BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela ovih dana organiziraju edukaciju mladih o radničkim pravima u kulturi. Koji su ključni izazovi s kojima se suočavaju ljudi koji tek stupaju u polje?
Proizvodnja kulture i umjetnosti bazirana je na jako potplaćenom i prekarnom radu. Rijetko naglas pričamo o novcima i ugovorima, a ideju da je OK raditi besplatno "iz ljubavi" još nismo uspjeli skroz demistificirati. Većina umjetnica i kulturnih radnika osuđena je na privremene, potplaćene angažmane, a ugovor o radu na neodređeno nikada neće vidjeti. I obrazovanje je još prožeto idejama "genija" i "autonomije" umjetnosti koje itekako zamagljuju shvaćanje rada.
Mlade dočeka prekarno i nesindikalizirano polje u kojem su oni u osobito izloženoj poziciji – osuđeni na puno volontiranja i primorani prihvatiti svaki angažman, koliko god on bio potplaćen ili neplaćen, što zbog punjenja životopisa, što iz straha da idući neće tako skoro doći. Citirat ću polaznice programa koji smo proveli 2021.: "Ne možemo izaći iz začaranog kruga honorarnih, sezonskih i projektnih poslova, skoro pa nema opcije zasnivanja stalnog radnog odnosa. Pristajemo na bilo kakve radne uvjete, nikada nismo mogli pregovarati oko njih. Poslodavac nas nikad nije informirao o našim radničkim pravima."
Edukacija je dio ciklusa aktivnosti "Aplauz ne plaća stanarinu". Predstavite nam ga ukratko.
Cilj edukacije je mladima prenijeti osnovna znanja o odnosu umjetnosti i rada, povijesti i sadašnjosti radničkih borbi i prava, prekarnom radu. Važno nam je predstaviti alate borbe kroz razgovor s agilnijim sindikatima i strukovnim udrugama. Kroz radionicu psihodrame ćemo "vježbati" pregovaranje jer svi znamo koliko je teško pitati za uvjete ili veći honorar. Iako ćemo se nastojati osnažiti pojedinačno, važno nam je da podcrtamo da dostojanstveni honorari i radni uvjeti ne bi trebali ovisiti o individualnim mišićima ili sreći, nego bi na njih trebali svi imati pravo. Ta borba mora biti zajednička. Na proljeće ćemo provesti i kampanju kojom ćemo te teme približiti širem krugu ljudi.
Kulturne strategije pripremaju se na nacionalnoj i zagrebačkoj razini. Koja su vaša očekivanja od navedenih dokumenata?
Dozvolit ću si da odgovorim općenito jer mi se čini da iz strategije u strategiju, iz dokumenta u dokument, gledamo sličan scenarij. Najprije, kao rješenje se često predstavljaju razni novi natječaji. Ali dok god oni ne uključuju kriterij pošteno plaćenog rada, a javni budžeti ostaju premali, to ne rješava problem, nego obično znači samo više posla, a jednaku potplaćenost i nesigurnost. To dovodi do drugog problema, tog da kulturna politika uporno izbjegava iskoristiti alate koji su joj na raspolaganju, bile to strategije ili kriteriji natječaja, da odozgo podrži bolje uvjete rada. Ako strukovni cjenici ili uopće honoriranje nisu obvezujući, a ukupni budžeti ne rastu, džabe bilo kakav deklarativni dokument. Zbog toga je važno da su kulturni proizvođači organizirani i da mogu stvarati pritisak odozdo.
