U prostoru SKD-a "Prosvjeta" promoviran je deseti broj časopisa Tragovi, koji izdaju SNV i Arhiv Srba u Hrvatskoj. Uvodno je o časopisu, koji slavi petu godišnjicu izlaženja, govorio njegov glavni i odgovorni urednik Dejan Jović. Posjetio je da časopis izlazi u maju i novembru, dakle pred ljeto i pred zimske praznike, što je zgodno za njegovu bolju recepciju. Pokrenut je 2018. i u dva broja godišnje do sada je objavio 105 članaka, od čega 51 izvorni znanstveni rad. Kroz njega su prodefilirala 74 autora i autorice. Postoji i onlajn izdanje, u bazi akademskih časopisa. I još malo statistike: časopis je doživio 178.220 pristupa, prosječno 20.000 po broju. Najposjećeniji je bio drugi broj, posvećen osnivanju Jugoslavije 1918. godine, koji je pratila i konferencija na istu temu.
Cilj časopisa je na znanstveni način popuniti prazninu u temama srpskih i hrvatskih odnosa, temama vezanim za manjinsku zajednicu, ali i općenitije, izvan nje. Iz zadnjeg broja urednik Jović je izdvojio priloge Dušana Marinkovića, Vinka Korotaja Drače i Milana Radanovića, koji su na predstavljanju ukratko iznjeli glavne teze svojih radova. Prije toga Jović je spomenuo nadolazeći projekt o 1990-ima, koji se sprema za novembar, pod naslovom "90-e. Srbi i Hrvati u globalnom kontekstu“.
U novom broju objavljen je i tekst Miloša Hrnjaza o pravnim kvalifikacijama oružanih sukoba u Hrvatskoj 1990-1995., Jovićev osvrt na knjigu „A Concise History of Serbia“ Dejana Đokića, in memorijam, koji je to ali i više od toga na rad i život Dubravke Ugrešić, koji je napisala Jasmina Lukić, te dva prikaza knjiga iz pera Tihomira Ponoša, onaj knjige Čedomira Višnjića "Dvadesete-knjiga I, Propali izlet potpukovnika Maksimovića" i Rahima Ademija "Samo istina: Ratni dnevnik generala Hrvatske vojske". Prva recenzija je afirmativna, dok je u drugoj izneseno niz primjedbi na sadržaj.
Zatim je riječ uzeo Dušan Marinković koji je pisao o djelovanju Stanka Koraća, kao paradigmatičnoj priči o otporu institucionalnoj asimilaciji Srba u Hrvatskoj. Rad je ulomak iz već napisane biografije, koja čeka svoje izlaženje i konferenciju. Biografija Stanka Koraća od rođenja do dolaska u SKD "Prosvjeta" u Zagrebu 1969. godine, govori o borbi protiv kulturne i svake druge asimilacije. Korać je inače najprije stekao ime kao autor hrvatske književne historije i teorije, profesor i direktor na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu, da bi se kasnije afirmirao kao urednik u Izdavačkom poduzeću Prosvjeta, časopisu Prosvjeta, te naučnih zbornika i ljetopisa koji su u centru svoga interesa imali proučavanje i javnu prezentaciju književnosti i kulture Srba u Hrvatskoj.
Bila su to i u turbulentna vremena tzv. Maspoka, kada su se osjećale i posljedice Deklaracije o jeziku iz 1967., spram koje je Korać bio kritičan. Kao kolateralna žrtva hrvatskog nacionalizma došla je i zabrana rada "Prosvjete" 1971., ali Korać ostaje na svom tragu, makar i bez plaće. Shvaćao je da netko mora čuvati arhiv i imovinu društva i u tome je ustrajao sve do 1986. odnosno 1987. godine. Objavio je devet knjiga o književnom životu Srba u Hrvatskoj, što u Beogradu, što u Zagrebu, među njima i knjigu o Desnici (1972), a nakupile su se i četiri knjige na druge teme. Trebalo je vremena da one izađu iz ladica recenzenata i izdavača. Tako je "Hrestomatija književnosti Srba u Hrvatskoj" čekala tri godine na recenziju Gustava Krkleca, a onda još tri da bi bila objavljena.
