Einstein je sve to lijepo objasnio, treća dimenzija, četvrta dimenzija... Al' nije odgovorio, nije znao šta je iza svega toga. – Ma kakav doktor znanosti, molim lijepo. Trgovačka škola i diplome s nekakve Vojne akademije, ma dajte... Pa te njegove knjige i navodni honorari, j... mu pas mater. Tko je to uopće čitao i kupovao? – Nemoj tako. Evo, ja imam njegove dvije knjige i čitao sam ih. – Mene ne zanimaju osobne stvari. Najvažnije mi je da zbog njega imamo državu...
To su tek neke tipične sekvence iz živahnih birtijskih razgovora koji neprekidno traju i za stolovima ona dva-tri stara kultna "socka" birca na platformi zagrebačkog Dolca, tik uz štandove na istočnom boku placa. Zakačile su mi se za uho otprije neki dan. Vode ih mahom grupice gotovo isključivo sastavljene od vremešnih muškaraca. Znate već one sjedokose mudrace opće prakse čije polemike nemaju tematskih granica. Pa će se dohvatiti i onoga o čemu većina njih nema niti osnovne predstave, znanosti recimo, a politici i sportu uvijek će se, naravno, vraćati kao središnjim motivima o kojima navodno svi sve znaju i svi imaju najbolje prijedloge i rješenja.
O zagrebačkim placevima i njihovom šarmu ispisane, opjevane, snimljene, fotografirane i oslikane su tisuće svjedočanstava. Oni su možda i nosivi urbani trop, svakako opće mjesto u identitetskoj slagalici hrvatskog glavnog grada. Nekolicina me poznanika i prijatelja iz inozemstva, pri drugom ili trećem posjetu Zagrebu, zamolila da ih prije svega vodim na lokalne tržnice. Britanac, Dolac, Trešnjevka, Kvatrić, za one "alternativnije" naravno i buvljak Hrelić... lokacije su kojima se mnogi od njih žele vratiti. Mi koji smatramo zagrebačke tržnice žilama kucavicama ovog grada, osvrnut ćemo se na njihovu arhitekturu, na oronule, a dojmljive okolne fasade, na kumice, stalno iznova uživat ćemo u prizorima osunčanih gornjogradskih krovova koji se tako lijepo nude oku s Dolca... No složit ćemo se u jednom. Kao i u hiljadama drugih gradova nedaleko od morâ, i ovdje su tržnice središnja mjesta društvenog života. Njihova vreva, na malome prostoru gusto isprepleteni najrazličitiji društveni slojevi i profili ljudi, ono je što nas kod njih neodoljivo i iznova privlači. Socijalne interakcije na placevima originalne su po sebi, u svome vlastitom idiomu. Na tržnicama je dovoljna i samo, nazovimo to tako, bazična etnografska gesta – što će reći, prizori i protagonisti prepušteni oku i uhu promatrača bez dodatnih intervencija – kako bi se obilje autentičnog sadržaja naprosto prelilo u vječni i originalni arhivski materijal. U svjedočanstvo o jednom prostoru u jednom vremenu.
"Oprostit" ćemo zato tržnicama za pokoju bedastoću, možda i za nekakvu neugodnost koju možemo na njima doživjeti. Neka ih, neka žive i neka traju tamo gdje jesu. Trebaju nam baš takve kakve jesu.
