Ivan Ramljak, jedan od najistaknutijih domaćih dokumentarista, autor nezaobilaznih naslova "Kino otok", "O jednoj mladosti" i "El Shatt – nacrt za utopiju", na ovogodišnjem je ZagrebDoxu predstavio svoj novi film "Mirotvorac". Treći Ramljakov dokumentarni dugi metar posvećen je tragičnom naslovnom protagonistu, koji zahvaljujući vladajućoj nacionalističkoj ideologiji nikad nije dobio društveno priznanje kakvo zaslužuje.
Riječ je o Josipu Reihl-Kiru, načelniku osječke policije ubijenom otprilike dva tjedna prije službenog izbijanja rata, prvog dana srpnja 1991., na povratku s pregovora s predstavnicima Srba u Tenji. Reihl-Kir bio je remetilački faktor onima koji su rat željeli pod svaku cijenu, jer je bio jedina osoba s hrvatske strane kojoj su uznemireni i dijelom već pobunjeni slavonsko-baranjsko-srijemski Srbi vjerovali i na čije su osobne intervencije, bez pratnje oružane sile, kako se saznaje u filmu, najčešće reagirali micanjem barikada i barem u jednom slučaju vraćanjem oružja koje im je ilegalno podijelila JNA.
No u Osijeku i čitavom tom kraju paralelno je postojala vlast Branimira Glavaša, lokalnog vođe onih koji su rat željeli i provocirali ga, uz potporu "ustaške" struje HDZ-ove središnjice predvođene Gojkom Šuškom, koja je na istoku zemlje bila daleko utjecajnija od one "partizanske" na čelu s Manolićem i Boljkovcem (kao ministrom unutarnjih poslova izravno nadređenom Reihl-Kiru, kojeg je pokušao spasiti premještanjem u Zagreb upravo tog dana kad je ubijen).
Kao što je poznato, likvidaciju Reihl-Kira i još dvojice pregovarača (četvrti je teško ranjen) izvršio je Antun Gudelj, kojem je potom omogućen bijeg, a kad je napokon osuđen, protuzakonito je pomilovan; iza svega toga stajao je HDZ, pa je ubojica iznova osuđen i poslan na odsluženje dugogodišnje kazne tek u "mekše" doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor.
Ramljakov film – gotovo isključivo sastavljen od arhivskih materijala iz onog vremena, bez naratorskog komentara, uz verbalno vođenje u offu nekolicine bitnih likova iz tog vremena – usredotočen je na složen i dramatičan kontekst predratnog stanja, na uvjete koji su doveli do likvidacije.
Zanimljivo je pritom da, iako naravno nema oniričke ambicije kao odličan roman "Gdje je nestao Kir" Elvisa Bošnjaka, neke sastavnice filma djeluju posve nadrealno. "Mirotvorac" se otvara in medias res nikad ranije javno prikazanim HRT-ovim snimkama prvih reakcija očevidaca zločina, posve konfuznim, punim dezinformacija; sve djeluje prije kao neka nevješta igrana rekonstrukcija nego autentični audiovizualni dokumenti, što maestralno pokazuje koliko stvarnost u izravnom medijskom prijenosu može biti "nestvarno" sumanuta.
A što tek reći na scenu pri samom kraju kad Saša Kopljar, opet kao u nekoj igranoj inscenaciji (čemu doprinosi osobita kompozicija kadra), zajednički intervjuira Glavaša i Merčepa, koji tvrde da su bili sputavani u svom djelovanju, da bi Merčep dodao da se on do kraja sputati nije dao i da je neke stvari činio po svom. Znajući za zločine obojice, a posebno potonjeg čije lice je pomalo bjelkasto, scena djeluje kao intervju s vampirima.
Očito, Ramljak je veliki majstor found footagea, što su demonstrirala i dva njegova prethodna cjelovečernja dokumentarca, tako da se može govoriti i o svojevrsnoj trilogiji. I nije riječ samo o daru pronalaženja intrigantnog materijala nego i o njegovu ritmički besprijekornom komponiranju, čemu je velik doprinos dao ugledni Damir Čučić na poziciji montažera.
"Mirotvorac" će jamačno uzbuditi hrvatske desničare jer iz prve ruke Glavaševog pobočnika svjedoči da su glavaševci vješali, a onda potajno sami parali i palili hrvatske zastave, kao i rešetali Gudeljevu kuću uz njegovo znanje, da bi za sve to okrivili Srbe i širili netrpeljivost. Ramljakov film ne štedi nacionalizam ni jedne strane, ali, posve kršćanski, trudi se pogledati istini u oči i prvo pomesti prašinu ispred vlastita praga.
