Tjedan dana nakon što je heteroseksualnost Damira Habijana usmrćena u vili na Pantovčaku, reakcije se ne stišavaju. "Nema veće tragedije nego kada istina grubo prekine život jedne tako mlade i perspektivne laži", istaknuo je premijer Plenković, ispred ožalošćenog oca Damira i njegove bivše supruge, "misteriozne brinete". "Voljeli smo je kao da je naša", poručili su uplakani pripadnici mainstream medija, dijeleći fotografije Habijanove heteroseksualnosti u opuštenoj šetnji zagrebačkom špicom. "Svatko ima pravo na heteroseksualnost, pa i gej muškarac u vrhu kriminalne homofobne organizacije", složili su se kolumnisti, među kojima je i Telegramova Sanja Modrić, vodeća hrvatska stručnjakinja za gej identitet.
U svojoj posljednjoj kolumni Modrić me portretirala kao pripadnika "radikalne gej struje" s "gardom nadmoćne hrabrosti i autoritarnog nametanja ispravnog ponašanja", koji "svojim pravedničkim mačem visi nad glavom" homoseksualaca koji "iz principa" odbijaju izaći iz ormara.
Dužan sam joj odgovor.
Kao prvo, moj "pravednički mač" visi nad glavom samo onih pedera koji žeđaju za okusom moje pravde. Drugo, Modrić koristi epitet "radikalno" kao jeftini retorički trik kojim želiš diskreditirati poziciju protivnika u debati kao ekstremnu, rubnu i marginalnu. Agitirati za izlazak svih gej ljudi iz ormara ne da nije radikalno – to je conditio sine qua non LGBT aktivizma. Sve što su gej ljudi izborili ne bi postojalo bez autanja, uključujući i to da Damir Habijan sada ne čami u Remetincu zbog sodomije.
Vjerujem da bi Sanja Modrić prva stala u obranu LGBT zajednice da je homoseksualnost i dalje kriminalizirana. Ali danas nam njena potpora ne vrijedi mnogo, štoviše, postaje nam uteg za vratom. To znači da smo napredovali i da mnogi od nas želimo ići dalje nego što su nas nekadašnji saveznici spremni pratiti. Ne trebamo se bojati izaći iz njihove zone komfora. Nismo dužni slijediti njihova nepisana pravila javnog diskursa, niti što smijemo a što ne smijemo reći u javnosti.
Kad u zadnjem odlomku svog teksta spominjem "kuje" i "pseudointelektualne tetke", Sanja Modrić u tome vidi sebe, "jer nikoga drugoga ne spominje[m] u ženskom rodu". Ali taj odlomak nije o njoj – već o meni (i drugim emancipiranim pederima). Gej muškarci se konstantno oslovljavaju u ženskom rodu: "tetka" je najpoznatiji sinonim za pedera, a biti kuja je za mnoge od nas kompliment, zato što volimo seks i ne stidimo se toga. Ako Damira Habijana zovem "daddy", ne mislim da mi je biološki otac, već ga seksualno provociram da prestane biti patetičan i s ponosom kaže da je peder. Ne zamjeram kolegici što nije skužila foru, ali ako nema pojma o tome kako gej muškarci opušteno pričaju – možda bi trebala prestati pričati o njima. Postoje daleko kvalificiraniji ljudi s kojima se mogla konzultirati, kao i bezbroj knjiga o LGBT temama. Naši životi nisu banalna stvar da bi se o njima pisalo tako površno.
Međutim, postalo mi je jasnije zašto se Sanja Modrić prepoznala u tom odlomku nakon što sam iskopao njen urnebesno konzervativan tekst o Habijanovim obrisanim instagram fotkama, objavljen na Telegramu prije njegovog autanja: "Na jednoj od tih slika raskoračio se u slip kupaćim gaćama kao gladijator i diže utege. [...] Živa je istina – kako je Habijan to mudro izjavio – da su i političari 'ljudi od krvi i mesa' [...] ali to svakako ne podrazumijeva da se će se predsjednica republike za novine slikati u spavaćici u svom krevetu [...] niti da će ambiciozni šef lokalnog ogranka vladajuće stranke pozirati pred objektivom kao kakav žigolo u tijesnim gaćama."
Kolegica Modrić to zove "pozicijski bonton", nesvjesna koliko je vulgaran – pogotovo za osobu na njenoj poziciji – pokušaj ponižavanja Habijana uspoređujući ga sa žigolom, tj. muškim seksualnim radnikom. Posramljivanje ljudskog tijela i infantilan odnos prema seksu u javnom diskursu bitna su tema, ali ne za ovaj tekst. Citirani odlomak je važan jer ilustrira neosviješteni osjećaj privilegije, pa i aroganciju kojom Sanja Modrić preuzima ulogu javnog cenzora. U istom tonu objašnjava gej ljudima ne samo kompleksno pitanje javnog autanja političkih figura, već i njihove vlastite identitete. U tome je odlučila podržati i Zorana Milanovića.
