Početkom aprila Gordan Duhaček u članku na portalu CroL "Treba nam prajd za koji će nam reći da nam nije trebao" poziva ovogodišnji organizacijski odbor povorke u Zagreb Prideu na radikaliziranje teme i programa. Kaže, "kontroverznih i 'kontroverznih' tema ima pregršt, a baš se njima treba baviti. Bio bih oduševljen da ove godine program prajda uključuje i tribine o Mislavu Bagi, Damiru Habijanu, chemsexu, o tome je li veći homofob Milanović ili Plenković, o monogamiji, LGBT influencerima". Par dana kasnije, kandidatura izvršnog koordinatora Zagreb Pridea i jednog od administratora društvenih mreža Franka Dote na SDP-ovoj listi za parlamentarne izbore u I. izbornoj jedinici podijeljena je na službenim stranicama udruge. Kako su se razbuktali komentari o korištenju Zagreb Pridea kao predizborne platforme SDP-a tako ih se brže-bolje krenulo zatirati najavom: "Podržat ćemo i sve ostale LGBT kandidate i izraditi predizborni LGBT kompas po strankama i osobama, od HDZ-a do RF-a", krenuvši autati redom kandidate koje su Dota ili tkogod drugi, kako je pojasnio u intervjuu za N1, ikada sreli na kakvom gej partiju. Što je tu pobogu radikalno? Voda je prilično mlaka tu gdje Gordan Duhaček, Franko Dota i Zagreb Pride gaze. Hoće li Damir Habijan kao ministar gospodarstva biti na HDZ-ovoj listi kao gej muškarac znači isto koliko i to hoće li Nada Murganić ili Nina Obuljen Koržinek biti na nekom izbornom spisku kao žene. Murganić je 2020. godine na nasilje HDZ-ova župana Alojza Tomaševića protiv partnerice slegnula ramenima: "Tako vam je to u obitelji", Nina Obuljen Koržinek pobrinula se da na tisuće radnica u novinarstvu i kulturi, među njima i LGBTIQ+ osoba, skapava na egzistencijalno ugrožavajućim poslovima, dok Damir Habijan, evo baš sada, s ostatkom stranačkih kolega pregovara s Domovinskim pokretom o mogućoj koaliciji.

Mogu nas sve posjesti za stol, uz naš pristanak i suradnju, da mogu dobaciti: Što uopće hoćete? Imamo toliko i toliko žena, toliko i toliko LGBTIQ+ osoba, u parlamentu, Vladi, u ovim ili onim odborima, gle, ako treba dodamo još kojeg Roma ili osobu s invaliditetom, da naznačimo da vam zapravo ne želimo ništa loše (izađite, izađite, gdje god da jeste). Franko Dota, Gordan Duhaček i Viktor Zahtila, koji nešto ranije u svojim člancima postumno auta novinara Mislava Bagu i plješće Milanovićevom autanju Damira Habijana, privući će stolicu, sa žarom primaknuti nas stolu i nazvati to emancipacijom.

Zagreb Pride zdušno okuplja LGBTIQ+ kandidatkinje "različitih svjetonazora" iskazujući LGBTIQ+ iskustva kao apolitične, prazne nakupine, reducirane na seksualne prakse i izlaske petkom navečer, koje je moguće prikačiti na bilo koju ideološku paradigmu

Argumenti da je Habijana trebalo autati baš zato što je član HDZ-a, što pregovara s Bartulicom i Penavom, kao i kandidate koji su glasali protiv Istanbulske konvencije (i to ne 2017., nego tek sada s Dotinom kandidaturom, u naknadnom pravdanju "predizbornog kompasa Zagreb Pridea", kada ju je oportuno izvući iz naftalina), pokazuju se šupljima. Zagreb Pride je uz kandidacijski video Damira Habijana naveo: "Ove godine je konačno LGBT kandidata_kinja različitih političkih svjetonazora!", a Habijan je svoje mjesto na prajdovoj listi koji tjedan kasnije komentirao i u Večernjem listu. Moguće je pogurati ministre da se otvore, ali će samo nastaviti tamo gdje su stali; divaniti s Bartulicom i Penavom o tome kako se pobrinuti da kritičko čitanje roda ne nađe put u udžbenike ili kako uskratiti mogućnost trans i drugim rodno različitim osobama pristup zdravstvenoj skrbi. Autanje drugih tako postaje kaznom ili osvetom koju će moralno ispravni gej muškarci u pravedničkom gnjevu nanijeti onima koji se nisu po njihovom sudu dovoljno izložili homofobnim i transfobnim pritiscima u javnome prostoru (jer ima da pate zajedno s nama), a HDZ-u omogućiti da se zgraža u izbornim prepucavanjima u svakojakoj brizi za ljudska prava i da pospremi u džep žetone "imamo-i-mi-LGBTIQ+-osobe" kojima će se moći u pravo vrijeme razmahati.

