Bauk kruži Hrvatskom – bauk autanja. Sile heteropatrijarhalne Hrvatske sjedinile su se u obrani svetinje ormara, sve političke stranke i liberalni medijski establišment, Željka Markić i Nina Čolović, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i kolaboracionisti heteropatrijarhata iz većine LGBT organizacija.
Njihov je cilj orkestriranim napadima i uskraćivanjem prava na javnost neistomišljenicima fingirati konsenzus o neupitnosti ormara uvijek i svugdje, bez obzira na to što je ormar heteropatrijarhalno nasilje nad slobodom i dostojanstvom LGBT ljudi.
Zaboravite na konsenzus, nema ga. Imamo konflikt!
Što se tiče "Izgubljenog kompasa" Nine Čolović, moje se pojavljivanje u tom tekstu temelji na logičkoj grešci kojom autorica otvara svoju nekoherentnu raščlambu. Započinje citiranjem mog teksta "Treba nam Prajd za koji će nam reći da nam nije trebao" s portala Crol.hr, pa onda tematizira kandidaturu koordinatora Zagreb Pridea Franka Dote za Sabor na listi SDP-a i objavu LGBT kompasa, sugerirajući da je sve to direktno povezano. Ali, post hoc, ergo propter hoc. Također, moj citat koji je navela školski je primjer cherry pickinga iz kojeg je onda izvukla strawmana, sve prije kraja prve kartice teksta.
Neću se baviti tim logičkim pogreškama, želim ukazati da sam zahvaljujući njima završio kao dio fiktivnog trijumvirata "Dota-Duhaček-Zahtila", zbog čega mi je Čolović pripisala stavove koji nemaju veze s onim što javno zastupam. Odgovaram za svoje riječi i djela, tuđe si ne dam pakovati.
Prije objave LGBT kompasa imali smo kampanju u kojoj nije bilo prostora za LGBT teme. Zbog toga njegovu objavu, iako nezgrapno izvedenu, smatram aktivističkim potezom par excellence, jedinim pravim aktivističkim potezom u kampanji. To je bitno, ostalo je sporedno
S objavom LGBT kompasa nemam direktne veze. Godinama izbjegavam osobnu komunikaciju s ukupnim srednjostrujaškim LGBT projektizmom, među koje sam u svom tekstu na Crol.hr-u ubrojio i Zagreb Pride, kudeći ih što su postali politički impotentni kao i ostali.
Ako sam zato nekakav ideolog "gej radikala", okej. Zato bi mi bilo draže da Čolović nije iskonstruirala moju poziciju u toj priči, već da je zaključila kako moja pisana riječ ima moć izazvati nacionalni politički clusterfuck.
Čolović se pita što je u mojim idejama radikalno – neka sljedeća Povorka ponosa, kako predlažem, bude u Dubravi pa će hrvatska zbilja odgovoriti na to! – te poentira: "Voda je prilično mlaka tu gdje Gordan Duhaček, Franko Dota i Zagreb Pride gaze." Ako je mlaka, zašto je LGBT kompas izazvao moralnu paniku zbog "prisilnog autanja" istaknutih HDZ-ovaca?
Pitanje nije retoričko, a odgovor ima nekoliko slojeva. Prvo, objava LGBT kompasa je u PR smislu bila nedomišljena i u javnosti svedena na Dotine istupe. Tužno je što u Prideu nema nikoga osim Dote sposobnog i/ili voljnog za javno istupanje, pa nije bilo jasno kad govori koordinator udruženja, a kad kandidat za Sabor na listi SDP-a. To nas dovodi do (loših) odnosa među (nekim) LGBT udrugama i na odnose Možemo! i SDP-a u izbornoj kampanji. Iz rasprave na Facebooku je jasno da se najviše strasti uložilo baš u to, ali mene to grebanja za status i glasove na izborima ne zanima. Treći, najvažniji sloj je pokazao da većina onih iz LGBT zajednice, koji su se zgražali zbog LGBT kompasa, od drveća ne vidi šumu.
Prije objave LGBT kompasa imali smo kampanju u kojoj nije bilo prostora za LGBT teme. Prošla bi kampanja bez uključivanja LGBT organizacija, sve se isporučilo strankama i srednjostrujaškim medijima. Zbog toga objavu LGBT kompasa, iako nezgrapno izvedenu, smatram aktivističkim potezom par excellence, jedinim pravim aktivističkim potezom u kampanji. To je bitno, ostalo je sporedno.
Odjednom se otvorio javni prostor za LGBT teme i probijanje granica onoga što liberalni mainstream dopušta LGBT ljudima. Umjesto da to iskoriste i ostale LGBT organizacije i inicijative, njih 16 se udružilo u tome da taj prostor brže-bolje zatvore kroz priopćenje u kojem se ograđuju od Zagreb Pridea.
To priopćenje jedan je od najštetnijih dokumenata u povijesti hrvatskog LGBT aktivizma.
