Sam samcat, stariji čovjek peca uz Dravu. Iza njegovih nogu na kamenju je položen mali radio s kojeg se čuje glas Bobe Stefanovića, šlagerski klasik "Obriši suze draga". Teški su se dani zaredali u Osijeku. "Tuga se vratiti neće" i "čitav je život pred nama" može se ovih dana čuti samo u pjesmi iz 1970. godine.
Mi ćemo se vratiti još koje desetljeće ranije, u Osijek netom nakon Drugog svjetskog rata. Nakon rata su se počela obnavljati razna sportska društva, među njima i ona u kojima se prije rata igrala hazena. U rano ljeto 1945. godine na sjednici grafičkih radnika i radnica obnovljeno je Fiskulturno društvo Grafičar. Iste te godine u augustu njihove hazenašice igrale su prvu neslužbenu utakmicu, prijateljski susret u Đurđenovcu. Krajem ljeta u Belišću su odigrale i prvu službenu utakmicu, u kojoj su pobijedile hazenašice domaćeg FD Proletera.
Kroz 1946. godinu Grafičarke su pod vodstvom trenera Zvonka Hrsa u svoje redove uspjele privući nove članice pa je u sekciji do kraja godine djelovalo oko 30 igračica, većinom iz tadašnjih osječkih poduzeća Litokartona i Štampe. Međutim, uskoro dolazi do važnih promjena – diljem zemlje se prihvaćaju nova pravila rukometne igre donesena krajem 1950. godine u Zagrebu. Postupno se prestaju odigravati hazenaške utakmice i prelazi se na igranje danas nam poznatog i standardnog rukometa.
Kako u monografiji "Dinamičan sport na starim temeljima: 50 godina ŽRK Osijek (1954.-2004.)" navodi Zlata Živaković - Kerže, osnivanjem Hrvatske lige rukometa u rukometno natjecanje se od sredine novembra 1951. godine uključila i ženska rukometna sekcija Grafičara. Tada je to bila jedina osječka ekipa rukometašica. Ekipu je vodio Franjo Mađar, a trenirale su na terenu u Podgradu. Od 1954. godine posao trenera preuzeo je Franjo Prutki. Klub se nastavio razvijati pod okriljem tvornice Litokarton. Osim sportskih društava, zaslugom Litokartona u Osijeku je 1961. godine osnovana srednja grafička škola.
U monografiji o ŽRK Osijek zabilježeno je kako su djevojke koje su igrale za Grafičar sredinom 1950-ih na trening običavale dolaziti sat vremena ranije, kako bi naštimale teren za igru. Da bi se u sušnom razdoblju spriječilo dizanje crne prašine na igralištu, šljaku su pola sata prije treninga polijevale one i oružar prezimena Žubrinić. Tijekom 1954. godine rukometašice Grafičara odigrale su 34 utakmice, od kojih su 21 završile kao pobjednice. Prvu međunarodnu utakmicu odigrale su protiv ekipe nizozemskog kluba HC Niloc iz Amsterdama 22. septembra na igralištu u Podgradu, pred oko 700 gledatelja i gledateljica. Na teren su tada izašle: Ana Ivezić, Jelka Milešević, Blaženka Lončarić, Dubravka Hojnik, Višnja Bartovski, Boža Maloševac, Zlata Horvat, Renata Ranogajac, Terezija Seka Balen, Anica Lipovac, Slava Matošević, Mirka Gavrilović. Nisu pobijedile, ali utakmica zbog toga nije bila ništa manje značajna.
Rukometašice nisu imale dovoljno dresova – ostalo je zapisano da su ih imale samo igračice na terenu, pa je prilikom izlaska svaka majicu skidala i davala igračici koja je ulazila u igru. Tenisice su se krpale dok nisu postale posve neupotrebljive, a mreže za golove su se redovno posuđivale. "Igračice prvih generacija ustrajale su unatoč svim teškoćama i utrle put svim ostalim generacijama osječkih rukometašica", piše Živaković - Kerže. Obriši suze draga, nema druge.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
