Čitanje s razumijevanjem zanemarena je vještina. Gordan Duhaček u mojem kritičkom razlaganju prisilnog autanja kao metode vidi odbacivanje autanja općenito, u kritici banaliziranja LGBTIQ+ iskustava njihovim svođenjem primarno na seksualne prakse i izlaske po gej klubovima prepoznaje "prezir što neki gej muškarci vole partijati", a u argumentu da u moraliziranju tko zaslužuje zaštitu, a tko ne, sutra mogu autati koga god procijene da treba, pa i tog "klinca koji živi s homofobnim roditeljima" (kojeg u raspravu uvodi Viktor Zahtila u javnom postu na Facebooku) ako bi i sam pokazao dovoljnu mjeru homofobije, "suptilno podmetanje potencijalne pedofilije (?) trojici pedera". Ne pada mi na pamet držati Duhačeka za ruku i brisati mu nos dok raspravu koja bi trebala biti konstruktivna i društveno korisna uvrijeđeno reducira na isprazni bunt, samoviktimizaciju i poliranje vlastite slike u ogledalu.
Poanta nastavka diskusije započete tekstom "Izgubljeni kompas" i čupanja argumenata iz Duhačekova teksta s kojima se moguće angažirati jest utabati tlo za nastavak promišljanja teme autanja, strategija i modela organiziranja, kao i političkoga horizonta prema kojem bi te strategije i modeli trebali težiti. Duhačekov tekst može poslužiti kao ogledni primjer za rasvjetljavanje nedorečenih, zamagljenih i neraspetljanih mjesta koja u ovakvim raspravama prolaze uglavnom nezamijećeno, kreirajući privid razmjerno homogenog pokreta. Duhaček smatra da je pokret, ima već neko vrijeme, raskoljen "srednjestrujaškim LGBT projektizmom" i manjkom angažmana onih koji bi trebali zakoračiti u autanje (bilo svojom voljom ili ne), do razvaljivanja posljednjeg ormara.
Duhaček u svom tekstu instrumentalizira autanje u izgradnji i održanju koherentnih LGBTIQ+ identiteta kojima će se utrnuti transformativni potencijal kvir iskustava. Iz "ormara" je u njegovom imaginariju moguće izaći samo u skučeni svijet reprezentacije i legislativnog aktivizma
Njegovo razočaranje udrugama i apeliranje na njih ukazuje na težinu koje im dodjeljuje u svojoj koncepciji političke borbe. Da se ta pozicija sagledala i analizirala pomnije, moguće se okrenuti jednoj od čestih primjedbi – da se na udruge svaljuje teret za skrb o potrebama marginaliziranih grupa, da im se prebacuju poslovi koji pripadaju ingerenciji države, gdje se pritom gleda na to kao da se radi o anomaliji, neopreznom nalijeganju jasno odvojenog administrativnog i regulatornog aparata na nejake grupe građana. Udruge su od početka zamišljene kao produžetak države kojim će se institucionalne mreže rasteretiti odgovornosti i troškova te skrbi, istodobno što efikasnije strukturirajući i nadzirući oblike i granice političkoga rada. One postoje kako bi popunile pukotine kojima se država ne namjerava, pa i kojima se nikada nije ni namjeravala baviti ako na to baš nije prisiljena, kao i da bi se ljude primirilo i odvratilo od bilo kakvog opipljivijeg otpora, održavajući im dojam da mijenjaju sustav dok preslaguju Excel tablice i pokušavaju se domisliti kako da neka starija osoba u nekom zabačenom mjestu ne umre od gladi.
Bitno je zadržati što više ljudi iznad vode, ali to neće otkloniti činjenicu da se utapaju. Udruge su samo kolut za spašavanje dok pronalazimo načine kako promijeniti okolnosti u kojima se nalazimo, ne puno više od toga. Rad u udrugama igra na kartu empatije i vjere u bolji svijet, nešto slično kao što kućanski rad drži ženama nad glavom ucjenu ljubavi. Ne čudi, stoga, da prema podacima istraživanja sindikata SKUPA (na uzorku od 1075 radnica iz 643 udruge), 72 % zaposlenih čine žene (naspram 22 % muškaraca). Većinom zastupljeno projektno financiranje čini primanja i radna mjesta neizvjesnima i varijabilnima, a dovoljno je zagrebati bilo gdje, od ženskih i LGBTIQ+ udruga do udruga osoba s invaliditetom, da postane jasno kako u njima pretežno rade upravo te iste grupe o kojima bi udruge trebale brinuti, istisnute s tržišta rada i pogurnute u socijalnu reprodukciju zajednica koje drugačije ne bi opstale. Ako Duhačeka brine "srednjestrujaški projektizam", onda problem nisu ni Zagreb Pride ni kolekTIRV ni Dugine obitelji niti koja već od tih udruga s kojima se razračunava, nego uopće zatočenost političke imaginacije i mogućnosti bilo kakvog drugačijeg oblika djelovanja u povučenim institucionaliziranim granicama kao regulatornim i eksploatativnim strukturama koje proizvode iluziju "aktivnog građanstva". Kao što jedan već stari naslov grupe INCITE! kaže, nema revolucije koja će biti financirana.
