Od četiri dosadašnja dugometražna igrana filma, Kristijan Milić je tri napravio prema predlošcima Josipa Mlakića – "Žive i mrtve", "Mrtve ribe" i aktualni "Božji gnjev". Vodeći domaći žanrovski autor izvan sfere komedije, Milić je za svoja prva dva filma, spomenuti debi "Živi i mrtvi" i "Broj 55" (jedini nepovezan s Mlakićem), dobio nesuzdržane pohvale većeg dijela kritike i filmske struke – oba su nagrađena Velikom zlatnom arenom za najbolji film i nizom drugih Arena.
Kod "Božjeg gnjeva" takve su pohvale najvećim dijelom izostale – kritika je većinom bila suzdržana, a u Puli je dobio samo dvije tzv. sporedne Zlatne arene: za najbolje specijalne efekte i masku. Samo po sebi to ne mora ništa značiti – i "Mrtve ribe", jedini Milićev nežanrovski dugi kinometar, slabo su prošle u Puli i kod većeg dijela kritike, a taj altmanovski mozaični narativ možda je i najbolji uradak autorova opusa.
Nažalost, "Božji gnjev" nije takav slučaj; nije riječ o podcijenjenom ostvarenju, nego o uvjerljivo najslabijem Milićevom kinofilmu. Radi se o adaptaciji desetak godina starog istoimenog Mlakićeva romana o vojniku HVO-a koji pokušava doznati zašto mu je brat, s još osmoricom boraca, smrtno stradao u tajanstvenoj akciji iza muslimanskih linija, za koju je sam književnik napisao scenarij.
Roman je to koji ne spada u red istaknutijih autorovih naslova, a neistaknuti književni predložak rezultirao je neistaknutim filmom. Ipak, tijekom otprilike čitave prve polovice filma ne čini se da će tako biti.
U postavljanju konteksta i atmosfere priče Milić je jako dobar – optimalan ritam i dojmljiva, gotovo monokromatska fotografija uglednog Mirka Pivčevića, stalnog režiserova suradnika, u sprezi s poprilično sugestivnom, minimalističkom ambijentacijom (oskudne vojničke nastambe, magacin, šumsko-livadno područje) tvore realistički uvjerljiv ugođaj s crtom tjeskobnosti, uz istovremeno predstavljanje niza solidno glumljenih likova.
No kad u drugoj polovici Ilija (Ivo Krešić) krene u samostalnu potragu za odgovornima za smrt brata i njegovih drugova, što ga dovede i do Zagreba, film se raspada. Naime, Mlakić kao scenarist formi detekcijskog trilera nije dorastao, a bome se u njoj ni Milić redateljski nije snašao.
Rezultat toga je da Ilija s nevjerojatnom lakoćom pronalazi sve potrebne mu tragove za stvaranje konkretnih zaključaka do kojih dolazi velikom spoznajnom moći i uz bombastičnu pratnju same po sebi uzbudljive, dijelom karpenterovske, ali prenametljivo korištene, previše "crtajuće" glazbe režiserova brata i stalnog suradnika Andrije Milića.
Scenarističko-redateljske neuvjerljivosti brojne su: na primjer, na temelju nekakve jedva razabirljive skice Ilija saznaje o kojim je kućama u kojem selu riječ, odnosno gdje su to bili brat i njegovi suborci; na temelju labave indicije on isto tako sa sigurnošću zna da je pukovnik HVO-a jedan od zaplotnjačkih zlikovaca, a identitet sumnjivog svećenika doznaje tako što je o njemu baš tog dana kad je Ilija došao u Zagreb objavljen tekst u novinama koje su se junaku taman našle pri ruci u lokalnom kafiću.
I sama temeljna ideja da bi netko čitavu ilegalnu i vrlo riskantnu akciju s troškovima od stotinjak tisuća dolara pokrenuo samo da se domogne stare ustaške uniforme krajnje je neuvjerljiva. Mlakić je po svemu sudeći imao potrebu da se (simbolički) obračuna s ustaštvom, no realizacija te potrebe umjetnički je inferiorna. "Božji gnjev" prvi je promašaj u dosadašnjoj suradnji Milića i Mlakića – za nadati se da je u pitanju samo jednokratni podbačaj u karijerama obojice.
