Iza željezne žice i električne ograde skeleti su sjedili na suncu i međusobno se pregledavali, tražili su uši. Svi su nekako jednako izgledali, kao da je netko izbrisao izraze na licima, njihovu starosnu dob – napisala je američka ratna reporterka Martha Gellhorn, koja je od listopada 1944. pratila američke trupe u Europi. U jutarnjim satima 29. travnja 1945. vojnici Rainbow Divisiona ("Dugine divizije") Sedme američke armije stigli su pred zatvoreni ulaz u nacistički koncentracijski logor Dachau.

Njemačke SS-postrojbe koje su čuvale logor u najvećem su broju pobjegle i Amerikanci su bez ispaljenog metka zauzeli to dehumanizirano mjesto u kojemu je život izgubilo više od 30 tisuća ljudi. Ta se brojka odnosi samo na dokumentirane smrti, dok suvremena historiografija smatra da je žrtava bilo i više od 40 tisuća.

Danas znamo da je Dachau služio kao "prototip" za ostale nacističke koncentracijske logore i funkcionirao punih 12 godina. Gellhorn je u Dachau kao reporterka ušla početkom svibnja, suočena s natpisom "Arbeit macht frei" i prizorom užasa koji je obilježio ostatak njezina života.

Mušič je bio zagrebački đak iz klase Ljube Babića do 1934. godine, a uhićen je u listopadu 1944. i odveden u Dachau. Ondje je kao logoraš uspio nacrtati preko dvije stotine crteža (od kojih je sačuvano svega stotinu) što dokumentiraju tijela i geste ljudi na granici života i smrti

"Idem desnom stranom logora, onom sa koje ga potpasuje Sava. I stižem do tačke koja je bila pristanište u ovom logoru... Obala je ovdje strma. Voda je duboka. Ovdje su pristajali šlepovi, iz njih su izvlačili ljude. Pa su šlepovi dalje išli a ljudi su ovdje ostajali. Da više odavde nikad ne izađu. Ovdje su stvari nadživljavale ljude", napisao je Sandžaklija Ćamil Sijarić (Šipovice kod Bijelog Polja, 1913. – Sarajevo, 1989.), u svojoj reportažnoj knjizi "Oslobođeni Jasenovac", koja je nastala kad je Sijarić kao sekretar Suda narodne časti u Banja Luci dobio zadatak da otiđe u logor Jasenovac i napravi izvještaj o onome što je ondje vidio.

Suočen s natpisom "Ustaška odbrana" na ulazu u logor, Sijarić je 1. maja 1945. bio među prvima koji su ušli u Jasenovac nakon bijega i povlačenja ustaša. Njegov "Oslobođeni Jasenovac" je u formi knjige objavljen odmah 1945., a onda i 1983. godine (suizdanje NIŠRO-a "Oslobođenje", Sarajevo i NIRO-a "Jedinstvo", Priština) kao jezovit dokument neosporne literarne vrijednosti.

Po građanskom zanimanju pravnik, Sijarić je bio komunist, a nakon strašnog iskustva u Jasenovcu koje će obilježiti ostatak njegova života, postao je jedan od najznačajnijih jugoslavenskih (crnogorsko-bosanskohercegovačkih) književnika, cijenjen najprije po svojoj iznimno epskoj pripovjedačkoj naravi, a onda i po poetskoj, iako je za života objavio svega jednu zbirku poezije ("Lirika", BIGZ, 1988.).

Poznato je da su partizani ušli u napušten jasenovački logor nakon što su ustaše prethodno spalili svu arhivu kako bi uklonili dokaze, što su, uostalom, radili nekoliko puta tijekom postojanja logora. Također je poznato da je u logoru Jasenovac 19. travnja 1945. Maks Luburić ("ustaški general" u Sijarićevom "Oslobođenom Jasenovcu") naredio da "se sve počisti" jer "za tri dana logora više ne smije biti", nakon čega je sve u logoru minirano i rušeno. "April mjesec je krvavi mjesec u logoru. Za prve dvije njegove trećine pobijeno je preko četiri hiljade zatočenika. Žene su pobili 21. aprila... Kraj logora bio je, može se reći, 23. aprila. Toga dana su na izvidnici broj devet naložili velike vatre", pripovijeda Sijarićev logoraški Vergilije, preživjeli jasenovački grobar (apokrifnog imena) Martin Sedlar u "Oslobođenom Jasenovcu".

