Bio je istinski privilegij biti na licu mjesta i biti dijelom velike sportske priče kakvu su tijekom zadnja dva tjedna u Areni Zagreb ispisivali najbolji rukometaši na Svjetskom prvenstvu koje se u nedjelju nastavlja i završava u Unity Areni, u norveškoj prijestolnici Oslu.
Tamo će se odigrati dvije zadnje utakmice za raspodjelu medalja. Za treće će mjesto igrati Francuska i Portugal, a za zlato Danci i Hrvati. Tokom cijelog prvenstva koje je, osim u Hrvatskoj, u Zagrebu, Varaždinu i Poreču, održano i u norveškom Bærumu, predgrađu Osla, te u danskom Herningu, uz rukometne sam parkete izbliza vidjela sve ono što život donosi - pobjede i poraze, suze izazvane tugom, suze radosnice.
Na sportskom terenu doživjela sam "repliku života". Ovaj je SP bio klasična storija o usponima i padovima baš po klasičnom uzoru kakvog doživljavamo u svakodnevnom životu. "Poslije kiše dolazi sunce" i obrnuto. "dok nekom ne smrkne, drugome ne svane". No ovo je ipak samo sport; tuga zbog poraza traje samo do sljedeće pobjede. Gledala sam prvoklasno i vrlo neizvjesno sportsko takmičenje.
Svjetsko je prvenstvo prvi put održano čak u tri zemlje, a Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj Međunarodna rukometna federacija (IHF) je organizaciju povjerio 2020. godine. Kad je hrvatska reprezentacija u pitanju, odluka o "nominaciji" za suorganizatora turnira donesena je s punim pravom. Igranje pred svojim navijačima, pred, svih ovih dana dupkom ispunjenom Arenom Zagreb, bio je "vjetar u leđa" brojnim ozljedama hendikepiranoj ekipi na putu do velikog finala u kojem u nedjelju u Oslu igraju protiv Danske, koja je uzela tri zadnja svjetska zlata; u Danskoj i Njemačkoj 2019., Egiptu 2021., te u Poljskoj i Švedskoj prije dvije godine.
Hrvatski su rukometaši u novijoj povijesti osvojili dva olimpijska zlata, u Atlanti 1996. i u Ateni 2004. te svjetsko zlato u Portugalu 2003. godine, a osvojili su još 11 srebrnih i brončanih medalja na europskim, svjetskim prvenstvima i olimpijskim turnirima od 1994. do danas. Najtrofejnija su reprezentacija od svih koje dolaze s prostora bivše Jugoslavije. Reprezentacija Srbije je osvojila dvije brončane svjetske medalje i jednu srebrnu europsku, Slovenci u trofejnim vitrinama imaju jednu srebrnu europsku i jednu brončanu medalju sa SP-a. Solidni Makedonci još čekaju svoje prvo odličje i ponekad su mu bili blizu. Ostali "nasljednici" Jugoslavije puno su slabiji. Svi ti uspjesi nastavak su nekadašnje priče u kojoj je bivša Jugoslavija osvojila jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije brončane medalje na SP-ima te čak dva olimpijska zlata iz Munchena 1972. i Los Angelesa 1984. kao i broncu osvojenu u Seulu 1988. Iz te jugoslavenske škole rukometa, koju su proučavale i iz nje učile danas najbolje rukometne zemlje, najbolju su školu nastavili Hrvati. Zagreb je "gorio" tijekom zadnja dva tjedna pa je plasmanom u veliko finale prekinut crni petogodišnji niz bez medalja nakon one europske iz Austrije i Švedske 2020. kad su od Hrvata u finalu u Stockholmu bolji bili Španjolci.
U nekoj sam drugoj ulozi bila neposredni svjedok nekih prijašnjih velikih turnira - SP-a u Francuskoj 2017., EP-a u Hrvatskoj 2018., SP-a u Njemačkoj 2019., EP- u Austriji i Švedskoj 2020., ali ovaj iz siječnja 2025. bio je po svemu poseban - zbog velike neizvjesnosti i drame u mnogim utakmicama, zbog odlične atmosfere u dvoranama, posebno u Areni Zagreb u kojoj sam provodila popodneva i večeri.
Kao (su)domaćini turnira, Hrvati su na startu turnira imali prilično lagani ždrijeb; najprije su na početku u grupi u prvom krugu takmičenja pobijedili rukometno egzotični Bahrein pa oslabljenu Argentinu i zatim su izgubili od, istina jakog Egipta. Nakon toga hrvatske rukometaše, iskreno, nisam "vidjela" u završnici turnira, posebno kad su napori na terenima i utakmicama donijeli ozljede glavnih igrača - Domagoja Duvnjaka, koji na ovom SP-u igra svoj zadnji turnir za reprezentaciju, zatim Luke Cindrića i na kraju borbenog Davida Mandića. Dok su s druge strane Danci u Hernigu te Francuzi u Poreču i nakon toga u Varaždinu bez problema gazili sve pred sobom, nitko na Hrvate ozbiljnije nije mogao računati u takvom oslabljenom izdanju. Ne samo zbog ozljedama doslovno desetkovane momčadi, već i zbog imperativa pobjeda protiv teških protivnika u drugom krugu natjecanja pred vlastitim navijačima. Jer trema nekad zna biti pogibeljna. Hrvatsku su u drugom krugu takmičenja čekali najprije slabiji Zelenortski otoci koji su očekivano lagano apsolvirani.