Slijedeći govornik bio je Vinko Korotaj Drača, čija je tema bila diplomacija SAD i Srbi u Hrvatskoj (1989.-1995.). U jednom poststrukturalističkom pristupu teoriji o diskursima on razmatra kako svoju ulogu vide SAD u sukobima 90-ih u nas, pa naglašava tri pristupa. Prvi je niz predodžbi o prirodi Jugoslavije, pa onda i Hrvatske. Drugi je diskurs balkanizma u kome američki diplomate izvještavaju svoju državu o svadljivoj prirodi jugoslavenskih naroda, koji završava u svojevrsnom fatalizmu, jer da se tu ništa konstruktivno ne može napraviti. Treći pristup Drača naziva diskusrsom humanitarne odgovornosti, koja se ogledala pritiskom na Tuđmana, što je imalo ograničene domete, usprkos spektakularnim potezima npr. Petera Galbraitha u njegovoj akciji sjedanja na traktor u koloni izbjeglih Srba. Bio je tu problem međusobnog nepriznavanja legitimiteta na relaciji SAD-Krajina.
Dejan Jović se zapitao zašto su SAD učinile toliko na reintegriranju BiH, pa i Hrvatske, a nisu i Jugoslavije. Da je postojao strah Tuđmana i od takvog mogućeg raspleta najbolje govori njegovo stavljanje u Ustav zabrane svakog novog udruživanja u Jugoslaviju. Drača dodaje kako je zanimljivo vidjeti kako se diskurs balkanizma u jednom trenutku sa regije premješta na Srbe, kojima se sada pripisuje jedina svadljivost na ovim prostorima.
Treći govornik bio je Milan Radanović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, inače izvršni urednik Tragova. On se pozabavio problemom interniranja srpskog stanovništva s područja kotara Petrinja u logore Jasenovac i Stara Gradiška, što se desilo u svibnju 1942. U radu je značajan novi popis žrtava, do sada nepoznat javnosti. Radanović se već profilirao kao najvažniji autor kada je riječ o problematici progona Srba u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Ovdje se radi o rekonstrukciji internacija iz 12 sela, što čini 16 posto ukupnih žrtava internacija u Jasenovac. Popis nije konačan i radi se o 100 do 110 tisuća ljudi, što ne zadovoljava nacionaliste sa obje strane, srpske koji govore o 600-700 tisuća, ni hrvatske, koji bi da minimaliziraju zločin. Tema licitacije žrtvama ogavna je posljedica takvih politika. Spomen dom u Jasenovcu ima popis od 83.000 žrtava, no posebno su Romi slabo popisani.
Deportacije o kojima je ovdje riječ naredio je Eugen Dido Kvaternik i one su izvršene nad uglavnom lojalnim stanovništvom, koje je proživjelo i prelazak na katoličanstvo, no to im nije pomoglo da ne stradaju, samo zato što su Srbi. Internacija je sprovedena zbog etničkog sastava stanovništva, a ne kao moguća odmazda na diverzije partizana na pruzi za Sisak, kako su neki tvrdili. Dio srpskih seljaka spasio se odlaskom na Šamaricu, pod zaštitom partizana. Uloga partizana nije dovoljno istražena. Radi se o 1250 interniranih ljudi, a ta problematika do sada je slabo istražena. Radanović govori o radu u arhivu sa srpske strane, ali bez puno znanstvenih radova, dok je s hrvatske strane problem obrnut. Ima znanstvenih radova, ali nema dokumenata, naročito o ustaškim zločinima.
Dejan Jović je zaključio da je ta problematika važna i zanimljiva, no da je ambicija časopisa Tragovi donositi i druge teme izvan problematike žrtvoslovlja, u kojoj će svatko inzistirati na vlastitoj viktimizaciji, bez pitanja o politici "vlastite" strane.
Video prilog s predstavljanja novog broja možete pogledati ovdje.
