U suvremenim psihijatrijskim anamnezama izoštrava se pogled liječnika koji traga za obrascima ponašanja sagledanim i organiziranim klasifikacijama Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD) ili Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM). Psihijatar će zapisati je li promatrana osoba, koja se nervozno preko puta premeće u stolici ili poteže i skuplja prstima obrub majice, u punoj svijesti i uredno orijentirana, kakvoga se raspoloženja doima, jede li i spava i zamjećuju li se deluzije i agresivne misli. Dijagnoza: F32.1, umjerena depresivna epizoda; "sniženo raspoloženje, osjetan manjak energije i pad aktivnosti... Vjerojatno je da pacijent tek s izrazitim teškoćama uspijeva obavljati svakodnevne aktivnosti". Zadane kategorije sa svojim kriterijima gužvaju se u borama rastegnute majice. Kako pokazuje F32.1, kao i mnoge druge dijagnoze unutar ICD-a i DSM-a, prilagođenost i korisnost, uz sposobnost za rad i svakodnevne obaveze, osnovni su oslonac na kojem je psihijatrija kao disciplina tokom svoje povijesti gradila ideju mentalnoga zdravlja.
Dijagnostički priručnici, i ICD i DSM, nastaju težnjom nacionalnih država da sistematiziraju statističke podatke o zdravstvenom stanju na svojim teritorijima, određujući i propisujući i tada i danas što će se smatrati zdravim, odnosno prilagođenim i korisnim ponašanjem.
Povijesti bolesti toga perioda variraju od kraćih zabilješki do detaljnih razlaganja situacije, ispunjenih osobnim primjedbama liječnika, doslovno prenesenim iskazima pacijenata i njihovih obitelji
- Od sredine 18. stoljeća do danas države se okreću sve većoj kontroli vlastite populacije. S razvojem industrijskoga kapitalizma, dolazi do administrativne paradigme u kojoj se stanovništvo počinje promatrati kao resurs kojega je potrebno što efikasnije iskoristiti; za reprodukciju radne snage, potencijalnih vojnika ili osnaživanje ekspanzivne moći države. Vlada jedna okrutna kapitalistička logika, gdje osobe s raznim oboljenjima, osobe koje se ne uklapaju u društvene norme svoga vremena, državi postaju teretom, njihove egzistencije nečim što je potrebno ili udaljiti ili liječiti u za to namijenjenim ustanovama - objašnjava Vinko Korotaj Drača, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj i autor nedavno objavljene znanstvene monografije "Glasovi iz tame: Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. st."
U istraživanju Arhiva nekadašnjega Kraljevskog i zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu, danas Klinike za psihijatriju Vrapče, koncentriranom na razdoblje između 1879. i 1918., Korotaj Drača analizirao je oko 40.000 povijesti bolesti štićenika te bolnice.
- Studija kojima bi psihijatrija bila pripovijedana i razmatrana govorom štićenika još uvijek ima u nedostatnom broju, stoga sam svojim istraživanjem nastojao potisnuti autoritet institucije i primarnim učiniti iskustvo ljudi na kojem se taj autoritet gradio - naznačuje on.
Povijesti bolesti toga perioda variraju od kraćih zabilješki do detaljnih razlaganja situacije, ispunjenih osobnim primjedbama liječnika, doslovno prenesenim iskazima pacijenata i njihovih obitelji, pa i umetnutim pismima štićenika i svjedočanstvima okoline iz koje dolaze.
- To je kontrastno s današnjom povijesti bolesti koja je uglavnom sažeta, koja ima malo opservacija o emocijama i psihološkom stanju, kao i razlaganja ekonomskih i socijalnih okolnosti iz kojih osoba dolazi. Radi se o znanosti koja tek nastaje i koja još ne zna što je bitno i što može biti bitno, pa stoga nastoji pokriti što više toga, time i širi društveni kontekst koji izmiče suvremenim razmatranjima duševnih teškoća – dodaje Korotaj Drača.
