Nakon gotovo deset godina 13. prosinca održan je zadnji Kratki utorak u kinu Tuškanac pod vašim uredničkim vodstvom. Što vam je bilo osobito važno u oblikovanju tog programa i što vas je navelo da se povučete s mjesta urednika?
Prije Kratkog utorka u Zagrebu nije postojao kontinuirani program kratkog filma još od 80-ih, a do mog preuzimanja 2013. već dugo nije bilo ni takvog tipa diskurzivnog programa. Kratki utorak je pod mojim vodstvom njegovao digitalnom tehnologijom ugroženu kulturu prikazivanja filmova s filmske trake, a paralelno je kroz gostovanja većinom inozemnih autora, kustosa, predstavnika filmskih festivala, filmskih arhiva... davao kontekst onome što smo gledali. Jer, po mom mišljenju, u današnje doba nije dovoljno u kinu samo prikazati digitalni file koji svatko može skinuti s interneta i pogledati i kod kuće, bitno je ljudima pružiti autentično iskustvo gledanja filmskih kopija, tj. originalnih formata na kojima su autori radili filmove i kako su željeli da ih se projicira i percipira, kao i dodatni sadržaj u vidu živog gosta, komunikacije, razgovora... S mjesta urednika sam se povukao nakon ultimativnog zahtjeva voditelja kina Tuškanac upućenog Hrvatskom filmskom savezu koji njime upravlja, da me se smijeni. Zašto je do tog zahtjeva došlo, do danas mi nije jasno.
Razdoblje Kratkog utorka o kojem govorimo sada je dokumentirano i u knjizi koju ste nedavno predstavili na tribini u KIC-u. U njoj su navedeni i ilustrirani svi programi, no ona donosi i niz popratnih tekstova. O čemu oni govore? Zašto je bilo važno Kratki utorak "pospremiti" u formi knjige?
Ideja je bila ostaviti neki fizički trag onoga što se u zadnjih deset godina napravilo, jer su virtualne arhive krhke, tj. ovise o onima koji njima upravljaju. Ovako će neki eventualni budući istraživači sigurno moći pronaći podatke o tome što se na polju kratkog filma u to doba projiciralo u kinu Tuškanac. Osim toga sam htio za rastanak nešto pokloniti vjernoj publici programa. Zato se knjiga dijeli, a ne naplaćuje. Nju je financirala i izdala udruga Siva zona, a svi su suradnici na njoj radili volonterski. Zato je u njoj manje tekstova nego što je originalno planirano, a oni koji su tu bave se pojedinim programima koje smo realizirali, ali i pokušavaju staviti Kratki utorak u kontekst zagrebačke filmske scene.
Od ove godine ste i jedan od selektora kratkometražnog filma (i skauta) prestižnog Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. Što vam je to iskustvo donijelo i koje ste filmove s ovih područja odabrali?
Donijelo mi je bolje shvaćanje opsega i kvalitete svjetske filmske produkcije. Za sljedeće izdanje festivala odabrali smo četiri hrvatska filma. Premijerno će se prikazati kratki filmovi Borisa Poljaka "Horror Vacui" i Igora Grubića "Ingresso Animali Vivi", kao i dugometražni film Damira Čučića "Polako nikuda", a tu je i neizbježno "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića.