Koje god, pa tako i LGBTIQ+ udruge, kao i drugi akteri zahvaćeni u diskurzivnu matricu ljudskih prava (kao fragmenata otuđene slobode kojima raspolaže država i koje može dodijeliti ili oduzeti), uz sekundiranje Gordana Duhačeka i Viktora Zahtile, zarobljene su u pregovorima s državom – da se rastegne u dovoljnoj mjeri da može obuhvatiti još koji komad margine. Kada Duhaček piše da se Prajdovim autanjem političara "otvorio prostor za LGBT teme i probijanje granica onoga što liberalni mainstream dopušta LGBT ljudima", kao i da bi se, ako već to nije napravio Zagreb Pride, Dugine obitelji, Ponosni Zagreb i kolekTIRV "trebali baviti pružanjem korisnih informacija za informirano glasanje", on time postavlja autanje kao metodu ulaska u postojeće strukture, zapadajući i sam u proklamacije na liniji politike respektabilnosti i asimilacionizma koje predbacuje priopćenju 16 udruga kojima posvećuje skoro polovicu teksta.
Onkraj integracijskih napora protežu se kvir perspektive koje ne gledaju gdje se mogu što udobnije smjestiti u orodnjenim ili etniciziranim odnosima, nego kako razoriti rod i etnicitet kao režime opresije koji razvrstavaju naša tijela sukladno interesima kapitalističkih državotvornih struktura
Duhaček selektivno zanemaruje da nitko ne obeshrabruje autanje. Naravno da treba osnažiti i podržati ljude da se kreću društvom što je autentičnije moguće. No ovdje se autanje prelijeva iz potrage za načinima na koje se moguće komunicirati i povezati se s drugima (npr. u neki oblik političke akcije ili kolektiviteta) u način proširenja liberalnog mainstreama, koji se rasteže i zahvaća kvir iskustva kao operabilni dio svojega reljefa. Duhaček u svom tekstu instrumentalizira autanje u izgradnji i održanju koherentnih LGBTIQ+ identiteta kojima će se utrnuti i disciplinirati transformativni potencijal kvir iskustava, znanja i mogućnosti sadržanih u njima, koje su izoštrene prema reorganizaciji društvenih odnosa. Iz "ormara" je u imaginariju Duhačekovog teksta moguće zaći samo na institucionalni teren, u skučeni svijet reprezentacije i legislativnog aktivizma. Možda mu to nije bila namjera, ali (kad me već zapalo da raspuknem balon te deluzije) to je posljedica takvog pristupa.
Dok je Franku Doti kao koordinatoru Zagreb Pridea i kandidatu na SDP-ovoj listi za parlamentarne izbore autanje drugih služilo prekrivanju vlastite promocije, Duhaček podrškom tim postupcima teži umjetno napučiti medijski i politički prostor imenima i statistikama, ne baveći se u svojem izigravanju radikalnosti izravno time što i kako s državom, nego još gore, stvarajući privid emancipacije pukom pripuštenošću u njezine strukture. Što bi drugo s tim plosnatim identitetima novinara i drugih "slavnih LGBT ličnosti" doli dokazivao da LGBTIQ+ osobe pripadaju, da su doprinijele društvu i da zaslužuju biti tamo? Duhaček piše "heteropatrijahatu se umiljavati neću", ali svejedno grabi žetone za pokazati.
Duhačekova je politika ovdje bavljenje drugim LGBTIQ+ osobama, koje paternalistički kreće spašavati i oslobađati od njih samih (vjerujem da političarima ne treba njegova pomoć). Svojim moralnim čekićem udara narativ o autanju kroz binarnu opreku laži i istine, gdje se kao prevara i podvala iskazuje svaki trenutak u kojem osoba nije aut, tabajući tako teren na kojem, u kodu optužbe za izopačenost ili kukavičluk, može na bilo kome drugome trenirati mišiće (u maniri bullyja na školskom igralištu – jer kako drugačije konstruirati svoju ispravnost i borbenost). LGBTIQ+ osobe koje nisu aut tu su tragične figure koje treba sažalijevati ili prozivati. Sva drama autanja odigrava se u našim glavama, gdje osoba, kako podučava liberalna država, treba samo odabrati otrgnuti se.