Potreba za kaznom ili osvetom proizlazi iz toga što se pretpostavlja postojanje neke grupe ("zajednice") reducirane na seksualne prakse i njima jednoznačno pridružene identitete, pa se od Habijana ili koga već autanjem traži isplata nekog duga tom imaginarnom kolektivu u koji vjeruju i Dota, i Duhaček, i Zahtila. Dota, Duhaček i Zahtila smatraju, po svemu sudeći, da je Habijan jedan od njih samim time što je možebitno muškarac čija afektivnost i/ili seksualnost prelaze granice heteroseksualnih praksi, pa što je onda njegova šutnja nego izdaja. Na tom tragu je i Zagreb Pride koji zdušno okuplja LGBTIQ+ kandidatkinje "različitih svjetonazora" iskazujući LGBTIQ+ iskustva kao apolitične, prazne nakupine, reducirane na seksualne prakse i izlaske petkom navečer, koje je moguće prikačiti na bilo koju ideološku paradigmu, od nekog anarhističkog kolektiva do ogranka mladih HDZ-a. Franko Dota napominje da aut političara "ima i u Fratelli d'Italia" Giorgije Meloni, pa što ne bismo usmjerili svoj rad i prema tome da ih bude što više i u Domovinskom pokretu. Ova vrsta "radikalne politike" zapravo paše liberalnoj državi koja samo gleda kako operacionalizirati ta ispražnjena mjesta, koja ne rastvaraju ni u kakvom obliku strukturne okolnosti života LGBTIQ+ osoba, u svoje interese, i to uglavnom kako bi te egzistencije što efektivnije disciplinirala i nagrizla.

Autanje nikada ne povlači rizik samo po osobu koja se auta. To je kao potres koji se svako toliko ponavlja s beskrajno mnogo podrhtavanja, manjih i većih magnituda i intenziteta

U svom izbornom programu, Dota bi gradio LGBTIQ+ kulturne centre, podučavao u školama o povijesti i znamenitim ličnostima LGBTIQ+ pokreta, te radio na zakonima koji će poticati posvajanje djece. Tradicija, baština i obitelj, još samo da zacupkamo u kolo. Da bi bio političar koji će zastupati LGBTIQ+ osobe, treba odnekud izvući i čitke subjekte u čije ime će govoriti, pa u dobrom duhu nacionalnih država i skovati ih ako treba.

Kvir iskustva rezbarena su u nasilju reprodukcije heteronormativne, kapitalističke obitelji u kojoj se odvija i socijalizira razdioba rada preko koje će biti presvučen rod. Kvir iskustva pokazuju da nema ništa prirodno u obiteljskim strukturama, "ženama" i "muškarcima", pa tako ni ništa prirodno u skrbničkim i kućanskim poslovima. Kako bi se stopile kućanske i skrbničke obaveze s određenim tijelima (tijelima koja se u tim strukturama konstituiraju kao ženska), ona se obavijaju karakteristikama nježnosti, topline i strpljenja, kao i apelima na ljubav iz koje bi skrb trebala poteći. Proizvodnja rodnih odnosa treba teći neometano kako bi se osigurala ušteda na kućanskim i skrbničkim poslovima o kojima ovisi priljev radne snage. Devijacije u rodu (gdje je seksualnost moguće razumjeti kao aspekt rodnosti) ukazuju na to da je moguće drugačije presložiti načine na koje bismo artikulirali međusobne odnose. One predstavljaju prijetnju koju je potrebno obuzdati i suzbiti bilo "preodgojem", ponovno povjerenim obitelji kojoj država prebacuje brigu o svima onima kojima će biti uskraćena ili ograničena mogućnost da prodaju svoj rad, bilo prepuštanjem ulici. Iz obiteljskih napora resocijalizacije kapital izvlači dodatni rad po potrebi, pa će se u određenim trenucima u brigu o djeci (gdje će krenuti rasprave o udomiteljstvu ili medicinski potpomognutoj oplodnji za LGBTIQ+ osobe) ili u najamne poslove gdje je potrebno zakrpati potrebe tržišta, propustiti i razmjerno pacificirano i disciplinirano devijantno radništvo. Kapitalistička država bez problema mobilizira LGBTIQ+ tijela, kada je to potrebno, i to posebno efektivno dok god postoje samolebdeće kategorije lišene sadržaja, koje će se preokrenuti i prilagoditi po potrebi.

