Novosti, konkretno Hrvoje Šimičević, već su detaljno pisale o nesretnom otkazivanju izložbe "Neki su bili susjedi", koja je trebala biti održana tijekom hrvatskog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Izložba je otkazana nakon mjeseci pripreme jer je hrvatska strana odbila uključiti izjavu prema kojoj je NDH provodila genocidnu politiku usmjerenu prema Srbima, uz Rome i Židove. Spomenuti skandal neće iznenaditi nikoga tko je upoznat s (ne)postupanjem hrvatske vlade kada je u pitanju nasljeđe NDH. Politička manipulacija i relativizacija ustaškog režima mogu se opisati kao semiocid, odnosno destrukcija znakova i narativa značajnih za dio populacije zbog zlonamjernosti ili nepažnje drugoga, a čime se posljedično krade dio identiteta onih prvih. Ovaj proces se može manifestirati putem suptilnih ili eksplicitnih postupaka koji isključuju i/ili diskriminiraju određene skupine ljudi, poput govora mržnje. Protekom vremena, širenje i prešutno ili izričito odobravanje takvog ponašanja slabe društvenu strukturu i otvaraju prostor daljnjoj eskalaciji.
Relativizacija ustaškog pozdrava ilustrira navedeno. Naime, govor mržnje protiv Srba, kao i nacionalistički diskurs i historijski revizionizam, u porastu su posljednjih godina. Nakon ulaska u Europsku uniju u julu 2013. – a samim time i manjka nadzora vezanog za prisutnost povreda manjinskih prava, govora mržnje i diskriminacije – političke elite nastoje mobilizirati glasače oslanjajući se na "rasprave o fragmentiranim i sukobljenim narativima o traumama 20. stoljeća". Ustaški pozdrav nije iznimka i koristi se (odnosno zloupotrebljava) s ciljem (percipiranog) jačanja poslijeratnog identiteta, ostvarivanja političkih agendi, kao i promocije pristrane i idealizirane verzije historije.
Tako se u junu 2020. godine skupina navijača Dinama iz Zagreba i članova ultras grupe Bad Blue Boys okupila u Zagrebu. Navijači su pritom držali upaljene baklje i transparent s natpisom "Jebat ćemo srpske žene i djecu". Sve je to popratilo i ustaško "U", dok je grupa vikala "Ubij, ubij", kako je izvijestio fotograf Nikola Šolić.
Skupine navijača često koriste govor mržnje i evociraju ratove 1990-ih, također iskazujući naklonost prema ustaškom pokretu. Dakako, ovo nije slučajnost jer je sport bio važan dio procesa izgradnje nacije tijekom ratova 1990-ih, kada su nogometne utakmice i sportaši predstavljeni kao simbolički ratnici Hrvatske. Čak je i Franjo Tuđman jednom izjavio da nogometne pobjede oblikuju identitet nacije koliko i ratovi, dok su nogometni stadioni postali – i ostali – mjesta na kojima se osporavaju simboli, narativi i sjećanja na rat. Prema izvještaju novinarke BIRN-a Anje Vladisavljević, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je optužnicu protiv šestorice članova navijačke skupine Dinamo Zagreb zbog poticanja na nasilje i mržnju. Iako je incident izazvao žestoke reakcije političara, naučnika, kao i šire javnosti, one nisu rezultirale konkretnim inicijativama za suzbijanje prisutnosti govora mržnje i ustaških simbola.
Iste godine održani su parlamentarni izbori tijekom kojih je srpska manjina ponovno postala metom govora mržnje. Jedan od primjera jest grafit koji se pojavio u prigradskom dijelu Zagreba, a ilustrirao je vješanje i sadržavao riječi "Serbian family tree" (srpsko obiteljsko stablo), što je aluzija na slogan "Srbe na vrbe". Kada su novinari upitali premijera Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića za komentar, potonji su dali uopćene izjave poput one da "takvi postupci nemaju mjesto u javnosti". Međutim, Plenković i Božinović nisu javno artikulirali da su Srbi bili meta spomenutih incidenata.
Također se valja prisjetiti da su predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista više puta bojkotirali službenu godišnju komemoraciju u Jasenovcu. Umjesto toga, organizirali su vlastite komemoracije izražavajući zabrinutost zbog rastućeg historijskog revizionizma i relativizacije ustaškog pozdrava u hrvatskom javnom prostoru.
Drugi primjeri uporabe i prisutnosti ustaškog znakovlja uključuju nogometne utakmice, spomen-ploču HOS-a kraj Jasenovca, sada u Novskoj, kao i njihovu prodaju u (online) trgovini Patriot Hrvatska. Koncerti Marka Perkovića Thompsona su pak zasebna kategorija. Vjerojatno najutjecajniji nacionalist u hrvatskoj popularnoj kulturi, Thompson je postao poznat tijekom 1990-ih pjesmom "Bojna Čavoglave" koja počinje ustaškim pozdravom. Na ljeto 2020. godine, Visoki prekršajni sud u Zagrebu donio je presudu prema kojoj Thompson nije narušio javni red i mir koristeći pozdrav "Za dom spremni" u pjesmi.