Vinko Korotaj Drača
Stenjevečki zavod podignut je 1879. na močvarnom i zabačenom području, tada još značajno udaljenom od grada, boreći se s epidemijama, prenapučenošću i lošim higijenskim uvjetima. Rast broja štićenika u psihijatrijskim zavodima odgovor je države na nemire i pukotine generirane klasnim sukobima. Red i mir, građanski moral i radna načela nastojali su se održati zatvaranjem i obuzdavanjem siromašnog, nomadskog i na različite načine devijantno označenog stanovništva u psihijatrijskim institucijama.
Arhitektonska je koncepcija Kraljevskog i zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu isto tako trebala stratificirati prostor da omogući što efikasniji nadzor nad pacijentima. U linearnom ili Kirkbrideovom planu bolnice iz središnje zgrade namijenjene ravnatelju bolnice i drugim medicinskim radnicima protezala su se krila za štićenike, gdje su bili neprestano u vidokrugu liječnika, a s naknadno nadograđenim paviljonima koji su, u skladu s terapijskom pristupom moral treatmenta (temeljenog na radu, izolaciji i “povratku prirodi”), trebali kreirati smirujuću okolinu, koja će što manje podsjećati na zatvor.
- Zbog nemogućnosti osiguravanja materijalnih uvjeta za skrb o štićenicima, Zavod je iskorištavao rad svojih štićenika na poljoprivrednim dobrima da bi održavao aktivnosti ustanove, što se održalo do sredine 20. stoljeća. Od 1920-ih počinje se elaborirati radni angažman štićenika organiziranjem radnih kolonija. Jankomir, današnja psihijatrijska bolnica, započeo je kao radna kolonija Vrapča – objašnjava Korotaj Drača.
Korotaj Drača napominje kako kod nas nije bilo masovnih eutanazija, no 1944. odvila se egzekucija duševno oboljelih osoba u Vrapču židovske i srpske nacionalnosti
Na tom tragu, u knjizi se navodi podatak da su od 1879. do 1882. u Stenjevcu uglavnom internirani zemljoradnici (48,25 posto štićenika), obrtnici (10,46 posto), sluge i težaci (14,8 posto), niže obrazovani štićenici koji su najčešće i završavali na tim poslovima. Unatoč pritiscima ustanove, Korotaj Drača raspisuje u svome radu pobune i preispitivanja tih praksi: "Mara G., seljakinja iz Hercegovca, bolničarima je rekla da ne želi ondje raditi, već 'da je se pusti kući pa će onda kući raditi'." Zapisuje i slučaj postolarskog pomoćnika Tome G. koji se, "nakon što je počeo raditi u zavodskoj postolarskoj radionici, potužio da 'ne zna računa i da nema svoje knjige'. Nakon toga često pokušava pobjeći i napada bolničare tražeći da mu se plati za rad koji je obavio u zavodu ili da ga se pusti da pošteno zarađuje kao postolarski pomoćnik". Dijagnozama melancholie izricala se neimaština, očaj i strah od oskudice. Udovici Mari Š., pripovijeda, bolest se manifestirala time što je "prvo zapuštala posao, zatim se klatarila po noći, vikala, psovala i trgala odielo".
I u današnjoj psihijatriji, iako mijenja pristupe i metode, sposobnost za rad opstaje kao jedan od temeljnih dijagnostičkih kriterija i terapijskih fokusa.
- Uzmemo li za primjer ADHD ili poremećaj pažnje, njega je nemoguće dijagnosticirati izvan škole i radnog mjesta. Ako se razmišlja o obrazovnom sustavu koji je krojen po potrebama djece, onda se moguće zapitati zašto se neprilagođenost određenog postotka ljudi danim okolnostima tretira kao poremećaj koji treba ispravljati farmakoterapijom, a ne pokušavaju se te okolnosti promijeniti – pita se Korotaj Drača.
U pomno protkanim pripovijestima o iskustvima sputanim bolničkim stegama s 19. na 20. stoljeće, knjiga sagledava kako se režimi roda razrađuju i pokreću psihijatrijskim praksama u proizvodnji i održavanju kapitalističke građanske obitelji.