Njime su priznali da bi pustili da prođe kampanja, a da oni ne pomaknu prstom, ali su Zagreb Prideu docirali što su "propustili priliku za pružanje korisnih informacija za informirano glasanje". Ako je Zagreb Pride "propustio priliku", što je vaša izlika što priliku niste iskoristili? Nema projekta koji bi vam to platio? Ne mislim da su se House of Flamingo (love ya!) time trebali baviti, ali mislim da npr. Dugine obitelji, Ponosni Zagreb i kolekTIRV jesu.
Najgori dio teksta Nine Čolović je teza da je "ormar nasilje, ali je i autanje nasilje". Propušta napisati da je ormar tlačiteljsko nasilje heteropatrijarhata nad LGBT ljudima još od njihova rođenja, dok je autanje emancipatorsko nasilje protiv heteropatrijarhalnog jarma i laži
Festival licemjerja se nastavio, pa tako podsjećaju "svaku osobu na njezinu dužnost da se informira i aktivno sudjeluje u izbornom procesu" umjesto da su podsjetili sami sebe!
I onda za antologiju političke gluposti: "Samo tako (moj naglasak!) možemo osigurati da naša zajednička prava, ali i individualne vrijednosti, budu adekvatno zastupljeni i zaštićeni u političkim arenama." Samo tako?! Oni su političko polje i sve mogućnosti djelovanja sveli na izlazak na izbore. Milan Bandić je iz groba ponosan na vas, ista ste politička škola. Ne pada im na pamet da se politički može boriti i npr. uličnim protestima, blokiranjem institucija, građanskim neposluhom itd. – tekovinama LGBT borbe kroz povijest.
Zatim, nehotični vrhunac razotkrivanja vlastitog štetočinstva: "uloga (LGBTIQ+ organizacija, op. a.) nije poticanje ili forsiranje autanja (moj naglasak!), već omogućavanje okruženja u kojem svaka osoba može samostalno kontrolirati svoj proces otkrivanja identiteta." Ovo je hrvatski specifikum u povijesti svjetskog LGBT aktivizma, okupljanje 16 "organizacija i inicijativa" s porukom da njihova uloga "nije poticanje autanja".
Naročito ih razotkriva riječ "uloga", a ne npr. misija, svrha, cilj. Hoće jezik pravo: oni igraju ulogu aktivista, aktivizam glume. Nude "omogućavanje okruženja". Kako bi se moglo "omogućiti okruženje" u kojem će se ljudi autati? Je li se lakše autati u društvu kojem je više ili manje aut ljudi? Ima li više aut ljudi u odnosu na broj stanovnika u Berlinu i Madridu ili u Zagrebu? Jesu li Berlin i Madrid došli gdje jesu tako što su se maltene sve tamošnje "LGBTIQ+ organizacije i inicijative" udružile u stavu da njihova "uloga nije poticanje autanja"?
To priopćenje je manifest politike respektabilnosti i asimilacionizma LGBT ljudi u heteropatrijarhalne strukture. Slutim da neki koji su ga potpisali to uopće ne razumiju. To je pledoaje za depolitizaciju LGBT pokreta i svođenje aktivizma na psihoterapiju. Neće moći, ideologija je iznad psihologije. Koristim ovu priliku, vidim da je u modi, da se ogradim od njih i kažem da mene i moje političke interese ne zastupaju.
Indikativno je i koje riječi nema u priopćenju: heteropatrijarhata, koji je vrišteće odsutan i iz teksta Čolović. Jer to su priopćenje i njen tekst dio iste priče, proizvod istog miljea koji je u proteklih 10-15 godina učinio sve da uspješno otupi oštricu hrvatskog LGBT aktivizma.
Tu je točka našeg razlaza: mene zanima uništenje heteropatrijarhata i oslobođenje LGBT ljudi, njih (očito) ne. Mene zanima aktivizam, njih projektizam. Ja želim politizirati i radikalizirati LGBT ljude, oni ih žele depolitizirati i asimilirati. Ja želim revoluciju, oni brane malograđanski status quo, jer im omogućava zadržavanje pozicija. Dovoljno je pogledati budžete glavnih LGBT udruga da bude jasno kako vodeći ljudi u njima imaju izdašne razloge za netalasanje.
Zato smo u političkom konfliktu. Zato je deplasirano što Čolović moju podršku autanju HDZ-ovaca, članova osuđene zločinačke organizacije i jedne od ključnih utvrda hrvatske homofobije, tumači jeftinim psihologiziranjem, izmišljajući moju emocionalnu potrebu za "kaznom ili osvetom". Ne, to je politička borba.
Odbacujem i nemušti "save the children" dio njenih optužbi, u kojima zlobno fantazira da ćemo Dota, Zahtila i ja naokolo autati nekakve klince ako nas uhvati žuta minuta. (Ovo je i suptilno podmetanje potencijalne pedofilije trojici pedera, još jedan homofobni evergreen.) Ja neću, a koliko ih poznajem, dao bih ruku u vatru da neće ni njih dvojica. Politički tu nema koristi, ali čak i da je nekim spletom okolnosti bude, opet ne bih to napravio. Zato što moji politički potezi proizlaze iz analize konkretne situacije i zato što sam čovjek s moralnim, ahem, kompasom.