Dva Thompsonova koncerta održana u Imotskom u avgustu ove godine bila su masovno posjećena. Na oba koncerta vijorile su se zastave s prvim bijelim poljem, uzvikivao se ustaški pozdrav i nosile su se majice HOS-a s otisnutim pozdravom. Ranije ovog ljeta HDZ-ovac i dubrovački gradonačelnik Mate Franković pozdravio je okupljene ustaškim pozdravom povodom otvorenja Spomen-parka Mate Vučka Čigre, uređenog u čast palog borca 3. imotske bojne, 4. gardijske brigade HV-a. Jutarnji list navodi da su, uz okupljene branitelje, Frankoviću pljeskali i potpredsjednik Vlade, general Tomo Medved, HDZ-ovi župani i drugi dužnosnici. Andrej Plenković je potez ocijenio neprimjerenim, ali ga i djelomično opravdao u kontekstu Frankovićeva naknadnog pojašnjenja prema kojem je gradonačelnik navodno mislio na doprinos HOS-a u ratu. U tom slučaju se, naravno, ponovno vrtimo u krug jer argument "dvostruke konotacije" jednostavno ne drži vodu. Tijekom rata ustaški simboli korišteni su prvenstveno s ciljem evociranja NDH, a danas se ustaški pozdrav rijetko viđa bez slova "U", prvog bijelog polja ili Jure i Bobana. Dvostruke konotacije nema.
Unatoč pokušajima, ustaški simboli nisu izričito zabranjeni u Hrvatskoj. Valja naglasiti i da zakonske zabrane – osobito ako su prisutne forme radi – nemaju smisla same za sebe. Naime, premda komuniciraju određeni stav, nužno je da budu dio sveobuhvatnog pristupa koji uključuje političare, edukatore, predstavnike nevladinih organizacija i religijskih institucija u svrhu razvoja i implementacije dugoročnih rješenja. Oslanjanje isključivo na pravne mjere nije dostatno u okolnostima kada vladini dužnosnici u javnosti komuniciraju kontradiktorne poruke, ignoriraju slučajeve govora mržnje i ne prepoznaju (niti uvažavaju) njegov utjecaj na ranjive pojedince.
Naučnica i profesorica prava Mari Matsuda u jednom od svojih radova daje primjer negacije Holokausta putem letka poslanog poštom. Poruka nije sadržavala nijednu riječ za koju bi se moglo reći da izražava mržnju, što je važan podsjetnik na to da govor mržnje ne mora biti eksplicitan da bi bio opasan. Naime, ključan aspekt negacije genocida dolazi iz onoga što se kaže – ili ne kaže – o prošlosti. Kada prošli činovi mržnje i nasilja usmjereni prema određenoj grupi nisu uvaženi ili se negiraju, to otvara vrata budućoj marginalizaciji, napadima i izolira žrtve od ostatka društva. Nadalje, ako se prisjetimo otkazane izložbe "Neki su bili susjedi", a nedostatak priznanja dolazi od državnih aktera, vidimo kako se time šalje jasna poruka da žrtve nisu dostojne zaštite.
Većina ljudskih društava poštuje mrtve i prakticira rituale komemoracije. Međutim, negacija ne samo da kleveće mrtve i izolira one povezane sa žrtvama, već prekida niz značenjskih veza. Semiocid tako oduzima žrtvama i onima koji su s njima povezani značenja očuvana kroz njihove priče i uspomene isključujući ih iz dominantne (u ovome slučaju nacionalne) značenjske sfere. Odbijanje članova hrvatske vlade da priznaju zločine počinjene prema Srbima u NDH isključuje žrtve – a posljedično i njihove obitelji i bliske osobe – iz mreže značenja, iskustava i narativa koji pružaju validaciju, sigurnost i osjećaj pripadnosti.
Kada netko premine, jedan dio svijeta nestaje, dok njegovi dijelovi opstaju kroz one koji su ostali. Uspomene, priče i iskustva preminulih i dalje zadržavaju značaj kroz druge. Tako i njihovo očuvanje ovisi o drugim osobama, posebice državnim akterima u slučajevima spomenutih zločina, jer njihovi postupci šalju poruku lokalno i globalno te mogu utjecati na potencijalno umanjivanje i poricanje tih događaja. Hrvatska vlada je, nažalost, utrla put tome da poricanje postane mogućnost. Ponekad je to bilo eksplicitno, ponekad suptilno. No, utrli su put.
* Autorica je istraživačica na Leibnizovu institutu za studije istočne i jugoistočne Europe (IOS) u Regensburgu.
