Zadarski sin otisnuo se u bijeli svijet davnih dana i sad se vraća u novoj ulozi hip-hop MC-ja. Njegovi su stihovi društveno angažirani uz permanentne teme o klasnoj borbi i kvir komunizmu. Tako se lani zagrebačkoj publici premijernim nastupom u Attacku predstavio Mate Ćosić, poznatiji kao Mata Granata. Njegovim je nastupom ove godine završio i zagrebački Noćni marš za Osmi mart, a u blago nedjeljno jutro nakon marša Matu smo uhvatile za ovaj intervju.

Sad kad smo uspjeli pronaći kafić koji radi u nedjelju ujutro, krenimo od vaših prvih životnih kava, od Zadra i odrastanja. Koji vam momenti danas opstaju kao formativni iz tog perioda?

Najranije se sjećam prelaska 1990-ih na 2000-te. Prije svega mog kvarta, Varoši koja je baš u centru Zadra. Kvart je bio uglavnom radnički, imao socijalne probleme, siromaštvo, narkomaniju. Radi se o kvartu koji je bio na lošem glasu, kvartu u kojem se dešavaju "sumnjive radnje" – alkoholizam, drogiranje i prostitucija. Pamtim socijalne probleme u Varoši tijekom odrastanja, ali i to da je u Varoš izlazila cijela subkulturna scena. Definitivno pamtim punk, preko punka sam upao u anarhističku priču. Kasnije smo se trudili da se odvojimo od subkulture, da širimo političku praksu. Uz to, u srednjoj školi za mene je formativan bio rad u časopisu Spektar.

Ostanimo još malo na Varoši i tom periodu djetinjstva. Ako usporedite Varoš djetinjstva s Varoši danas, što se dobije?

Danas Varoši nema, to je prvo. U mojoj ulici ostalo je još par obitelji, ostalo su apartmani, Airbnb i slično. Puno Zadrana će danas reći da Zadar više nije grad, nego turističko naselje. Kroz gentrifikaciju i apartmanizaciju se stalno nešto mijenja i renovira, a kroz to se mijenja i izgled ulica Varoši, tako da nemaš više niti referencu za sjećanje. Prije je tamo bilo života, na ulicama si sretao ljude iz kvarta i sve druge iz grada koji su tamo izlazili, škola je bila puna djece i bilo je kvartovskih kafića. Sad ima još par takvih, ali u njima od lokalaca uglavnom sjede penzioneri, ostalo je sve podređeno turizmu. Subkulturna scena je ranije uvijek koristila rivu, a onda je riva očišćena od nje kako bi se i ta lokacija podredila turizmu, terasama restorana i fensi šetnici. Javni prostor je tako komodificiran, a subkultura tj. lokalni ljudi ostali su bez još jednog životnog prostora.

 

Sviralo se po ruševinama i bunkerima

Koji su bili prvi bendovi čijih se nastupa sjećate, kako se uopće gradila i kako je funkcionirala subkulturna scena u Zadru 1990-ih i 2000-tih?

Za mene je prije svega postojao punk, ali postojale su i druge subkulture, sve se to miješalo skupa u Varoši. Pankerima me privukao taj do it yourself moment. Bilo je skvotova na Boriku, kod Medicinske škole, a i mi u Varoši smo nešto skvotirali, jedan kontejner i malu prostoriju u Kazalištu lutaka. Nismo to niti zvali skvot, samo smo ušli unutra i ostali tamo visiti par godina, mi pankeri zajedno s drugom ekipom iz kvarta. Nakon rata u Zadru se počela graditi i NGO scena, ali na njoj se stalno ovisilo o čekanju para za projekte, a mene je vukao moment izgradnje s postojećim resursima, autonomije. I danas u Zadru postoji skvot Nigdjezemska, ta priča se vrti dalje.

A bendovi kojih se sjećam bili su Alergija, Rasulo, D Glad i Trn u oku. Grad nije davao nikakvu podršku, svirke su uvijek bile organizirane kroz veliki entuzijazam. Često se sviralo u prostoru koji se danas zove Dom hrvatske mladeži i koji je zapravo oduzet hrvatskim građanima, jer je ta zgrada u Jugoslaviji izgrađena kroz doprinose građana, a kroz rat je bila privatizirana i počelo se naplaćivati korištenje prostora. Sviralo se i po ruševinama, bunkerima, u hotelu u kojem su bili prognanici, itd.

Gdje ste se vi prvo muzički aktivirali?

U punk bendu koji se zvao Puls, koji je imao sreću da je imao podršku od Alergije, a koji su nam dali da vježbamo u njihovom prostoru. Nakon toga sam bio aktivan u bendu koji se zvao Fight 4, ali bilo nas je zapravo samo troje jer nismo mogli naći basista. Tad smo već počeli s politički podmazanijom muzikom, pjevalo se o anarhiji, socijalnim problemima.