Franko Dota (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)

Dota, Duhaček i Zahtila su se objeručke dali u dekontekstualizaciju i individualizaciju narativa o autanju. S jedne strane napominju da ormar nije izbor, s druge strane ističu da treba izabrati iz njega izaći. Ne bave se načinom na koji je sazdan, na koji su sputane kvir egzistencije, i kako izbiti čavle u daskama, nego samo provirivanjem kroz ključanice, nastojeći što god vide izvući u zadane matrice roda i seksualnosti. Tamo unutra negdje zatrpani su gej muškarci i pokoja lezbijka (da popuni kvotu) koje će hrabro i beskompromisno izgurati van. "Nije vam resorno. Peder (je). Nije trans. Nemate se pravo miješati", Dota je dobacio u poruci KolekTIRV-u u njihovoj reakciji na kampanju prinudnog autanja, otkrivajući da se Zagreb Pride, bez obzira na to što bilo i kako bilo, odnedavno i otvoreno bavi pretežno gej muškarcima. Trans, biseksualnost, interspolnost (pa i to sumnjivo lezbijstvo) nisu Prajdov resor. U intervjuu s Ilijom Jandrićem na N1 Franko Dota tvrdi da ako je netko samac, onda odjednom sve ove etikete zalijepljene preko ključanice nisu bitne, neka se navede u zapisniku da je samac. Ne samo što samci nisu više LGBTIQ+ nego ni biseksualne, trans, interspolne i osobe drugačijih iskustava roda u naizgled strejt odnosima. Samo je bitno, kaže, da nitko ne laže, da ne bi tko slučajno pokrao državu prešućenim cimerstvom-khm-partnerstvom. Ne treba nam ni policija ni Domovinski pokret, Dota bi nas kao saborski zastupnik u ime države sve postrojio.

Zahtila gunđa, "nije autan neki klinac koji živi s homofobnim roditeljima", nego HDZ-ov političar, ali će klinac koji živi s homofobnim roditeljima, baš zato što se to dogodilo i tamo nekom političaru, ustuknuti dvaput prije nego što se usudi pristupiti nekom poput sebe i zatražiti podršku. Hej, pa možda je taj klinac koji živi s homofobnim roditeljima konzervativan do boli, možda zlostavlja svoje kvir vršnjake u školi ili šara prijeteće grafite po kvartu. Možda će sutra Dota ili Zahtila zaključiti da ni on ne zaslužuje zaštitu od nasilja, da i s njim treba na čistinu, za uši, i u školi i u kvartu, pa neka se snađe. Nema savršene žrtve, toga nevinoga dječaka kojem moralni sud može progledati kroz prste. Kako Zahtila napominje, pa negdje putem gubi iz vida – kontekst je sve. I čim se krene čeprkati po njemu, izađe svakakav mulj obespravljenosti, nepravde i nasilja u kojima se granice moguće egzistencije trebaju ucrtati.

Autanje nikada ne povlači rizik samo po osobu koja se auta. To je kao potres koji se svako toliko ponavlja s beskrajno mnogo podrhtavanja, manjih i većih magnituda i intenziteta. Nasilje okoline se jednako nemilosrdno grana i na roditelje, braću i sestre, prijatelje i sve one čiji su životi uvezani s osobom koja raskrčuje put van. Vidokrug rizika i posljedica u bilo kojem scenariju jedva uspijeva rekonstruirati osoba koja bi trebala progovoriti o okolnostima svoga života, a kamoli Dota, Duhaček ili Zahtila koji su se jednom možda sudarili s njom u nekom gej klubu. Ormar je nasilje, ali i autanje je nasilje, svako, čak i kada zadržimo tih par niti blijede kontrole. Sloboda bi, da, trebala biti defaultna. Ali nije ni za koga od nas. Konstantno smo u prinudi, da se ne autamo i da se autamo, jer kako god, nismo ni trebali preživjeti u ovom svijetu kao kvir osobe. Ne trebamo pritom i naguravati jedni druge. Nego upotrijebiti znanja koja su upisana u naša tijela, pukotine koje smo probijali putem, da možemo shvatiti kako ga preokrenuti, okrenuti se razbijanju zidova i dasaka koji nas guše.

Kako se ogleda u primjeru Mislava Bage, kampanja ima-da-se-autate ne zastaje samo na političarima. Moguće je redom natjeravati naokolo koga god ako se pokaže da bi to bilo od "javnoga interesa". Javnost je, srećom, dovoljno ambivalentna i rastezljiva. I dok raspetljavamo internaliziranu homofobiju i transfobiju na koje su se Duhaček i Zahtila namjerili, ekonomski i socijalni kontekst koji ih generira ostaje netaknut. Povijest odiše primjerima, pa kad se već s Istanbulske otpuhuje prašina; Arkansas i Oklahoma, a zamalo i Kalifornija s inicijativom Johna Briggsa, krajem 1970-ih krenuli su dijeliti otkaze LGBTIQ+ nastavništvu, gdje je bilo dovoljno da se pretpostavi da su djeca u doticaju s LGBTIQ+ sadržajima. Kolege će, susjedi i roditelji pokazati tko su. Slični zakoni danas su na snazi u Rusiji i okolnim državama. Treba li zaista državi i kapitalu još pomoći?