Kad je na rasporedu bila utakmica s jakim Islandom, s igračima iz zemlje hrvatskog selektora Dagura Sigurdssona, prvog stranca na klupi hrvatske reprezentacije, bila sam pomalo skeptična. Pokazalo se, bez pravog razloga jer su Ivan Martinović i suigrači odigrali savršenu utakmicu i deklasirali protivnike rezultatom 32-26. Kad su nakon toga Slovenci, vječiti ljuti rivali najavljivali pobjedu protiv Hrvatske - iako su izgubili nadu za plasman u četvrtinale - na početku poveli s 5-0 i igrali opušteno i rasterećeno za razliku od domaćina, ponovno sam pomislila da je priča gotova. No, opet je pobjedu odnijela srčanost Sigurdssonovih igrača te je upisana ključna pobjeda 29-26, koja je reprezentaciju Hrvatske odvela u četvrtfinale među osam najboljih ekipa. A bilo je "gusto" jer je ukupno osam osvojenih hrvatskih bodova bilo dovoljno samo zbog bolje gol-razlike u krugu s Egiptom i Islandom. Tada je prvi put na turniru Duvnjaka, iskusnog Karačića i suigrače pomilovala sreća, često presudni faktor u rukometu, sportu i životu.
Tatjana Dragičević u mixed zoni među igračima i novinarima
Četvrtfinale je bilo još dramatičnija priča, možda i najupečatljivija utakmica cijelog turnira. Neugodni Mađari vodili su četiri razlike nekoliko minuta prije kraja utakmice, malotko se još nadao, nisam ni sama, no Hrvatska je zahvaljujući obranama drugog golmana Pešića napravila seriju 5-0 , za pobjedu 31-30 doslovno u zadnjoj sekundi golom Marina Šipića. Takvi se raspleti i preokreti događaju jednom u sto godina.
Identično je bilo i u onom drugom četvrtfinalu nakon kojeg je Hrvatska saznala protivnika u polufinalu - Francuze. Oni su pobjednički gol protiv Egipta za 34-33 zabili tri stotinke sekunde prije zadnjeg sučevog zvižduka. Te su dvije utakmice bile doslovne drame.
Razgovarajući sa igračima, ne samo hrvatskim, već i s igračima ostalih reprezentacija, manje-više svi su mi prenijeli blago čuđenje što se u četvrtfinala nisu plasirale "sile" poput Španjolske, Švedske i trećeg sudomaćina Norveške, a najviše su ih pozitivno iznenadili Brazilci i Portugalci od kojih se to možda i nije očekivalo.
Polufinalna utakmica je bila "stota repriza" rukometnog klasika između Hrvatske i Francuske. Vječito rivalstvo najčešće je odlazilo na stranu Francuza, ali u polufinalu u Zagrebu igrala je samo Hrvatska osiguravši pobjedu već u prvom poluvremenu ostvarivši i devet golova prednosti, koja je u završnici smanjena na konačnih 31-28. Bila je to slatka osveta za brojne velike poraze, tako su ih i prezentirali hrvatski igrači nakon plasmana u veliko finale.
Navijači su, naravno, opet bili u transu baš kao igrači koji su još dugo slavili na parketu zajedno s ljudima na tribinama. Bilo je zaista neizmjerno zadovoljstvo i privilegij iz prvog plana pratiti rukometni SP u Hrvatskoj, održano bez ikakvih ozbiljnijih incidenata, osim sitnih čarki među samim igračima u žaru borbe. Sport zaista zbližava ljude.
Svojevremeno sam igrom slučaja imala priliku u četiri oka razgovarati s najboljim tenisačem svijeta Novakom Đokovićem, koji je istinska sportska "njuška", a prije svega "ispravan" čovjek. Ista je priča i s Nikolom Karabatićem, po mnogima najboljim rukometašem u povijesti, koji je osvojio sve što se osvojiti može. Osvajač je čak tri olimpijska te po četiri svjetska i europska zlata, najviše od svih u povijesti. Nakon što su Hrvati pobijedili njegovu Francusku u polufinalu, Karabatić nije bio voljan razgovarati s novinarima, samo je protrčao uz pozdrav pored njih. Nešto kasnije sam u desetak minuta razmijenila nekoliko rečenica s njim.
Čovjek koji je istovremeno Francuz, Srbin i Hrvat nedvosmisleno je najavio da će svim srcem navijati za to da se njegov prijatelj Domagoj Duvnjak oprosti sa zlatom kojeg još nikad nije osvojio. Toliko je puta baš on u francuskom dresu zagorčao život hrvatskim rukometašima. U Oslu će biti na njihovoj strani...
I sama ću zdušno navijati za njih, zaslužili su to svojim pozitivnim sportskim i ljudskim osobinama. Duvnjak, iskusni Igor Karačić (i on se oprašta od reprezentacije), mladi Martinović, genijalni vratar Dominik Kuzmanović i drugi u potpunosti to zaslužuju. S nestrpljenjem očekujem sljedeće veliko rukometno takmičenje jer je "zabava" zagarantirana...
"Sve je super i sve je za pet, kad si žensko i voliš rukomet."