Nakon zabrane broja Spektra posvećenog nacionalizmu zaredali su se desničarski napadi, o nama je pisao Hrvatski tjednik, upregnula se cijela ta artiljerija. Važno se sjetiti da smo mi u tom trenu bili maloljetni

Kako je do tog pomaka došlo, što vas je gurnulo u političke ralje muzike?

Slušanje bendova kao što je Oi Polloi, čitanje bookleta, omota, tekstova njihovih albuma. I jako puno španjolskih punk bendova, kao što su Los Muertos de Cristo, s kojima mi se desio taj socijalni switch. Paralelno s time i odlasci u knjižnicu, čitanje klasika – Bakunjina, Goldman. Važno je bilo i osnivanje izdavačkih kuća ranih 2000-tih, poput DAF-a i Što čitaš iz Zagreba ili CLS-a iz Beograda, njihova izdanja smo dosta čitali. To je bilo i doba ranog interneta, početka povezivanja preko anarho foruma i mailing lista s ljudima iz Slovenije, Srbije i ostatka regije. Zatim osnivanje organizacija i prvi sastanci. Tako su krenule prve političke akcije, tako se rodio i Balkanski anarhistički sajam knjiga, prvi put organiziran 2003. u Ljubljani.

Ranije ste spomenuli i Spektar, časopis Prirodoslovno-grafičke škole iz Zadra. Recite nam više o Spektru i vašem pisanju u njemu tijekom srednje škole? Baš te 2003. Spektar je bio i zabranjen?

Ulazak u tu priču se nekako poklopio s nastankom alterglobalističkog pokreta. Svašta se nešto živo događalo oko nas, mi smo se kao srednjoškolci politizirali i imali smo super profesora Edu Končurata koji je organizirao redakciju. On je 1995. pokrenuo časopis i bio je glavni urednik. Bio je profesor kemije, nije imao veze s književnošću, niti s novinarstvom, ali je vidio smisao u razvijanju srednjoškolskog lista.

Kroz rad s njim sam prvi puta u praksi vidio kako funkcioniraju demokratske strukture. On nam tematski nikad ništa nije nametao, pisali smo što smo htjeli. Logistički nam je bio ogromna podrška, trudio se da nas okupi, da pokrene razgovor, da zapiše što će tko raditi i onda nas još mjesecima nagovarao i podsjećao na rokove za pisanje, i brinuo se za tisak časopisa. A kad su nas 2003. zabranili, desničari su ga pokušali prikazati kao da je neki komunist koji nas je zarobio u redakciji.

Mate Ćosić (Foto: Davor Konjikušić)

Ljubljana je u puno pogleda bila pionirska

Sporni broj časopisa bio je posvećen nacionalizmu?

Da, zbog tog broja su nas napali najviše, iako se huškalo na nas i prije toga, kad smo objavljivali brojeve o anarhizmu i homoseksualnosti. Bilo je to vrijeme revivala nacionalizma kroz pop kulturu, a najviše kroz Thompsonove koncerte i zato nam se to i nametnulo kao tema. Najveći su problem bili tekstovi koji su se kritički odnosili prema idealiziranju nacionalnih simbola i koji su govorili o odnosu crkve i nacionalizma. Broj je bio izašao iz tiska, i mi smo krenuli s distribucijom, ali brzo je urgirano prema školi da se distribucija obustavi, sve je došlo do gradskih vlasti i uzeli su nam sve preostale brojeve. Spasili smo malo komada, a kasnije su se zaredali razni desničarski napadi, o nama je pisao Hrvatski tjednik, upregnula se cijela ta artiljerija.

Važno se sjetiti da smo mi u tom trenu bili maloljetni, no to nije spriječilo desničarske medije da pokrenu hajku na nas ili da se nekima od nas prijeti. Spektar je kasnije nastavio izlaziti, generacije su se mijenjale, društveni kontekst se mijenjao, i orijentirao se više u smjeru školskog lista, usko gledano. Glavni prigovor nama je i bio taj da izlazimo iz domene jednog školskog lista, da se bavimo temama koje nisu za srednjoškolske novine.

Nakon studija u Zadru otišli ste i na studij u Ljubljanu. Kakvo je bilo to iskustvo, što vam je dala Ljubljana?

