Tema 7. izdanja Smoque – Festivala queer i feminističke kulture je "Zauzimanje porstora". Kako ove godine ulazite u borbu za vedrije i uključivije društvo?
Ana Ajduković: Smoqua je od 2017. mjesto susreta, dijaloga, umrežavanja i borbe za ljudska prava. Ovogodišnjom temom "Zauzimanje prostora" LORI u suradnji s udrugom Pariter u središte postavljamo pitanje sigurnosti i otvaramo put promišljanju o društvenom ugnjetavanju kroz razne sadržaje. To je, čini nam se, prvi korak u stvaranju sigurnijeg i uključivijeg društva. Iskustva LGBTIQ+ osoba i žena svjedoče o raznim oblicima socijalne isključenosti, zanemarivanja, nevidljivosti i/ili nejednakosti.
Istraživanja Zagreb Pridea iz 2020. ukazuje na to da je svakodnevica LGBTIQ+ osoba u Hrvatskoj ispunjena strahom zbog mogućeg nasilja i diskriminacije. Javni prostori, trgovi, ulice, radna mjesta, obitelj, škole nisu sigurni za LGBTIQ+ osobe jer je nasilje doživjelo šest od deset ispitanih osoba. Jednako je važno uzeti u obzir iskustva mladih LGBTIQ+ osoba jer je njih 60 posto doživjelo verbalno nasilje od strane vršnjaka/kinja, a njih čak 20 posto od strane nastavnog i stručnog osoblja. U tom je smislu Smoqua festival za sve zainteresirane osobe koje žele razmjenjivati iskustva, rastvarati patrijarhalne obrasce i pružiti podršku za stvaranje pravednijeg društva.
Koji su highlighti ovogodišnje Smoque?
Antonija Stojanović: Smoqua ove godine ugošćuje više od 30 aktivista, aktivistkinja, umjetnika i umjetnica iz raznih zemalja i donosi više od 20 besplatnih događaja na hrvatskom i engleskom jeziku: performanse, razgovore, radionice, filmove, izložbe, javne akcije i drugo. U četvrtak, 12. listopada, Smoqua "zauzima" Kružnu ulicu uz akciju mladih Ljubljana Pridea i LORI Zagrljaji za sve, Štand out na kojem će svatko moći izraditi suvenir sa Smoque i otvorenje festivala uz ritam otpora bubnjeva i javno iščitavanje prostora koje naša publika želi "zauzeti".
Dan kasnije, 13. listopada, imat ćemo na Kontu "Iza ugla", eksperimentalno-dokumentarni performans Kolektiva Igralke o svakodnevnom nasilju koje žensko tijelo doživljava na ulicama Rijeke. Navečer je u Art-kinu projekcija dokumentarca "Feminism WTF" austrijske redateljice i producentice Katharine Mückstein. Film je podigao dosta prašine (i obrva), dobio nekoliko nagrada i zasad je treći najgledaniji film u Austriji ove godine. U subotu, 14. listopada, Queer-UP! Party u Pogon kulture dovodi kolektive Zvjerinjak, Ustanova i House of Flamingo. Drag kraljice Colinda Evangelista i Jovanka B. Titutka i plesačice Helena Ostojić i Indi Cecić Turčinov dinamičnom izvedbom rasplamsat će riječku scenu nakon nastupa diljem Balkana i šire.
Koliko se zajednica osnažila otkako djelujete? Vidite li i neke društvene pomake u kontekstu smanjivanja predrasuda i povećanja tolerancije?
Stojanović: LORI je osnovana 2000. kada u Hrvatskoj nije postojala Povorka ponosa, nije bilo zakona koji štite prava LGBTIQ+ osoba, nije baš bilo ni LGBTIQ+ udruga i mogućnosti za osnaživanje queer zajednice, ni vidljivosti. Sada postoji Zakon o životnom partnerstvu, zabrana diskriminacije na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta i izražavanja, Pride u nekoliko gradova, udruge koje osiguravaju razne oblike psihosocijalne podrške queer osobama, više je ljudi osnaženo da mogu slobodno i otvoreno živjeti svoje identitete, osjeti se snaga zajednice.
Općenito, stanje je bolje, naročito u većim gradovima i među mlađim generacijama, podrška javnosti je veća. No važno je reći da su homofobija i transfobija ranije dolazile uglavnom iz nepoznavanja, a kroz otvaranje dijaloga, informiranje i senzibiliziranje, svijest se polako mijenjala. Sada već godinama svjedočimo kako klerikalni i ultrakonzervativni pokreti promišljeno i organizirano šire homofobiju i transfobiju za postizanje svojih agendi: ukidanje i ograničavanje prava žena i LGBTIQ+ osoba, bez prostora za dijalog.
To doprinosi povećanju nasilja i nejednakosti u društvu, pa umjesto da kao društvo napredujemo, moramo se boriti za ranije stečena prava. LGBTIQ osobe u Hrvatskoj suočavaju se s diskriminacijom i nasiljem u svim područjima života. Skrivaju se u strahu da će dobiti otkaz ili neće dobiti posao, u školi, u javnosti, pa i u obitelji. Nemamo još uvijek jednak tretman i prava (trans osobe naročito u pristupu zdravstvenim uslugama i institucijama), iako plaćamo iste poreze i imamo iste obveze prema državi. Nažalost, (pre)malo je i povjerenja u institucije, odnosno vjere u to da će se nešto promijeniti prijavom kršenja prava, potvrđuje nam to i veliko istraživanje Agencije za temeljna prava EU-a iz 2019. godine.