Izložba donosi Mušičeve jetkanice iz serije "Mi nismo posljednji" i litografije iz mape "Katastar leševa" (Foto: Sandro Lendler)

Znamo da je tom "kraju logora" prethodio herojski proboj logoraša iz logora III Ciglana 22. travnja 1945., u kojemu je sudjelovalo oko 600 logoraša a preživjelo je tek 12 posto od svih njih. Znamo, uostalom, onoliko koliko je čestita historiografija uspjela doznati – nikad dovoljno. U tom smislu je, recimo, gotovo nevjerojatno da je "Oslobođeni Jasenovac" kao reportažno-literarni rad Ćamila Sijarića većini javnosti do danas ostao uglavnom nepoznat.

O razlozima zbog kojih ta knjiga nakon 1983. godine nije nigdje ponovo objavljena na ovim prostorima, možemo nagađati. Međutim, na internetu ju je moguće naći, pa kad ju pročitate – zapamtit ćete svaku njezinu sliku, i htjet ćete ju odmah zaboraviti. Imat ćete običnu ljudsku reakciju, kakvu je, po riječima Sinana Gudževića, koji je Sijarića poznavao, imao i autor kad "godinu dana nije mogao doći sebi" od užasa kojemu je svjedočio u Jasenovcu.

Gudžević je bio jedan od govornika koji su 17. travnja u Srpskom kulturnom centru otvorili izložbu "Dva logora, dva svjedočanstva" u povodu Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja dvaju logora, onoga u Dachauu i u Jasenovcu. U organizaciji Srpskog narodnog vijeća, izložbu je koncipirao i na otvorenju predstavio Milorad Pupovac. Učinio je to, između ostalog, i u analogiji koju smo ovdje iskoristili: u poanti dvaju najtežih reporterskih iskustava 20. stoljeća. Iskustva dvaju logora na izložbi su predstavljena artefaktima dvaju umjetničkih iskustava. S desne strane izložbenog prostora ("idem desnom stranom logora...") postavljeni su plakati Sijarićeve govorne logorografije iz "Oslobođenog Jasenovca", a s lijeve grafike slovenskog slikara i bivšeg logoraša u Dachauu Zorana Mušiča (Bukovica kod Nove Gorice, 1909. – Venecija, 2005.).

Da ste vidjeli tek jednu Mušičevu grafiku, zauvijek biste zapamtili njezina autora  (Foto: Sandro Lendler)

Mušič je bio zagrebački đak iz klase Ljube Babića do 1934. godine, a uhićen je u listopadu 1944. negdje na putu između Goriških brda i Venecije i odveden u Dachau. Ondje je kao logoraš uspio nacrtati preko dvije stotine crteža (od kojih je sačuvano svega stotinu) što dokumentiraju tijela i geste ljudi na granici života i smrti. Nakon oslobođenja iz logora, od 1970. do 1975., na temelju crteža iz Dachaua Mušič radi jetkanice (grafike nastale tehnikom kemijske obrade) pod zajedničkim imenom "Noi non siamo gli ultimi" ("Mi nismo posljednji"), s kojima je postigao svoj najveći umjetnički uspjeh. Osim jetkanica iz tog Mušičeva ciklusa, na ovoj je izložbi i nekoliko litografija iz grafičke mape "Cadastre de cadavres" ("Katastar leševa") iz 1973. godine.

Mušič je uspjehe na svim velikim poslijeratnim europskim izložbama postigao živeći izvan domovine, u Veneciji i Parizu. Naime, poslije oslobođenja iz Dachaua i povratka – najprije u sanatorij za tuberkulozne bolesnike i zatim u Ljubljanu – Mušič je ubrzo shvatio da ga, kao bivšeg logoraša iz njemačkog logora, nova vlast ne gleda prijateljski i zato je kupio jednosmjernu kartu za Veneciju.

Time je (najvjerojatnije) izbjegao montirani politički proces koji je u Sloveniji nad oslobođenim žrtvama Dachaua vođen od 1947. do 1949. pod optužbom za kolaboraciju s nacistima, da bi tek 1986. na Desetom kongresu Saveza komunista Slovenije proglašena rehabilitacija svih žrtava tih dahauških procesa. Mušičeve grafike, baš kao i Sijarićev "Oslobođeni Jasenovac", niste viđali na domaćim izložbama posljednjih desetljeća. Da ste vidjeli tek jednu, zauvijek biste zapamtili njezina autora. Na ovoj izložbi, otvorenoj do 30. travnja, Sijarićeva reportaža "ilustrirana" je Mušičevim grafikama, jer je riječ o istom strašnom događaju na dvije tužne adrese.