Ljubljana je u puno pogleda bila pionirska, tamo se recimo već 1984. održao LGBT film festival, prvi u cijeloj istočnoj Europi. Bilo mi je novo i to da se može analizirati Jugoslaviju, socijalističko samoupravljanje ili marksizam bez demoniziranja. Ljubljana je mali gradić, ali i na raskrižju puteva, tranzitna, i to se vidi u životu grada. Razvila se jaka autonomna scena, jako su važna i održavaju se mjesta kao što je Metelkova, u Ljubljani se kroz drugarske mreže može ugostiti više stotina ljudi na anarho sajmovima i konferencijama, a to je značajna infrastruktura, i bit će sve značajnija kako bude rastao fašizam. Kako bude rastao broj desničara na čelu država, čini mi se da će rasti i važnost autonomnih prostora kao možda zadnjih mjesta odakle možemo planirati kontra djelovanje.

Kroz posao sam upoznao migrantkinje iz cijelog svijeta i stalno kroz to iskustvo dobivam nove spoznaje o patrijarhatu, kolonijalizmu i kapitalizmu, o sličnostima i razlikama među pojedinim zemljama

Nakon Ljubljane ste se preselili u Beč, grad naširoko poznat i kao glavni grad Jugoslavije. U Beču živite već 12 godina – kako je izgledao vaš proces adaptacije (u) tom gradu?

Trebalo mi je jedno pet godina da se prilagodim Beču. Počevši od posla, tri godine sam čistio i učio njemački. Bio je to težak proces, ali sad smo Beč i ja super. Ali moram reći i da sam ja imao privilegiju. U Beč sam otišao radi ljubavi, jer mi je partner iz Austrije, tako da sam odmah bio u povoljnijem okruženju od mnogih drugih migranata. Iako nije bilo lako, imao sam bolji pristup u informacijama od mnogih svojih kolega, recimo od brojnih bauštelaca koji su u Beč migrirali iz Vojvodine. Svjedočio sam tome kako su te ljude oderali, kako ih firme nisu plaćale ili su ih plaćale na ruke, kako su bili zakinuti za prava koja su trebali imati, itd. Puno sam i kasnije o tim drugačijim realnostima u gradu učio kroz ljude koje susrećem na poslu. Danas najviše učim kroz rad u udruzi u kojoj radim.

Recite nam više o tom radu, o kakvoj se udruzi radi?

Radi se o domu za samohrane majke, žrtve obiteljskog nasilja. Dom funkcionira kao stepenica između sigurne kuće i vlastitog stana. Bez našeg doma ove bi samohrane majke bile beskućnice jer često nakon izlaska iz sigurne kuće tj. iskustva obiteljskog nasilja žene nemaju financijskih sredstava za plaćanje najamnine. U domu žene mogu ostati do dvije godine, s njima radimo na perspektivi, razrađujemo planove kako osigurati financijsku stabilnost, novu vizu, novi bračni status, te na kraju kako pronaći vlastiti stan za sebe i djecu. U domu uglavnom žive migrantkinje, jer zbog svojih prekarnih viza, ali i rasizma najmodavaca, teško nalaze stanove u Beču. Kroz posao sam upoznao migrantkinje iz cijelog svijeta, recimo iz raznih azijskih i afričkih zemalja, i stalno kroz to iskustvo dobivam nove spoznaje o patrijarhatu, kolonijalizmu i kapitalizmu, o sličnostima i razlikama među pojedinim zemljama.

Mate Ćosić (Foto: Davor Konjikušić)

U hip-hopu prije svega treba biti autentičan

Kako je krenula priča oko Mate Granate? Prije tri godine smo u Nadi intervjuirale još jednog jugo-bečkog repera, Petra Rosandića poznatijeg kao Kid Pex. Ako se ne varamo, on vam je predložio da se nazovete Mata Granata?

Prvo se desilo to da sam se 2017. aktivirao u zboru 29. novembar. To je veliki zbor i ima zanimljivu povijest. Nastao je 2009. performansom od deset ljudi iz Jugoslavije, a obilježavao se 40. rođendan prvog gastarbajterskog kluba Mladi radnik iz Beča. Iz performansa je nastao zbor koji živi do danas. U početku su na repertoaru bile partizanske i gastarbajterske pjesme, a sad se repertoar proširio na više borbi i skoro petnaest jezika. Sve oko repertoara je lingvistički i politički dobro istraženo, a važan je i taj moment današnjeg političkog postavljanja – pjevamo npr. o femicidu, borbi iranskih žena, antimilitarizmu, a na našim nastupima mogu se vidjeti i kurdski šalovi i palestinke.

