Kada je prije tri godine objavljena vijest da WHW preuzima vodstvo nad glasovitom Kunstahalle Wien, bila je to svojevrsna kulminacija uvažavanja međunarodne važnosti tog kustoskog kolektiva, koji se na domaćem terenu godinama borio za minimalne radne uvjete. Podsjećamo, WHW je u Kunsthalle stigao nakon što je mjesto ravnatelja napustio Nicolaus Schafhausen, koji se povukao tri godine prije isteka drugog mandata zbog jačanja nacionalističke politike u Austriji i situacije u Europi. Imenovanje WHW-a predstavljalo je presedan na više razina: nakon Švicarca Tonija Stoosa, Austrijanca Geralda Matta i Nijemca Schafhausena, kustosice Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović (Ana Dević je ostala zadužena za Galeriju Nova u Zagrebu) postale su prve žene, prve ne-germanofone osobe i prvi kolektiv na čelu te ključne suvremenoumjetničke institucije. Zajedno s tom "izvanjskom" pozicijom, politička investiranost njihovog djelovanja te kritičnost prema odnosima moći u međunarodnom umjetničkom sustavu činili su ih ohrabrujućim izborom u okolnostima na koje se njihov prethodnik pozivao obrazlažući razloge svojeg povlačenja. U prilog tom dojmu išao je i program kojim se WHW prijavio na natječaj – kako su navele u priopćenju povodom imenovanja, temeljio se na "orijentaciji na teme relevantne u bečkom, regionalnom i globalnom kontekstu; interesu za veze umjetnosti s društvenim i političkim kontekstom te na fokusu na nove umjetničke produkcije". Konkretnije, to je značilo otvaranje Kunsthallea za različite marginalne pozicije, za feminističke i dekolonizacijske perspektive, s jasnim kritičkim stavom prema austrijskom i bečkom imperijalnom nasljeđu.
Nažalost, WHW-ov novi angažman jedva da je započeo, a pandemija koronavirusa na minimum je svela mogućnost realizacije programa i kontakta s publikom. Međutim, usprkos nepredvidivosti restrikcija, koje su u Austriji uključivale višekratno uvođenje "tvrdog" lockdowna, Kunsthalle je pod novim vodstvom uspješno počeo realizirati niz relevantnih izložbi, edukacijskih, diskurzivnih i drugih sadržaja. Njihovu su vrijednost uvažile i mainstream instance simboličke legitimacije poput ArtReviewove ljestvice "Power 100", na koju je WHW uvršten u prvoj i drugoj godini mandata u Kunsthalleu.
Ako ipak postoji jedna pozitivna stvar u ovom razočaravajućem raspletu, osim neupitne ostavštine koju nijedna administrativna odluka neće moći prebrisati, to je dojam da u Zagrebu polako sazrijevaju uvjeti da WHW dobije uvažavanje kakvo je odavno zaslužio
I 2022. godina je potvrdila WHW-ovu posvećenost akutnim društveno-političkim temama, poput rada i kolektivne akcije (izložba "In the meantime, midday comes around"), feminističkih umjetničkih praksi ("Defiant Muses. Delphine Seyrig and the Feminist Video Collectives of 1970s and 1980s France" i "BURN & GLOOM! GLOW & MOON!" bečke umjetnice Katrine Daschner) i kritike kolonijalnih vizualnih režima ("Which Side Are You On?" Rajkamal Kahlon, američke umjetnice bazirane u Berlinu), a iz naše je perspektive osobito relevantna velika retrospektivna izložba posvećena Sanji Iveković, o kojoj je za Novosti već pisao Bojan Krištofić. Međutim, usporedo se događaju i prva trenja na liniji s gradskom upravom. Grad Beč je sredinom ove godine kao kapitalnu investiciju u kulturi objavio pokretanje ustanove Foto Arsenal Wien, autonomnog centra za suvremenu fotografiju. Bez ikakve jasne logike i suglasnosti s umjetničkim voditeljicama, ta je ustanova, koja bi trebala biti otvorena 2024., organizacijski spojena s Kunsthalleom u okviru nove gradske tvrtke Stadt Wien Kunst GmbH. Također, kako navode članice WHW-a, iz smjera gradske uprave dolaze prvi prigovori zbog navodne slabe vidljivosti i posjećenosti programa u Kunsthalleu, kao i nedostatka "velikih" imena – ukratko, moglo bi se reći, niz tehnokratskih prigovora u čijoj se srži krije najobičnija tržišna logika, u potpunoj suprotnosti s WHW-ovom kritičkom programskom logikom. U takvoj djelomično narušenoj atmosferi, Stadt Wien Kunst GmbH u dogovoru s umjetničkim voditeljicama u rujnu ove godine raspisuje natječaj za izbor vodstva Kunsthallea, u skladu s uobičajenom praksom. Na natječaj je pristiglo 20 valjanih prijava, uključujući i WHW-ovu, no šesteročlano je vijeće odlučilo da nijedna od njih ne udovoljava kriterijima te da je potrebno raspisati novi poziv. U kratkom priopćenju koje je Grad objavio stoji samo da je, "unatoč velikoj zahvalnosti prema umjetničkom vodstvu Kunsthallea i njihovom uvidu u srednjeeuropsku i istočnoeuropsku umjetnost, gradska pročelnica za kulturu Veronica Kaup-Hasler odlučila slijediti preporuku vijeća da raspisivanjem novog natječaja otvori novo poglavlje".