Opsesija medicine ljudskom seksualnošću, o čemu je pisao i Foucault, preslikava se naglašeno na dijagnoze štićenika, naročito seoskih žena, gdje patološkom devijacijom postaje bilo kakav otklon od proskribiranih obrazaca ponašanja. U tekstu Dragutina Forenbachera u Liječničkom vjesniku 1886. Korotaj Drača izdvaja prvi opisani slučaj histerije u Stenjevcu, a s narednim će se godinama povećavati broj institucionaliziranih žena s tom dijagnozom. Medicinske procedure pokušavaju se upotrijebiti da bi se raznolikost ljudske egzistencije resocijalizirala u model koji će biti optimalan za kapitalističku eksploataciju. Histerija se tako pokazuje i kao višak seksualnosti, koju je potrebno "vratiti" u odgovarajuće odnose, pa je za švelju Anu B. iz Mitrovice zapisano kako je "pri prijemu dočekala liječnike afektirano obučena, ista takova u kretnjama i govoru (...) Izraz lica inteligentan, pogled erotičan."
Naslovnica knjige
Psihijatrijske se koncepcije ludila, onoga što tvrdi da je njezin predmet, kreću osporavati ozbiljnije tek od sredine 20. stoljeća. Izravni povod tome su poslijeratna suđenja koja su se razotkrila Plan T4 (Aktion T4), plan masovne eutanazije duševno bolesnih između 1938. i 1945. u Njemačkoj.
- Kada je svijest o tim ubojstvima doprla u širu javnost, naročito medicinsku, bilo je jasno da ne samo da se psihijatrijski autoriteti na to nisu pobunili, nego je psihijatrija sudjelovala u tome. Onda se krenuo otvarati razgovor o tome je li sistem dehumanizirajući, unatoč tome što se poziva upravo na suprotno. Antipsihijatrijski pokret činili su sami psihijatri, od Thomasa Szasza i R. D. Lainga do Franca Basaglie. Antipsihijatrijski pokret je došao iznutra. To je jedna moćna stvar koju treba istaknuti – kaže Korotaj Drača.
Napominje kako kod nas nije bilo masovnih eutanazija, no 1944. odvila se egzekucija duševno oboljelih osoba u Vrapču židovske i srpske nacionalnosti. Iako primjećuje da je kritika uspjela potaknuti neke promjene u psihijatrijskim praksama, ističe da se psihijatrija nije suštinski promijenila.
- I dalje prevladava biopsihosocijalni model u kojem se nerijetko teškoće koje proizlaze iz ekonomskih i društvenih uvjeta svode na aktivnost naših neurotransmitera - kaže.
No ne misli pritom da se treba zapetljati u kakve reformističke pregovore, naprotiv.
- Ne patologizacija i self-care, nego političko organiziranje. Bez dokidanja kapitalističke eksploatacije, kao i rodne, seksualne, etničke i drugih aspekata opresije, mi nikada i nećemo znati što je moguće i uistinu zaći u emancipaciju - dodaje.
Istovremeno je potrebno promišljati i neke druge modele skrbi na kojima bismo gradili političke horizonte.
- Kapitalizam ne zahtijeva od nas samo naše vrijeme. Traži i naš emocionalni rad, uzima u potpunosti sve ono što bismo mogli utkati u naše zajednice. U neoliberalnom kapitalizmu nečije mentalno zdravlje trebalo bi biti stvar pojedinca. Upućuje te se da radiš svoj self-care u svoje slobodno vrijeme. Sam sa sobom, ne opterećujući druge. Tvoji obitelj i prijatelji s tim nemaju veze. Ideš kod terapeuta, pričaš s terapeutom, o tome ne pričaš sa svojom obitelji i prijateljima. To je jedan prostor emotivnosti koji je potpuno institucionaliziran i medikaliziran. Mislim da je opasno normalizirati takav način međuljudskih odnosa. Smatram da briga o mentalnom zdravlju ne smije biti samo domena medicine, već da to treba biti briga cijelog društva. Ako neki društveni proces nekim ljudima uzrokuje duševnu patnju, moramo se zapitati što mi kao društvo radimo po tom pitanju. Za mene je to politički proces, ne pitanje biologije i snalažljivosti osobe – zaključuje Vinko Korotaj Drača.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
