Hrvatsko društvo filmskih djelatnika nizu svojih čudnih odluka vezanih za izbor hrvatskog kandidata za Oscara dodalo je vjerojatno najčudniju – kandidiralo je javno neprikazan film, što se nikad prije nije dogodilo. Riječ je o novom ostvarenju Ivone Juke "Lijepa večer, lijep dan", koje je na brzinu trebalo pustiti u sedmodnevnu limitiranu distribuciju kako bi se ispunio uvjet američke filmske Akademije. I tako se novi film ugledne sineastice, prvi nakon gotovo desetogodišnje stanke, prošlog tjedna našao na rasporedu zaboravljenog kina Forum u Studentskom domu Stjepan Radić, valjda jedinog koje je bez ikakve pripreme moglo ugostiti djelo za koje bi se u normalnim uvjetima očekivao velik interes prikazivača. Recimo odmah, treći samostalni dugi metar Ivone Juke uvjerljivo je najslabiji u njezinom opusu, a bome i najčudniji.
Tema je progon homoseksualaca u socijalističkoj Jugoslaviji oprimjeren skupinom gej filmaša, bivših partizana, koji 1957. djeluju u kinematografiji i vrlo su liberalni, kako u užepolitičkom, tako i u erotskom smislu, zbog čega se nađu na udaru režima. Ako se film gleda iz perspektive povijesne uvjerljivosti, on je naprosto nebulozan: po Juki, 1957. u Jugoslaviji sve se kupuje na točkice, ali zato postoji redovni televizijski program, politički kadrovi i dalje se useljavaju u stanove građanskih vlasnika čak i ako je riječ o stanu roditelja narodnog heroja, filmovi se snimaju uz terenski nadzor cenzora, a kršitelji cenzure bivaju izloženi brutalnoj represiji. Posve je nejasno zašto radnja nije smještena u prvo postratno razdoblje do 1952., kad je u Jugoslaviji manje-više na djelu doista bio staljinizam, nego u 1957. kad je socijalistička država već nekih pet godina okupana prvim valom liberalizacije, osobito u sferi kulture i umjetnosti (još 1952., recimo, Joža Horvat, bivši partizan i scenarist bunkeriranog filma "Ciguli Miguli" za kaznu biva poslan ni više ni manje nego u London, dok Jukine nepoćudne filmaše partizanskog backgrounda 1957. čeka Goli otok).
Jasno je, naravno, da Juku povijesne činjenice suštinski ne zanimaju, bitno joj je stvoriti neki izmaštani svijet po mogućnosti u skladu s pretpostavljenim očekivanjima zapadnjačke (lijevo-)liberalne kapitalističke publike, svijet u kojem će ustaše (film se otvara izmaštanom verzijom glasovite "akcije stadion" iz 1941.) i komunisti biti podjednaki negativci, a u središtu će biti individualne slobode, u prvom redu ljudi muške homoseksualne inklinacije. Zašto, međutim, taj svijet, kad se već daje konkretan povijesni okvir, koliko god neobavezno postavljen, nije situiran u povijesno razdoblje koje više odgovara predstavljenom sadržaju? Ako se to pitanje stavi na stranu te dobrohotno prihvati da gledamo fikciju u kojoj je nesmiljeno prekrajanje povijesnih činjenica legitimno, što dobivamo?
Tri impresivno eksplicitne scene gej seksa raritetne i u okvirima svjetske mainstream kinematografije (svaka čast glumcima Dadi Ćosiću, Đorđu Galiću, Slavenu Došlu), još impresivniju pazolinijevsku scenu brutalnog (seksualnog) nasilja na Golom otoku te dobrodošlo nesuzdržanu autoričinu fascinaciju putenim muškim tijelima. Dobivamo i relativno slojevit lik prostodušnog komunističkog službenika kojeg druženje s gej muškarcima prosvijetli (interesantna rola Emira Hadžihafizbegovića), no sve ostalo – a to je velika većina filma – bezlično je, dosadno i nerijetko na rubu nenamjerne parodije, pogotovo kad se ne zatvore oči pred prekrajanjem povijesnih fakata. Uglavnom, gotovo sve izvan prizora seksa i nasilja u ovom je filmu suvišno, ali upravo ta činjenica mogla bi učiniti "Lijepu večer, lijep dan" kultnim gej filmom na ovim prostorima. Slavi pravo na "slobodnu mušku ljubav" i sočna muška tijela, pokazuje i osuđuje represiju prema gej muškarcima, a to su sastojci vjerojatno dovoljni da kontekstualno izazovu bar stanovito poštovanje i zadovoljstvo kod publike s povećanim senzibilitetom za takvu motiviku.
