Od prošle jeseni, u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu provodi se program zaštite mentalnog zdravlja LGBTQIA+ osoba pod nazivom BOJE – Bolnica otvorena jednakima. Sastoji se od direktnog rada s korisnicima i edukacije zdravstvenih radnika jer, kako kaže specijalistica psihijatrije, adiktologinja i članica tima BOJA Jadranka Hübler, jedno bez drugog ne ide ako se želi stvoriti inkluzivno i sigurno okruženje i pružiti kvalitetnu podršku.

Duga koja se posljednjih godinu dana nadvila iznad klinike u zagrebačkom Jankomiru u neku je ruku pionirska. Riječ je o prvom takvom strukturiranom programu podrške mentalnom zdravlju LGBTQIA+ osoba u našem javnozdravstvenom sustavu. Zadnja dva desetljeća taj su teret uglavnom nosile udruge, a članovi BOJA prepoznali su potrebu za podrškom.

- Važno je da ovakva podrška postoji upravo unutar javnog zdravstva, jer je privatna psihoterapija skupa stvar i važno je da postoji nešto što se ne plaća izravno iz vlastitog džepa i dostupno je svima - naglašava Hübler.

Osim od tog imperativa, BOJE kreću i od pretpostavke da mentalno zdravlje nije odvojeno od društva u kojem živimo.

- Zdravlje nije samo skupina bioloških odrednica. Na njega utječu društvo, socioekonomski sustav i prilike u kojima živimo - napominje Hübler.

Utjecaj društva na mentalno zdravlje pojedinca, u ovom slučaju pojašnjava se modelom manjinskog stresa. Zbog nošenja sa diskriminacijom, predrasudama i nasiljem, kaže Hübler, kod LGBTQIA+ osoba dolazi do iscrpljivanja prilagodbenih kapaciteta, što dovodi do poteškoća s mentalnim zdravljem: pojačane anksioznosti, depresivnosti, korištenja psihoaktivnih stvari, a u konačnici i suicidalnosti. Iako manjinski stres ne trpe sve LGBTQIA+ osobe jer ne dijele ni ista iskustva, taj model može objasniti kako se društvena stigma uvlači pod kožu osobe.

Važno im je da stvore siguran prostor u kojem se osobe mogu otvoriti zdravstvenim djelatnicima, pojašnjava član tima, specijalizant psihijatrije i akademski slikar Ivan Barun.

- Ispitanici iz istraživanja odgovorili su da gotovo 80 posto zdravstvenih djelatnika nije upoznato s njihovim LGBTQIA+ identitetom. Bez pravih informacija o tome tko si, teško je pružiti adekvatnu pomoć. Ako znaš da dolaziš kod LGBTQIA+ friendly psihijatra, bit će ti puno lakše pričati o onome što te stvarno muči – govori Barun.

Kroz savjetovalište i ambulantu za manjinski stres, BOJE su cijele godine otvorene svima koji imaju potrebu za psihosocijalnom podrškom. Osim toga, vode strukturirane tromjesečne cikluse u koje upisuju grupe od 15 ljudi, a koji se sastoje od psihoedukacije, grupne psihoterapije i grupne art terapije.

- Kroz psihoedukaciju prolazimo teme poput rodnih i seksualnih identiteta, autanja, autohomofobije, autotransfobije, ali i asertivnosti, srama ili krivnje. Tijekom grupne terapije sudionici mogu podijeliti svoja iskustva s drugima i spoznati da nisu sami, povezati se i dobiti podršku. Konačno, kroz art terapiju se na simbolički i ekspresivan način pokušava dati značenje tome što su osobe proživjele i podijelile - objašnjava Barun.

U ovakvom radu grupa u kojoj su stvoreni povjerenje i kohezija predstavlja, kaže Hübler, moćan terapijski alat. Pritom im je važan koncept cirkularnosti i dijeljenja znanja. Iz iskustava korisnika uči i sam terapijski tim. On okuplja stručnjake iz različitih teorijskih pravaca – sistemske terapije, art terapije, psihoterapije, psihoanalize, geštalta i kognitivno-bihevioralne terapije.

