Dok se u susjedstvu dešavaju protesti i bojkoti, mi prednjačimo na listama najzagađenijih gradova i država na svijetu. I to, pored svega što nas pritišće, trpimo poprilično mirno. U tom doslovnom sivilu, ponekad se dogoditi nešto važno. Na primjer, dokumentarni film "Blum – Gospodari svoje budućnosti" Jasmile Žbanić, koji se počeo prikazivati krajem prošle godine.
Neki bi mogli reći da je to još jedna u nizu priča o zlatnoj prošlosti, koja nam se sve više čini kao naučna fantastika i od koje više nemamo koristi. Ja, naprotiv, smatram da se nijedna prošlost ne vraća slučajno i da nam često, mnogo više od minulog, govori o sadašnjosti.
"Blum – Gospodari svoje budućnosti" je priča o sarajevskom "Energoinvestu" koji je pod vodstvom Emerika Bluma od lokalnog biroa postao jedno od najprofitabilnijih gigantskih preduzeća u bivšoj Jugoslaviji. Blum je rođen u skromnoj jevrejskoj porodici. Bio je praški student između dva svjetska rata, nakon čega se vratio u Sarajevo i 1939. godine pridružio umjetničkoj grupi napredne omladine Collegium Artisticum.
Rad grupe naprasno je zabranjen krajem 1940. godine pod krilaticom, kako su pisale tadašnje novine, da to nije nikakav collegium artisticum, već collegium komunistikum. Kao i većina sarajevskih Jevreja 1941.
Blum je odveden u Jasenovac. Otac, majka i sestra su mu stradali u logoru, dok je on uspio pobjeći 1944. Kao i većina preživjelih, nakon Drugog svjetskog rata morao je krenuti ni iz čega, a 30 i kusur godina poslije, cijela Jugoslavija je brujala o Blumovom poslovnom bumu!
Anatomija njegovog uspjeha zaintrigirala je i međunarodnu javnosti. U filmu su prikazani i isječci nekih intervjua za svjetske medije. Blumov odgovor na pitanje jednog njemačkog novinara o tome kako je sve to postigao, lekcija je i nama koji 30 i kusur godina od posljednjeg rata i dalje živimo kao taoci vlastite sadašnjosti.
Prije svega, Blum je rekao da Energoinvest nije njegovo preduzeće, već da pripada svim radnicima i radnicama koji su njegova najveća vrijednost. Nakon milijardi i milijardni stečenog profita, ostao je kategoričan da nikada ne bi mogao raditi u okruženju u kojem bi kapital bio jedini cilj.
Vjeran svojim mladalačkim idealima i dalje je tvrdio da svaki rad treba doprinositi razvoju i izgradnji cjelokupnog društva jer jedino tako ljudi mogu postati gospodari svoje budućnosti.
I eto, zato se prošlost vraća. U Jasmilinom filmu, u Emerikovom glasu, da nas podsjeti na važnost solidarnosti i empatije, koje smo nažalost izgubili.
