Bile su te male kućice iza Kutije šibica. To je bio taj teniski klub, kao iz Alan Forda, malo sklepan. Ni svlačionice nije bilo, ni tuševa. Sve se koristilo u sklopu Kutije šibica, kad se moglo. Za Univerzijadu su tek počeli to malo više uređivati. Bilo mi je putovanje do tamo malo teže, tramvajima. Ali Trešnjevka mi se sviđala, bila je dobra klupska atmosfera, ljudi su bili svi uključeni.
- Sabrina Goleš, iz emisije "Skitnje u zvuku", Hrvatski radio
Izložba "Trešnjevačke igračice" kolektiva BLOK, podnaslovljena "crtice iz sportske povijesti kvarta", beskrajno je uzbudljiv presjek materijala sabranog iz povijesnih pukotina. Jer riječ je o višestruko antihistoriografskom materijalu, interesa usmjerenog ne prema velikim događajnim orijentirima dijakronije, nego sportu, pritom ne muškarcima u sportu, nego ženama – dakle, ne institucionalno podržanom sportu, nego samoniklom i buntovnom, i to ne (samo) prvakinjama, nego i čitavom sustavu podrške koji se oko i mimo njih razvio. Naime, maestralan je i prepoznatljivo blokovski potez rame uz rame prvakinjama i spektakularnim pričama o spektakularnim uspjesima postaviti pozadinske radnice, navijačice, novinarke, amaterke, ilustrirajući značaj zajednice upravo ondje gdje je uvriježeni refleks izolirati individualnost i vizuru organizirati u strogu hijerarhiju. Izložba tako ne preskače one koje su šivale, prale i popravljale dresove, one koje su se u administraciji, medijima, školama borile za ravnopravan prostor sportskog samoostvarenja zainteresiranih igračica. Uostalom, na marginama je uvijek življe nego na kresti valova srednje struje i dok se tim ratobornim okršajima s trusnim područjima nema na mnogočemu pozavidjeti, upravo se ondje često kriju najzanimljivije pripovijesti. U programskoj najavi kustosice pišu: "Naše su trešnjevačke igračice stoga pralje i kuharice, hazenašice koje su organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista, osvajačice europskih i svjetskih titula kojima kruli u želucu, profesorice u školama i učenice s loptom u rukama."
Sve su zastupljene sportske organizacije bile značajne za sindikalni i politički rad zajednica. Primjerice, Metalac je okupljao najmanje dvjesto članova koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkom pokretu, uključujući devet narodnih heroja, među kojima je Dragica Končar
Tradicionalno i s tvrdoglavom otpornošću sport se smatra pa efektivno i (p)ostaje maskulinim terenom na kojem je žensku prisutnost u najmanju ruku nemoguće shvatiti ozbiljno. Među aktualnim bitkama koje se biju u rodovanom sportu ističe se i status trans, interseks i nebinarnih, odnosno rodno divergentnih osoba, na čiju se samu prisutnost u već bitno neodrživoj društveno-rodnoj matematici retro-rigidni umovi lome u iracionalnom, ali opipljivo i ozbiljno opasnom bijesu. Pripovijedajući o iskustvu novinarskog rada, Milka Babović, koja je u Drugom svjetskom ratu bila partizanska bolničarka, a nakon rata atletičarka i višestruka prvakinja Jugoslavije u sprinterskim disciplinama, u razgovoru je za Nadu 1982. izjavila: "Na televiziji sam se zaposlila 1957. godine. Onda je tek nastala jedna izvjesna pobuna – to je mimo svijeta, nisam govorila samo o klizanju, govorila sam i čitala vijesti i komentirala nogometne utakmice. Javljala sam se kao jedina žena, tako da su me vrlo loše primili, gledalište me nije trpilo. Nije bilo zamjerke da ne znam, nego im se nije svidjelo. A i u krugovima kolega, neki su mi znali svjesno ili nesvjesno otežati život tako što su izrekli svoje mišljenje – 'to nije za nju'. Drugi su mi direktno rekli 'mi nemamo ništa protiv toga što govoriš, ali jednostavno, ne paše ti.' Morala sam se dokazivati. Priznajem, bilo je trenutaka kad sam htjela napustiti televiziju." Lakoća s kojom je iskustvo Milke Babović zamislivo djeluje prilično devastirajuće iz suvremene perspektive koja nije, a nije ni da nije puno drugačija. Što pak neće reći da podsjetnik na pionirske napore i trpljenja ne djeluje inspirativno za daljnje borbe.
