Kad se sitim Jazina, srce kuca ka makina, kaže u jednom intervjuu Maja Rak Vidaković, košarkašica koja je s četrnaest godina postala prvotimka Zadra, u kojem je igrala 1980-ih. Legendarna dvorana Jazine otvorena je 19. veljače 1968. utakmicom protiv Beograda. Iste su godine postavljeni semafor i sat, gostovao je madridski Real, realiziran je prvi sportski TV prijenos iz Zadra (prvi reporterski zadatak Borisa Mutića).
Ovih dana Jazine nižu svoju pedeset i četvrtu obljetnicu, ali nećemo ovdje ispisivati crticu o ludom košarkaškom Zadru za koji znaju svi. Red je da se kaže koja i o tome kako su četiri kuta zadarske košarkaške kuće oduvijek držale (i) žene, a taj je kućanski rad ostao i neuvažen i neplaćen. U samim počecima zadarske košarke ženska ekipa bila je uspješnija od muške – košarkašice Zadra su 1947. bile druge u Jugoslaviji.
O uvjetima igranja krajem 1960-ih, kada se košarka ugnijezdila u Jazinama, u knjizi "Na drugi obruč: Povijest ženske košarke u Zadru" govori igračica Ankica Marić Bilan, poznata i pod nadimkom Garrincha: "Trener Zdrilić je iz Kidriča (tvornice tekstila) donosio materijale od kojih smo šivale donji dio dresa. Pobrinuo se i za trenirke kojima smo se jako radovale. Mislim da je i njih riješio preko Kidriča. Majice je bilo teško sašiti pa smo dugo šparale da bi ih mogle kupiti prije natjecanja. Bile smo u tom smislu sirotinjska ekipa. Zadar je morao imati ženski sastav da bi igrao u Prvoj ligi i to je bio glavni razlog zbog kojeg su nas držali u klubu. Obavezna oprema bili su nam konac i igla, za krpanje patika. I na pripreme mlade reprezentacije Jugoslavije u Beograd sam s patikama uzela iglu i konac. U klubu su se nadali da će mi tamo netko darovati nove patike, ali ništa od toga."
Unatoč doslovnom krpanju kraja s krajem, Zadranke su 1971. u Splitu postale juniorske prvakinje Jugoslavije. Na putu do titule pobijedile su Bosnu, Voždovac, Industromontažu, Radnički i Topolčanku. "Bile smo potpune autsajderice. Uh, kad se sjetim prve utakmice protiv Bosne. Naš prvi napad i ja postignem auto-koš. Prvi i jedini u karijeri", prisjeća se u knjizi Marijana Bušljeta, koja je zbog sjajne igre dobila poziv u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.
"U Split smo otišle bez pola trenirki, bez opreme, bez ispraćaja. Isključiva pažnja posvećuje se muškoj ekipi. Nas kao da nema. Obećali su nam veću brigu. Možda će ih prvo mjesto natjerati da nas 'usvoje'", komentirao je trener Lucijano Valčić za Sportske novosti nakon prvenstva. Iste su godine košarkašice Zadra ušle u Prvu ligu, a krajem iste postale i prvakinje Hrvatske. U Jazinama se tada u visine vinula Vanja Paleka, prva žena u Zadru koja je zakucavala. Nakon tri sezone košarkašice Zadra ispadaju iz Prve lige, a košarkaši Zadra osvajaju titulu najbolje momčadi Jugoslavije.
"Ženski je sport, koji inače teško postiže kvalitet, najčešće zbog nedovoljnih i loših uvjeta u kojima se radi, izgubio kvalitetnog protagonista jedne lijepe sportske priče. Ovo je povlačenje ženske košarke sa scene prošlo bezbolno, odgovorni ljudi u KK Zadar lagano su od 'ženskih digli ruke', očito ne razmišljajući puno i ne razbijajući glavu. Interes za žensku košarku među srednjoškolskom je omladinom iz dana u dan sve vidniji. One sigurno još trebaju učiti, ali šansa je tu i ako je ne iskoriste, bit će šteta. Kod nas je već postala tradicija, što je iz osnove pogrešno, da se na nekog obrati pažnja tek nakon što je postigao uspjeh", piše "pozdravnu notu" 1975. Milan Komazec u Narodnom listu.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
