Najveći dio četnika najveći dio rata proveo je u otvorenoj kolaboraciji s okupatorima, izjavio je povjesničar Arhiva Srba u Hrvatskoj Milan Radanović u emisiji Vide TV Kontrapovijest voditelja Hrvoja Klasića, koja je dostupna na ovoj poveznici.
Ustvrdivši da četnici nisu bili antifašisti, Radanović je opovrgnuo službenu interpretaciju četništva u današnjoj Srbiji. "Četnici se nikad nisu zvali antifašistima, jer su znali da tu terminologiju koriste komunisti. Uostalom, ako vojno surađujete s okupatorom, ako od njega dobivate oružje i drugu vrstu pomoći, nonsens je tvrditi da ste antifašisti", kazao je Radanović, koji je o zločinima ustaša i četnika u Drugom svjetskom ratu objavio tri zapažene knjige.
U razgovoru s Klasićem Radanović je iznio genezu četničkog pokreta. "Krajem 19. i početkom 20. stoljeća organizira se Četnička akcija na Kosovu i u Makedoniji, kao vid odgovora na bugarski ekspanzionizam i nacionalizam prema Makedoniji". U Kraljevini SHS, veterani Četničke akcije iz Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata organiziraju veteranska udruženja, pa 1920. postoje tri takva udruženja, od kojih jedno, prorežimsko četničko udruženje Za kralja i otadžbinu, vodi Puniša Račić, atentator na Stjepana Radića 1928. u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu.
Četnički se pokret 1932. ujedinjuje pod nazivom Za čast i slobodu otadžbine i vodstvom Koste Pećanca, te omasovljuje i postaje režimski, pa 1938. tvrde da imaju pola milijuna članova. "Neka su imali i deset posto od toga, pedeset hiljada je ozbiljna brojka, pogotovo ako su vojno organizirani", kazao je Radanović. "Međutim, organizirano četništvo 1941. gotovo nestaje, jer su većina njihovih članova bili sredovječni muškarci nezainteresirani da ginu. Takve ljude su 1941. imali komunisti", objasnio je.
Opisujući uzajamne odnose različitih četničkih skupina u Srbiji i drugim dijelovima Jugoslavije, Radanović je rekao kako skupina Koste Pećanca "već avgusta i septembra 1941. kreće u suradnju s kvislinškim vlastima", dok grupacija Draže Mihailovića "do početka novembra 1941. povremeno sudjeluje u antiokupatorskim akcijama", od koje je oslobađane Loznice 31. avgusta 1941. bilo "velik uspjeh ustaničkog pokreta u Srbiji, jer partizani dotad nisu oslobodili nijedan grad te veličine, nego samo nekoliko varošica". Također, četnici i partizani 3. septembra 1941. zajedno su oslobodili Krupanj. Radanović je međutim naglasio: "Glavni motiv četnicima da uđu u sukob okupatorom bio je nagli razvoj partizanskog pokreta, jer su četnici komuniste smatrali ne samo konkurencijom, nego i političkim i ideološkim protivnicima, a uskoro će postati i vojni protivnici".
Tako je Mihailović 29. listopada 1941. poslao poruku Nijemcima i kvislinškoj srpskoj vladi Milana Nedića da je spreman surađivati, a 1. studenog pokrenuo je napad na partizanski teritorij u Užicama i nekoliko drugih partizanskih uporišta. Nakon što su 13. studenoga 1941. u selu Slovac kod Valjeva na prevaru zarobili 365 partizana, četnici su ih predali ih Nijemcima, i većina ih je strijeljana do kraja 1941. Mihailovićev pokret postaje vojna snaga kvislinške vlasti i njemačkih trupa u hvatanju partizana. "I Stjepana Filipovića uhvatili su legalizirani Ravnogorski četnici. Oni služe okupatoru", kazao je Radanović.
I u NDH većina četnika surađivala je s okupatorom, ustvrdio je Radanović, podsjećajući da postoje sporazumi, uglavnom iz svibnja 1942., kojima su njemačke okupacijske vlasti i vlasti NDH legalizirale četnički pokret. Četnici, dodao je, nisu se pobunili ni kad je, kako se izrazio Hrvoje Klasić, "na Kozari, zbog pomaganja partizanima, počinjen stravičan pogrom srpskog stanovništva". "Četnicima je bilo u interesu da partizani budu uništeni. Jako su dobro znali da surađuju s državom koja provodi genocid nad njihovim sunarodnicima. Usprkos tome, odlučili su da se 'prave mrtvi'. Da su bili aktivni, da su pomagali partizanima, srpskom stanovništvu bilo bi lakše. To se nije dogodilo", kazao je Milan Radanović.