Na stranu ovo problematično svođenje globalno osviještenog WHW-ovog programa na kategorije tzv. "srednjeeuropske" i "istočnoeuropske" umjetnosti, ovakva odluka vijeća predstavlja uistinu nerealan izraz nepovjerenja spram aktualnog vodstva Kunsthallea. Članica kolektiva Ivet Ćurlin navodi da je, suprotno stavu gradske kulturne administracije, odnos s lokalnom kulturnom i umjetničkom scenom vrlo uspješno građen i razvijan tijekom triju teških godina te ističe kako Kunsthalleov program redom nailazi na pozitivne dojmove suradnika i posjetitelja. Komentirajući temu posjećenosti, Ćurlin ističe kako se radi o prigovoru koji se povlači još od prošlog direktora te smatra da treba uvažiti restrikcije pod kojima se program odvijao. Ipak, napominje kako se zadnjih mjeseci broj posjetitelja počeo vraćati na pretpandemijske razine. Ćurlin smatra kako prigovori te vrste prikrivaju nezadovoljstvo "autsajderskom" pozicijom WHW-a kao kolektiva kustosica s Balkana te osobito njihovom politikom, kritički usmjerenom na bečki kontekst, i odbijanjem prihvaćanja tržišne logike u oblikovanju programa. Također ističe da im ni lokalni mediji nisu posvećivali adekvatnu pažnju, navodeći kako nisu ni spomenute u izvještajima o ArtReviewovim ljestvicama u godinama u kojima su uvrštene.
Da je WHW-ov rad u Kunsthalleu cijenjen pokazuje ne samo neformalna javna podrška niza kulturnih radnica, nego i ostavka koju je na mjesto člana Nadzornog odbora Stadt Wien Kunst GmbH-a podnio Boris Marte, inače predsjednik uprave ERSTE fondacije. Govoreći za novinsku agenciju APA, Marte je izjavio kako odbijanje da se WHW-u povjeri nastavak upravljanja Kunsthalleom krši njegov koncept kulturnopolitičke etike te navodi da Nadzorni odbor ni u jednom trenu nije bio konzultiran oko raspisivanja novog natječaja. U svojem oštrom istupu proziva ponižavajući odnos prema Kunsthalleovim umjetničkim voditeljicama, za koji smatra da je "u skladu s medijskim neznanjem o njihovom porijeklu, temama i estetskim interesima".
U WHW-ovu obranu stupili su i predstavnici bečke Akademije likovnih umjetnosti, među kojima je i njen rektor Johan Frederik Hartman. U svojem priopćenju povodom ovog slučaja navode kako su "Beč i njegova umjetnička sveučilišta imali sreću da se na čelu Kunsthallea našao feministički kustoski kolektiv međunarodnog ugleda". Ističući vrijednost suradnje s WHW-om kada je riječ o promociji studenata i diplomaca umjetničkih akademija u Beču, potpisnici priopćenja izražavaju duboko žaljenje zbog mogućnosti da aktualno vodstvo, koje nazivaju "nezamjenjivom partnerom", neće dobiti priliku nastaviti svoj rad.
Međutim, priča je, po svemu sudeći, formalno zaključena. Izjava bečke pročelnice za kulturu o "otvaranju novog poglavlja" u Kunsthalleu trebala bi, nažalost, odagnati svaku nadu u tom pogledu. Pred WHW-om je sada kompliciranih godinu i pol rada, utoliko što im je oduzeta strateška perspektiva. Ako ipak postoji jedna pozitivna stvar u ovom razočaravajućem raspletu, osim neupitne ostavštine koju nijedna administrativna odluka neće moći prebrisati, to je dojam da u Zagrebu polako sazrijevaju uvjeti da WHW dobije uvažavanje kakvo je odavno zaslužio. Nagrada koju im je prije par dana dodijelila Hrvatska sekcija AICA-e, uz obrazloženje kako je upravo WHW svojim djelovanjem "u velikoj mjeri u hrvatskim nacionalnim okvirima, ali i mnogo šire, zadao konture onoga čime se bavimo kada se bavimo kustoskim poslom" još je jedan poticaj da se formiraju uvjeti da takvi nezamjenjivi ljudi ostanu ovdje i u lokalnom kontekstu iskoriste svoje dragocjeno, angažirano i solidarnošću prožeto znanje.
