U "Divljem rastu" Ane Kuzmanić i Luke Bekavca povremeno se i pogođeno pojavljuje pojam kolaža. Naravno, u toj se umjetničkoj knjizi govori prije svega o samoniklom i invazivnom korovu, o društvenom i trpnom suživotu s njime, pa se u knjizi uz Bekavčev tekst (zapravo nizu od tri raznovrsna teksta) nalaze i reprodukcije kolaža što ih je oblikovala Kuzmanić. A ti kolaži stavljaju bok uz bok listove herbarija s dokumentarnim fotografskim prizorima iz još donedavnog društvenog života na zagrebačkoj Trešnjevci. Dobrim dijelom i zanemarenoga. Uzetoga kao kakvu samorazumljivu činjenicu. No oštro Bekavčevo oko zapaža razlike.
"Divlji rast", zapravo njegov početni korak "Najduža igra", gradi sebe poput (pseudo)priče. Spominje se u njemu Inspektorat, ali ne radi se ipak o kakvoj kriminalističkoj priči jer nikakav pravno kvalificiran zločin ovdje zapravo ni nije bio počinjen. Sve se ili uglavnom odvija prema pravilima zakona. Prije je riječ o inspekciji i istraživanju, pa se onda u tekstu prepoznaju elementi znanstvene proze. Te o nebrizi koja teče paralelno s putevima potencijalno unosnih investicija u sadašnjim okolnostima. Prethodno je Bekavac bio 2022. na portalu Kulturpunkt.hr objavio tekst "Teraformiranje kvarta", također u povodu kolaža Ane Kuzmanić, koji su tada činili početan niz njezinih radova na ovome projektu.
Jedan od interpretacijskih izazova što ga "Divlji rast" postavlja čitatelju uočava se u sljedećem citatu. Piše Bekavac: "Fotografije Trešnjevke dolaze [sada] u prednji plan, ali podvrgnute radikalnom segmentiranju (...) Još su uvijek čitljive, ali značajno pomaknute prema apstrakciji (...) slobodni elementi za stvaranje dinamičkih kompozicija, podvrgnuti zakonitostima cjeline. Tek sada to postaju 'fragmenti kvartovskih sjećanja'; onaj 'film u kojemu smo živjeli' ovdje je pukao i doslovno.
Priča je presječena. Na prvi pogled, ni teren ni biljka više nemaju svoju cjelovitost, nitko ne dominira ovim kolažima". Citat je morao biti razmjerno dug jer se specifičnost i vrijednost Bekavčevog pisanja na taj način nešto zahvalnije uspijeva prepoznati. Potrebno je slijedu rečenica, a ne samo dijelu neke od njih dati potreban prostor. I fragmenti su dijelovi cjeline, ali, tradicionalno, oni što su uspjeli stjecajem posrećenih okolnosti opstati sačuvani od daljnjega propadanja u povijesnim mijenama.
Uza sve što je bilo navedeno o divljem bilju, korovu, Bekavac nigdje ne navodi kako se ovdje radi o fenomenu ružnome i neuglednom. Dovoljno je potražiti, prošetati, tamo duž trešnjevačke Kranjčevićeve ili Adžijine ili gdje već drugdje, po ogoljenom "terenu" ili pak pred mrežnim prizorima toga samonikloga i invazivnoga bilja, tih svih lanilista, konopljuša, bršljana, maslačaka…
U jednom segmentu što ne strši te ne kani biti šakom u oko i ovdje se, u pozadini, govori i o pretenziji ljudske vladavine nad cjelokupnim svijetom prirode. Pa potom o uzvratnim učincima, samoniklostima što se njoj uspijevaju opirati. No citat otkriva još nešto. Postoji organska cjelina i postoji kolažna cjelina. Kao što je to dobro uočio Friedrich Schlegel, neka djela postaju tek s vremenom fragmenti, a neka su fragmenti takoreći već ispočetka. Jedna bivaju okrnjena, druga na krhotinama tek grade svoju cjelinu.
Bolje i zakrpana čarapa, kažu dva ili tri zrnca soli mudre glave, negoli ona ostala onako šupljikava i rasporena jednom zauvijek. Nepovratno. Bekavac pripovijeda rubno o povijesti jedne određene gradske četvrti, govori i istražuje diskretno, ali ipak pomno, o devastaciji koja se ne odvija jedino na njezinim rubovima. Devastaciji koja se odvija dan za danom, tiho i jedva vidljivo, s rubovima koji iznutra presijecaju i dijele cjelinu (gradskog kvarta). "Divlji rast" kani sprezati divljine i pitomosti te ne zanemariti njihove zone propusnosti. Svojevrstan je to i uspjeli doprinos logici kolažnih i neorganskih cjelina.