Nakon što je pred kamerama ispalio "Habijan je gej", Milanović je sam sebi proturječio (to je pitanje osobne intime), skrenuo s teme (novi francuski premijer je gej), prebacio odgovornost na Darka Milinovića (znam ja kaj je Ličanin mislio), te pokušao balansirati između ljevice i desnice: moja žena ide na prajd... ja neću jer mi je to previše naglašavanja jednog aspekta identiteta… ako ti je jedina odlika da si gej, to nije dobro. Posljednje dvije izjave ne samo da su blesave – pobogu, svrha Prajda je slobodno izražavanje seksualnog i rodnog identiteta, nismo tu zbog filatelije – one su i nepodnošljivo patronizirajuće.
Isključivo LGBT ljudi moraju trpjeti da im drugi pametuju o značaju njihovog seksualnog identiteta. Nitko nikad jednom heteroseksualcu nije rekao "ako ti je jedina odlika da si hetero, to nije dobro". Nikad nitko Sanji Modrić nije rekao "ako ti je jedina odlika da si novinarka, to nije dobro". Ali to je ne sprječava da provali glupost u rangu čitav svemir je heteroseksualan: "Neki se baš principijelno ne žele predstavljati kao gej jer imaju i sto drugih identiteta, kao što je ispravno primijetio Milanović u svom neispravnom i nasilničkom prodoru u Habijanovu privatnost."
Nekad je taj strah opravdan, jer autanjem riskiramo goli život i egzistenciju, a nekad imamo druge motive. Kontekst je sve. Damir Habijan ne falsificira svoj privatni život zbog straha za goli život, a kamoli principa. On to radi zbog karijerizma. Oportunizma. Konformizma. Jer je neprincipijelan. Jer je hadezeovac. Jer novac
Draga gospođo, poštovani predsjedniče, drago mi je da ste pronašli zajednički jezik, ali to je jezik patronizirajuće arogancije. Naime, svi gej muškarci, a ne samo "neki", imaju "sto drugih identiteta". Svi mi imamo karijere, interese, strasti i hobije. Newsflash: ljudi smo. Znamo to i bez vas. Međutim, ono što doista vrijeđa inteligenciju je nepromišljena tvrdnja da postoje ljudi koji se "principijelno ne žele predstavljati kao gej". Ne, ne postoje. Ljudi su u ormaru isključivo zbog straha, stida ili prijetnje nasiljem. Ako se "ne želiš predstavljati kao gej", moraš se svakodnevno skrivati, lagati, kamuflirati; praviti se ludim, gluhim i nijemim. Ili brisati svoje fotke s instagrama i šetati se špicom s lažnim djevojkama.
Ne šutiš dok drugi pričaju o svojim partnerima zbog principa, već zbog straha. Ne izbjegavaš dotaknuti svojeg partnera na ulici zbog principa, već zbog straha. Ne stvaraš lažnu personu pred roditeljima zbog principa, već straha od odbacivanja – ili izbacivanja. Ne korigiraš svoj feminizirani govor tijela na ulici zbog principa, već zato da te netko ne prebije. Nekad je taj strah opravdan, jer autanjem riskiramo goli život i egzistenciju, a nekad imamo druge motive. Kontekst je sve. Damir Habijan ne falsificira svoj privatni život zbog straha za goli život, a kamoli principa. On to radi zbog karijerizma. Oportunizma. Konformizma. Jer je neprincipijelan. Jer je hadezeovac. Jer novac.
Principi nisu vrste šampona u supermarketu, pa da možeš kupiti onaj koji ti imidžu daje veći sjaj. To nije pitanje estetike, nego etike. Ali za liberalne heteroseksualne kolumniste vrijedi obratno: zato šute o neetičnosti javnog laganja jednog ministra u Vladi RH i (ne)odgovornosti medija u proliferaciji te laži. Zato ih ne interesira kakvu poruku to šalje gej zajednici. A ta poruka glasi: homoseksualnost je ljaga na nečijem imidžu, a ako želiš biti uspješan, od tebe se očekuje da lažeš da si heteroseksualan. A ta je poruka strašno destruktivna za gej zajednicu jer normalizira autohomofobiju, pretvara homoseksualnost u skandal i ugrožava sav napredak koji smo ostvarili zadnjih nekoliko desetljeća.
Autanje Damira Habijana šalje drugačiju poruku: ako si javna ličnost koja laže da je gej, a pritom uživaš privilegije heteroseksualnosti, poput pozicije ministra u hadezeovoj vladi, postoje konzekvence. Zato je dobro što ga je Milanović autao. I uopće me nije briga za njegove motive. Još manje me briga za pravo jednog političkog moćnika da sakrije svoje licemjerje. Za razliku od heteroseksualnog komentarijata, meni su daleko bitniji životi gej osoba – pogotovo onih koji nisu na poziciji moći. I to ne govorim samo kao aktivist, nego kao novinar. Ako prihvaćamo da je LGBT zajednica dio javnosti koje se ovo najviše tiče, onda je pitanje odnosa medija i politike prema javnoj homoseksualnosti od većeg javnog interesa nego Milanovićevi motivi i Habijanov stid.
To je prava novinarska tema – baš zato što je kompleksna i ne nudi lake odgovore.