BLOK je među najznačajnijim akterkama primarno zagrebačke, ali i šire nezavisne kulturne scene s fokusom na angažiranoj umjetnosti s jasnim političkim propozicijama. BLOK-ova je BAZA "prostor za umjetnost i aktivizam", dugo vremena usidren u Adžijinoj, a sada s Novom inačicom na Novoj cesti 66. Izložbu posvećenu igračicama supotpisuju Ana Kutleša, Ivana Perić i Dunja Kučinac, uz važan doprinos ilustratorice i strip crtačice Ene Jurov čiji su crteži protagonistkinja stvorili estetsku provodnu nit, dodali humor i neposrednost postavu koji u svom bogatstvu lako može preplaviti ornu recipijenticu. Sigurno barem dijelom subjektivni problem moje koncentracije, faktografske su izložbe frustrirajuće jer uzbuđenje i anksioznost javno dijeljenog prostora priječe da percipiram kamoli pamtim što vidim, zbog čega se uvijek nadam iscrpnim katalozima kojima ću se moći vraćati. "Trešnjevačke igračice" dušu su dale barem za monografiju koja bi sabrala i proširila sve priče koje je izložba ponudila u fragmentima jer je gotovo svaka individualna priča mini-"Nyad" ili jugoslavenski "League of Their Own".
Sve su na izložbi zastupljene sportske organizacije bile značajne za sindikalni i politički rad zajednica, što je križište kojemu se kustosice posvećuju dužnu pažnju. Primjerice, Metalac, radničko sportsko društvo osnovano 1929. godine okupljalo je najmanje dvjesto članova i članica koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkom pokretu, uključujući devet narodnih heroja, među kojima je Dragica Končar, igračica hazene, voditeljica šahovske sekcije Metalca i sindikalna organizatorica. O njezinim hazenaškim sposobnostima u jednom izvještaju prenesenom i u monografiji "Zlatne godine RSD Metalac (1929. – 1979.)" piše se s gotovo pjesničkom egzaltacijom: "Lopta je iz njene lijeve ruke poletjela u desnu, zatim se uputila, reklo bi se, negdje kroz tijelo iznenađenog protivnika, ali je u međuvremenu ta aktobatkinja s loptom u crvenom hazenaškom dresu ponovno prihvatila loptu desnom rukom, pa onda dobacila munjevito do lijeve i – mreža se tresla."
Obraćanje domaćoj socijalističkoj povijesti nije samo kontekstualna nužnost niti (samo) gesta ideološkog stava autorskog tima, i autorskih timova (oko) BLOK-a, nego kao svoj bitni aspekt ima posezanje za primjerima dobrih praksi kao protutežu suvremenim tendencijama komodifikacije i komercijalizacije umjetničke produkcije s jedne, i hiperintelektualizacije koja ide pod ruku s političkim obesmišljavanjem kulture s druge strane. Muzej susjedstva Trešnjevka BLOK-ov je dugoročni projekt pokrenut 2018. godine, krećući od prve Baze na trešnjevačkoj periferiji kao epicentra istraživanja različitih dimenzija svog spontanog konteksta koji je ujedno najveći i jedan od najzanimljivijih zagrebačkih kvartova; gusto rojenih proturječnosti, živog kvartovskog duha. No Muzej susjedstva je i projekt koji razvija različite moduse rada u lokalnoj zajednici, stvarajući sadržaje koji se svoje neposredne okoline izravno tiču, koji su u svakom smislu pristupačni i ljudske veličine, koji onima s kojima žele komunicirati ne dociraju, niti ih bilo (kvazi)intelektualno, kontekstualno ili politički podcjenjuju. Takav je pristup endemska pojava na onome što se smatra kulturom u Hrvata i šire, iako je kultura uvijek politična, uvijek politička; ne postoji i ne bi trebala biti shvaćena kao elitno polje za posebno obrazovane i specifično privilegirane, a fokus joj nije uvijek i ne mora biti umjetnost i filozofija, nego se može otvoriti i drugim modalitetima intuitivnog istraživanja mogućnosti naših bitno tjelesnih bića i topline koja se generira kada se krećemo na zajedničkom terenu s dijeljenim ciljevima.
U iščekivanju ishoda aktualnih političkih pregovora koji će za doglednu budućnost domaće kulture odrediti postavke negdje između lošeg, goreg i grozomornog, neizrecivo puno znači već samo znati da BLOK i Nova Baza postoje, da aktivistkinje poput Kutleše, Perić, Kučinac i Jurov rade i djeluju, kao i da imamo cijelo dugo nasljeđe žena koje su trčale, plivale, kuglale, šivale, navijale, borile se za sebe i jedna za drugu i za nas. Izložba je produžena do 8. lipnja za punjenje revolucionarnih baterija i fiks drske hrabrosti koja nam je ovih dana prijeko potrebna.