Mrtva su polja suncokreta svuda na putu do Osijeka. Crne, nakvašene i pokidane na sto načina, stabljike izgledaju k’o križevi na starim grobljima. Oluja je prije dva mjeseca poharala Slavoniju, ali iz autobusa se čini kao da je to bilo prije dvije minute. Dok ne stignemo na osječki kolodvor, okrećemo se jednom ugodnijem nedavnom iznenađenju. Sredinom septembra rukometašice Osijeka u drugom su kolu Prve lige pobijedile dvostruke prvakinje Hrvatske Lokomotivu. Pogodak za pobjedu postigla je Mia Jozanović i tako Osijeku osigurala jednu od većih pobjeda posljednjih godina.
Klubu je na društvenim mrežama čestitala legendarna osječka rukometašica Katica Ileš, koja je s Osijekom triput osvojila jugoslavenski kup (1966., 1978. i 1981.). ŽRK Osijek osnovan je 1954. godine, zvao se tada Grafičar. Ileš je rukomet počela igrati rano. Od školovanja je odustala u trećem srednje i zaposlila se u Litokartonu. Grafičar, u kojem je tih 1960-ih igrala, bio je klub pod okriljem Litokartona. "Tamo sam prvih godinu i pol radila svašta – raznosila mlijeko po pogonu, nosila i kidala kutije. Od 1963. godine s grupom od 7-8 kolegica pet godina radila sam na novom stroju FKM za lijepljenje kutija. To mi je bilo super, jer su imale razumijevanja za moje rukometne obveze. Kad nije bilo posla, rekle su: 'Ej, mala, ajde na trening, na put'", ispričala je u jednom intervjuu.
O njenim sjećanjima čitamo dok se od stršeće bjeline Opus Arene spuštamo prema šetnici uz Dravu. Mrko je vrijeme, kiša se najavljuje u zgusnutom zraku. Vozač kompe Mato sjedi sam na zen-plovilu koje sve zainteresirane besplatno prebacuje s jedne na drugu stranu rijeke. Prva kompa u grad je stigla prije više od sto godina, zaslugom Arpada Csikyja iz paromlina Union, koji je čeličnu užad za riječni prijevoz nabavio iz nekog rudnika na Karpatima. Kompa koja i danas prometuje izgrađena je 1972. godine u Apatinu. Može prevesti 50 putnika, ali u kišna jutra nema niti jednoga.
Hazena, preteča današnjeg rukometa, prvi put se u Hrvatskoj igrala baš u gradu na Dravi. Iako su već početkom 1920. godine osječki studenti židovskog podrijetla i članovi domaćeg Židovskog sportskog građanskog društva Makabija donijeli hazenu iz Praga u Osijek, nije bilo sigurno hoće li se igra moći službeno predstaviti domaćoj publici. Kako je zabilježila Zlata Živaković-Kerže u monografiji "Dinamičan sport na starim temeljima: 50 godina ŽRK Osijek (1954.-2004.) ", tadašnja gimnazijska uprava nije dopuštala nijednom učeniku, a pogotovo učenici, nastup na sportskoj priredbi. U ljeto 1920. godine, u vrijeme održavanja Prvog sleta židovskih omladinskih udruženja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odigravanje utakmice hazene bilo je upitno do samoga početka sleta.
U zadnji tren s upravom osječke Ženske realne gimnazije postignut je dogovor o nastupu učenica, ali uz uvjet da se imena i prezimena igračica ne smiju objaviti u nijednom osječkom dnevnom listu, kao ni u programu sletskog natjecanja. Tako je u gradu na Dravi 10. augusta 1920. godine odigrana prva rukometna utakmica, a odigrale su je hazenašice Makabija iz Osijeka i istoimenog kluba iz Vukovara. Gošće su pobijedile domaće rezultatom 4:1. Dvije godine kasnije osnovane su hazenske sekcije pri ŠK Slaviji, Hrvatskom građanskom športskom klubu i ŠK Slogi, a zatim i pri osječkom Hajduku.
Radom u tim godinama utrt je put prema onome što će postati Grafičar, ali o tome više u idućem Dvokoraku. Korakom zasad ostajemo na Dravi, da nam kompa ne plovi sama.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