- Pokušavamo biti egalitarni i graditi i njegovati nehijerarhijske odnose i duh unutar cijelog programa - govori Hübler.

Njihovi korisnici imaju od 18 do 50-ak godina, a otprilike polovica njih su transrodne ili rodno raznolike osobe. Raznolika je i problematika s kojom dolaze – s pitanjem vlastitog rodnog identiteta, autohomofobije i autotransfobije, osjećajem srama ili krivnje, nesigurnosti na radnom mjestu, u školi ili na fakultetu. Jedan od čestih izazova je i autanje unutar obitelji.

- Tijekom psihoterapijskog rada često se javlja tema autanja unutar obitelji. Ako su se osobe i autale, to se nerijetko stavlja pod tepih zbog čega se osjećaju neviđeno i neprihvaćeno. To govori o autanju kao dinamičnom i dugoročnom procesu, ali i o tome da je potrebna kontinuirana podrška – govori Barun.

Iako se pokazalo da autanje ima dobrobit za mentalno zdravlje, bolju kvalitetu života i osjećaj samopoštovanja, napominje Hübler, poanta je njihovog programa da ih osnaže da mogu odlučiti kada će se, kako i u kojoj mjeri autati. Odnosno – da se osjećaju bliže sebi.

Veću potrebu za podrškom, kažu, primjećuju kod trans osoba. Osim jakih napada s desnice na njihova prava, i medijski je prostor prepun dezinformacija i sijanja straha. Kod brige za mentalno zdravlje trans osoba, ističe Hübler, važno je to da psihoterapija sama po sebi ne može zamijeniti rodno-afirmativnu terapiju - afirmaciju roda koja se događa u procesu tranzicije.

- Ona je za osobe s rodnom disforijom ključna da bi mogle živjeti autentično i kvalitetnim životima. Psihoterapija je dodatak, podrška u tom dugotrajnom i izazovnom procesu - pojašnjava Hübler.

Sve prisutnija transfobna retorika antirodnih pokreta, ističu naši sugovornici, osobito je opasna kada dolazi od strane onih koji bi se trebali brinuti za tuđe mentalno zdravlje. U psihijatrijskoj zajednici, smatra Hübler, još uvijek nema dovoljno kritičkog odmaka u odnosu na taj narativ. Stoga bez edukacije i diskusije među samim zdravstvenim radnicima ne mogu govoriti o sigurnom okruženju zdravstvenog sustava.

- Važno je da zdravstveni radnici bolje razumiju da to nisu teme kojima se bave tamo neki drugi negdje drugdje, nego da su već prisutne pričali mi o tome ili ne. To što neki zdravstveni radnik nema uvid da se netko od njegovih pacijenata muči ovim pitanjima, ne znači da to nije tako, govori Barun.

S ciljem pozitivnog utjecaja na javni zdravstveni sustav, organiziraju edukacije o trans zdravlju, surađuju s udrugama civilnog društva i povezuju se sa stručnjacima, ali i drugima u zdravstvenom sustavu. Ovog svibnja organizirali su Dane otvorenih vrata i obilježili Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije IDAHOBIT. U svemu tome im je važno da imaju potporu svoje klinike, ali i osnivača Grada Zagreba.

Do sada su, kažu, od korisnika većinom dobivali pozitivne povratne informacije. Dio njih dolazi iz drugih programa njihove klinike što, ističe Barun, pokazuje da je važno da se jedan takav program dešava upravo u zdravstvenoj ustanovi. Dugine boje povezivanja i podrške koje su počeli iscrtavati prije godinu dana polako se, primjećuju, prelijevaju i u druge dnevne bolnice.

- Vidimo svojevrsno kapilarno širenje prostora slobode, ljudi dobivaju osjećaj sigurnosti da budu otvoreni oko svog identiteta i u drugim grupama. To je važno, kao što nam je važno, u konačnici, da korisnici otkriju nove, dodatne resurse i snagu za borbu za svoja prava, uključujući i kolektivnu akciju – podcrtava za kraj Hübler.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.