Da se dalje tu od osobnih interesa i pozicija nismo pomaknuli, pokazuje i to da odmak od asimilacionizma kampanje "Ja sam kao ti" Duhaček iscrtava liberalizmom pozicije "Ja sam kao ja. Ni jedno ni drugo ne dobacuje daleko. Oslobođenje i revolucija u koje se kune idu od pojedinca do pojedinca, bez uvezivanja socijalnih i ekonomskih spona, u individualističkom ključu koji ne vodi dalje od vlastita kućnog praga.
"Heteropatrijarhat", za koji kaže da mu je nedostajao u mom tekstu (jer ako riječi nisu vruće, argumenti ne potpaljuju vatru), koristi kao lebdeći pojam koji niti elaborira niti na njemu zastaje, po svoj prilici stoga što njegovo raščlanjivanje iziskuje razmatranje načina na koji rod funkcionira u izgradnji i legitimizaciji upravo onih državnih politika koje nehotice prigrljuje. Jedino što je moguće saznati jest da je "heteropatrijarhat" sila koja gradi ormare, na momente utjelovljena i u pojedinkama i grupama (pa smo izgleda tako Željka Markić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i ja, između ostalih, dio te moćne koalicije), ali uglavnom bez teksture i mjesta u kapitalističkom poretku.
Ako bi se pobliže zagledali u Duhačekovo poimanje slobode, autanje naivno i simplificirano pozicionira kao drugu stranu ormara. U ormaru su LGBTIQ+ osobe zarobljene, a autanje je "emancipatorsko nasilje protiv heteropatrijarhalnog jarma i laži", čin uništenja heteropatrijarhalnih okova ormara, gdje je obznanjivanjem vlastite prisutnosti moguće probiti se na slobodu. Autanju niječe ikakvu kompleksnost i nijansiranost, natopljenost materijalnim i društvenim kontekstom – prema Duhačeku, samo se trebamo autati i bit ćemo slobodni. Tada preostaje samo razriješiti psihološke konflikte s obzirom na to da su oni društveni takoreći odstranjeni. Međutim, autanje je samo korak, istodobno i emancipatoran i nasilan (nema tu romantičnih crno-bijelih slika), gdje vidljivost znači snagu, ali, kako se pokazuje, i izvlači beskompromisno i homofobiju i transfobiju upravo iz tih prikrajaka u koje Duhaček ne zaviruje s kojima onda treba nešto dalje napraviti.
Tu još jednom vrijedi podcrtati: autanje političara i političarki nije nikakav radikalni čin – koliko ih je aut ili nije, i u kojoj stranci, potpuno je nebitno. Koja je korist za kvir osobe od podatka jesu li Ivan Ćelić ili Damir Habijan gej? Što se promijenilo za bilo koga od nas? Pirovo afirmiranje LGBTIQ+ osoba u HDZ-u i SDP-u, ili sutra na upravljačkim pozicijama Zagrebačke banke ili INA-e, samo svjedoči o tome da su kvir iskustva već odavno prožvakana i filtrirana u probavljive i pacificirane identitetske pozicije. Bacanje šljokica na stranke i korporacije time što će u njima biti više političara i direktorica za nabrojati ne čini kapitalističku neman išta blažom i pitomijom, naprotiv.
Autanje političara, kojem Duhaček tepa kao "aktivističkom potezu par excellence", samo je doprinos zamućivanju klasnih tenzija i opresija koje ih modeliraju kako bi se promućkalo i Ćelića i Habijana i lezbijsku kulturnu radnicu i trans blagajnicu u Konzumu u neku imaginarnu "zajednicu". Da dodam još jedan pojam koji je zaboravio naredati u svojem borbenom pokliču – proces o kojem je riječ naziva se i homonacionalizmom. "LGBT narod" čiju slobodu zaziva nije neka samonikla nakupina (kao što to nisu ni Hrvati ni Srbi) koju samo treba sazvati i pokrenuti radom udruga ili naporima aktivistkinja i političara; on je skrpan od "istine o nizu slavnih povijesnih LGBT ličnosti", selektiranih i ujednačeno isprepletenih niti povijesti, od Nikole Tesle do Mislava Bage, od Stonewalla do Prajdova izbornog kompasa, gdje se Duhaček ponosno napinje kao jedan od njegovih kroničara i preporoditelja.
Onkraj integracijskih napora protežu se kvir perspektive koje ne gledaju gdje se mogu što udobnije smjestiti u orodnjenim ili etniciziranim odnosima, nego kako razoriti rod i etnicitet kao režime opresije koji razvrstavaju i upogonjuju naša tijela sukladno interesima kapitalističkih državotvornih struktura. Uništenje orodnjenih i etniciziranih odnosa neće se dogoditi preko organizacija koje o tim odnosima ovise.