Peru (Kida Pexa) poznajem dugo, preko zajedničkih projekata sa zborom, a u to neko vrijeme se i pokrenula priča s Matom Granatom. Poklopilo se da su u to vrijeme i dvije prijateljice, turska hip-hoperica Esra i dirigentica zbora Jana Dolečki, radile hip-hop workshopove. Uključio sam se u to, s njima smo svaki tjedan imali domaću zadaću – baciti neki flow na zadani beat. Tako sam pomalo vježbao i učio kroz njihove savjete. Kad sam snimao prve stvari, Pero je bio među prvima kome sam ih slao i pitao ga za mišljenje. Jedne večeri sam razmišljao o imenu, i on je samo ispalio - Mata Granata! Kasnije sam došao doma, shvatio da mi se baš svidjelo, da je vjerojatno to to. Ta granata, nekako mi je bilo – s jedne zvoni na te devedesete, a s druge strane na neko partizansko ime, što mi je isto jako bitno.

Politika je dio moje svakodnevnice koju se trudim analizirati kroz svoju poziciju tj. kvir proleterske naočale. To se onda prelijeva u muziku

Što vam je zanimljivo kod hip-hopa, što vas pogoni u stvaranju muzike?

Prije svega moram reći da slušam baš puno žanrova hip-hopa, čak i onaj "najgori", gangsta. Baš i volim što ima tako puno žanrova. Ipak mislim da u hip-hopu treba biti prije svega autentičan. Ja nisam gangsta pa zato niti nema smisla glumiti gangstu. U stvaralačkom smislu me više privlači taj socijalni tj. politički hip-hop i mislim da tu mogu biti autentičan. Politika je dio moje svakodnevnice koju se trudim analizirati kroz svoju poziciju tj. kvir proleterske naočale. To se onda prelijeva u muziku. Kao i s punkom, dosta sam se naslušao hip-hopa na španjolskom, pogotovo iz Latinske Amerike. Njima eksplicitno politički hip-hop uopće nije nešto strano, to je muzika povezana s borbama seljaka, domorodaca, radnika, žena, itd.

Volim i suradnje koje se dešavaju kroz muziku, u zboru sam upoznao i drugaricu Anđu Mitraljezu koju sam zvao da skupa snimimo nešto, da mi bude back vokal na nekim pjesmama jer baš super pjeva i inače ima svoje solo projekte kao pjevačica. Tako da me svašta zapravo veseli u tom procesu.

Uglavnom nastupate na jasno politički postavljenim događanjima. Najrecentnije ste u Zagrebu nastupali na Noćnom maršu za Osmi mart. Zašto se odazivate na takve pozive, čime se vodite u odlukama o nastupima?

I moj je prvi nastup ikad bio na jednom alternativnom događaju u Ljubljani. Tada su me zvali iz benda Strategia Tenzie. Oni mi od početka daju podršku kao i neke beatove. Meni to dođe skroz prirodno, nastupati na nekom protestu. To je okruženje u kojem biram biti, kakvom želim pridonijeti. Feminizam je preko 20 godina dio moje političke priče, dugo se krećem po lijevo-feminističkim krugovima, ti su krugovi bili i ostali važni za moje političko obrazovanje. Kod fAKTIV-a koji organizira Noćni marš mi se sviđa taj antikapitalistički, radnički, intersekcionalni moment.

Bilo mi je važno zbog toga doći u Zagreb, ali i zbog onoga što sam spomenuo na samom maršu. Nedavno sam sudjelovao na People's Platform Europe, skupu od preko 800 delegata iz 160 organizacija iz cijele Europe, na kojem se puno pričalo o fašizmu danas. Tamo su bili izvještaji iz skoro svih zemalja Europe i vrlo se jasno vidi da su ženska prava i LGBTIQ prava prva meta u tim zemljama, što jasno pokazuje da antifašizam i feministička borba nisu odvojene borbe. Nažalost, situacija će izgledno ići prema gorem, i zato se trebamo povezivati jače i više.

Na kraju razgovora ljude uvijek pitamo što im daje nadu. Odakle vi vučete nadu kad kapitalizam i fašizam prignječe horizont?

Uvijek sam bio tip osobe koja je vidjela svjetlo na kraju tunela. Nekako uvijek mislim – sutra je barem novi dan. Držim se naravno i svog skepticizma razuma, ali on postoji paralelno uz nadu. A i kad svijet tone, kako pjeva njemački bend K.I.Z., možda ni nemaš izbor nego se boriti i pokušati nešto napraviti protiv toga. Zato mi nadu stalno daju dobri ljudi koji se bore, i to malim i upornim djelima. To što Kid Pex uporno podržava izbjeglice na balkanskoj ruti, to kad vidiš 800 ljudi iz cijele Europe koji razmišljaju slično i organiziraju se antifašistički, to kad studenti u Srbiji ne odustaju od svoje borbe i kad solidarnost s njima postoji u cijeloj regiji.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.