisanih i digitaliziranih parola inspiriranih jednako kontrakulturnim gibanjima u proljeće 1968. i studentskim pokretom na zimu 2024./2025. u Srbiji, čiji se dalekosežni utjecaji na budućnost cijele regije već sada počinju osjećati. Škartovci su svoje "Budnice" stavili na naljepnice i bedževe kojima su ispunili Ribnjak i sve druge prostore izložbe, pružajući građanima priliku da prije svega osjete emocije stvarne još od one davne: "Budim realni, tražimo nemoguće!"
Ipak, ali i očekivano, najviše je pozornosti publike i medija potaknulo privremeno otvaranje buduće galerije WHW-a za dva termina glazbene izvedbe "Singing Snake (Sometimes Staged)", koju je osmislio umjetnik i dizajner Niko Mihaljević, a skupa s njim odsvirao istoimeni ansambl u sastavu: vokalistica Ivana Bojanić, Miodrag Gladović na trombonu i Leonardo Losciale na trianglu. Riječ je o nastavku rada "Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta", izvedenog na promociji prateće publikacije Mihaljevićeve izložbe u Galeriji SC u formi svojevrsnog uglazbljenog čitanja teksta likovne kritičarke, gdje je Bojanić anđeoskim glasom riječ po riječ teksta pjevala abecednim redom, a Mihaljević ju je pratio na glazbalu zvanom organetto.
Posrijedi su osebujne prijenosne orgulje, kojih se niti jedan primjerak nije sačuvao nakon 16. stoljeća, pa su se graditelji suvremenih inačica mogli voditi tek prikazima na oltarima, freskama i sl. Tajnovite konotacije koje se pletu oko tog glazbala u skladu su s autorovim sklonostima ka transcendiranju naoko banalnih sastavnica svakodnevnice – ovaj put teksta o izložbi – putem elemenata popularne kulture koji proizlaze iz razgrađenih duhovnih tradicija, što nerijetko ima vrlo duhovit učinak, a zapravo izrazito začudan za stvarnost koja neposredno okružuje umjetnički čin.
U novoj, četveročlanoj izvedbi, takva vrsta očuđenja je prožela prostor buduće galerije i neizravno postavila pitanje o tome što bi svaki galerijski prostor trebao biti: mjesto reprezentacije umjetničkih djela ili možda pozornica budućeg života grada, čiju bi cjelovitost i složenost javni prostor poput galerijskog trebao moći odražavati, ali i poticati.
Po strani od ekstrovertiranosti ovih događaja, umjetnica i snimateljica Ana Opalić je u uredskom prostoru WHW-a na vrhu zgrade Napretka u Bogovićevoj izložila isto novi rad "Carbon Based Love". Kombinirajući kućnu, one-take snimku svoje glazbene improvizacije i čitanja iz dnevnika s videom i fotografijama crnogoričnog drveća ispod svoga prozora, čiji je dio otisnut u stilu razglednica s tekstom dnevničkih zabilješki s druge strane, Opalić je kolažirala višeslojno i dirljivo, ali i vrlo suptilno pismo majci i ocu na odlasku, pronalazeći utjelovljenje ljubavi prema njima u živom svijetu koji ju okružuje.
Radni prostor odgovara radu koji se doima kao da je u nastanku i mijenjat će se od izložbe do izložbe, a vrijedno je i to što na ovaj način WHW započinje s praksom češćih nastupa umjetnika u svom uredu, pa su tako i Mihaljević i društvo tamo držali probe za svoju izvedbu.
U konačnici, kako ističe Ana Kovačić, koja je s WHW-om kurirala izložbu "Pet bijelih stepenica", stihovi legendarnog Vlade Kristla koji su bili polazište kustoskog koncepta pozvali su ih da traže prostore mira i utjehe u Zagrebu, ali i istražuju različite načine njihove gostoljubivosti. Proizlazi iz toga misao da uz to što se bez galerije ili bez sidra može sve teže ili nikako, odgovori za budućnost ne leže samo u usidrenju, nego nužno i u plovidbi s drugim brodicama koje pozivaju sve na palubu, a po svoj prilici i u posadu spremnu za pustolovinu.