Znakovito je da Čolović pokazuje daleko više empatije za Habijana, Ćelića i Pavića nego za mene, moja joj "patnja" uslijed izlaganja "homofobnim pritiscima u javnome prostoru" dođe kao loš punchline. Ne treba mi njena empatija, no što o njoj govori činjenica da između Habijana i mene bira Habijana kao onoga koji više zaslužuje suosjećanje? Ah, da su Ernst Röhm i Roy Cohn dobili samo malo više "osnaživanja i podrške"...
Odbacujem i njenu tvrdnju da sam se "objeručke dao u dekontekstualizaciju i individualizaciju narativa o autanju". Baš suprotno, autanje uvijek tumačim u širem kontekstu, što dokazuje niz tekstova koje sam kroz godine objavio na Crol.hr-u.
Zato se baš Čolović prihvatila dekontekstualizacije u vezi tragičnog slučaja Mislava Bage. Viktora Zahtilu optužuje da ga je "posthumno autao". Ormar je u njenom umu jači i od smrti, vječan je. Istom logikom, Nikola Tesla je "posthumno autan" u hvaljenoj biografiji koju je o njemu objavio W. Bernard Carlson. Po Čolović, o gej ljudima trebamo vječno lagati. To je standardna homofobna politika zatiranja istine o nizu slavnih LGBT povijesnih ličnosti, to je ideologija ormara.
Da do kraja kontekstualiziram priču o Bagi i "posthumnom autanju". Kada je taj poznati novinar tragično skončao, sva njegova strejt ekipa je imala pravo za njim javno žalovati i sjećati ga se na društvenim mrežama. Kada je isto učinio Zahtila koji je Bagu poznavao iz gej miljea, nastao je skandal. Poruka je bila jasna: "Kuš, pederi! Otkud vama ideja da imate jednako pravo javnosti! Vaše je da o Bagi čkomite ili lažete po našoj mjeri." Fuck that!
Zapravo sam ostao šokiran svim natruhama homofobije u tekstu Nine Čolović, koje prepoznajem i u preziru koji iskazuje za to što neki gej muškarci ponekad izađu partijati. Kriv sam! Čak volim pušiti kurac i nemam problem to javno reći.
Ipak, najgori dio njenog teksta je teza da je "ormar nasilje, ali je i autanje nasilje". Propušta napisati da je ormar tlačiteljsko nasilje heteropatrijarhata nad LGBT ljudima još od njihova rođenja, dok je autanje emancipatorsko nasilje protiv heteropatrijarhalnog jarma i laži. Za nju je to isto, kao da gleda kako jedan na drugog pucaju ustaša i partizan, pa zaključuje: "Vidi ova dva nasilnika!"
Prethodno koristi argument svakog homofobnog roditelja da "autanje nikada ne povlači rizik samo po osobu koja se auta", pa nabraja kako je autanje problem i za bracu i seku, i za macu i kucu LGBT čovjeka. Ima li perfidnije emocionalne ucjene?! Kada LGBT čovjek konačno smogne hrabrosti izaći iz ormara, Čolović mu odmah stavlja na leđa očuvanje komocije njegove okoline, koja i dalje uživa privilegije heteroseksualnosti, kao ono o čemu bi primarno trebao brinuti. To je dodatno psihološko mučenje LGBT ljudi, povrh onog koje nam je priuštio boravak u ormaru.
Ironično, sve to o autanju piše osoba koja je bila članica inicijative AUT na Filozofskom fakultetu.
Čolović na kraju pokušava poentirati, pa lamentira što "dok raspetljavamo internaliziranu homofobiju i transfobiju na koje su se Duhaček i Zahtila namjerili, ekonomski i socijalni kontekst koji ih generira ostaje netaknut". Bujrum, Nina, dotakni ga! Mogla si tome posvetiti svoj tekst, umjesto što podmećeš homofobne klišeje. Ja obrađivah "ekonomski i socijalni kontekst" u nizu tekstova kroz godine i ne dozvoljavam da me se posramljuje jer "raspetljavam internaliziranu homofobiju i transfobiju", niti ću se ikome ispričavati što mi je to važno.
U smislu konkretne političke akcije, Nina Čolović ne nudi ništa osim defetizma, a bolje ne nude ni vodeće hrvatske LGBT udruge.
Jedna je nedavno imala kampanju u kojoj je heteronormativnoj većini poručivala "Ja sam kao ti". To je asimilacionizam. Moja ideologija je suprotna: ja nisam kao ti, već kao ja. Vi budite poput njih, ako je to domet vaše politike, ali ja do kraja života planiram biti jedino ja. To je pitanje slobode, jednakosti i ljudskog dostojanstva, heteropatrijarhatu se umiljavati neću. Stoga je moja poruka: smrt ormaru, sloboda LGBT narodu!
