Titov razlaz sa Staljinom jedan je od najvažnijih događaja svjetske povijesti XX. stoljeća i jedan od najvažnijih događaja u povijesti komunizma, izjavio je profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tvrtko Jakovina u emisiji Vide TV Kontrapovijest Hrvoja Klasića, koju možete gledati na ovoj poveznici.
“Mala marginalna zemlja koja je vodila grubu politiku prema susjedima odjednom je, i prije Rezolucije Informbiroa 1948., počela slati signale da se njezin položaj mijenja”, kazao je Jakovina. “Korijeni toga sežu još u vrijeme partizanske diplomacije koja je važan segment loma sa Staljinom, jer je već tada nametnula posebnu poziciju Jugoslavije, koja je 1948. postala tako vidljiva”, objasnio je.
“Od marginalne zemlje koja se, osim po nestabilnosti, ne bi mnogo razlikovala od Bugarske, Jugoslavija se razlazom sa Staljinom pretvorila u zemlju-fokus, točno na raskrižju dva bloka, koja je zauzimala važan geostrateški položaj i postala simbolički silno važna. Zapad je tu priliku zgrabio”, dodao je.
U tom je kontekstu istaknuo američkog diplomata Georgea Kennana koji je šezdesetih postao američki ambasador u Beogradu. “Amerikanci su shvatili da je u hladnoratovskom sukobu ogromna strateška ideološka i simbolička prednost imati autohtoni komunistički režim koji počinje voditi svoju vlastitu politiku suprotstavljenu Moskvi, i koji se može okrenuti samo na zapadnu stranu. Sposobnost SAD-a da to prepozna i odlučnost Jugoslavije da balansira i nastavi tu politiku bila je razmjerno neobična u hladnoratovskom kontekstu: Jugoslavija je bila komunistička, ali nije bila vezana za SSSR”, kazao je Jakovina.
Istodobno, Jugoslavija je nastojala ne ostati u sukobu sa SSSR-om, naročito ne nakon Staljinove smrti, premda je sukob bio dramatičan: dok je američki ambasador u Moskvi George Kennan još 1952. dobio izgon iz SSSR-a jer je atmosferu Berlina pod Hitlerom usporedio s atmosferom SSSR-a u vrijeme Staljina, Kardelj je četiri godine ranije, u veljači 1948., usporedio Staljina s Hitlerom i ustvrdio da je Staljin gori.
“Da se pitalo diplomaciju, Jugoslavija 1948. ne bi ušla u sukob za Staljinom, jer je ogroman dio federacije prema Rusiji osjećao drukčiji tip naklonosti: historijsku, izmaštanu, mitološku, vjersku, crkvenu... U tom trenutku, i s takvim bagažem, ući u sukob sa SSSR-om bila je hazaderska igra u kojoj je jugoslavenska politika stekla reputaciju jednaku onoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata”, kazao je Jakovina u emisiji koju je voditelj Klasić posvetio nedavno preminulome jugoslavenskom i hrvatskom diplomatu Budimiru Lončaru.
Jugoslavija je kroz UN tada internacionalizirala svoju poziciju i prepoznala usporedne točke sa zemljama poput Indije, kojima je smetala blokovska podjela. “Poslijeratna Jugoslavija bila je jedna od najnerazvijenijih europskih zemalja, pa su joj Nesvrstani bili izlaz u svijet i mjesto velikih poslova gdje je gradila gotovo neshvatljivo važne projekte. Kao mala zemlja, uspjela je dobaciti iznad svoje objektivne veličine, unapređujući vanjskopolitički položaj i konkurirajući svojom robom: gradila je branu u Peruu i Panami, luke u Indoneziji, izvozila vagone i oružje, elektrificirala Sumatru, gradila nebrojene zgrade u Alžiru i Siriji; u Etiopiji je formirala kapitalističko poduzeće 'Jugoetiopija' u čijim su robnim kućama u Adis Abebi i Asmari radili naši ljudi, postojala su jugoslavenska poduzeća u Meksiku i Čileu, a takvi su projekti počeli otvarati i zapadna tržišta, pa jugoslavenska poduzeća sve više ulaze i u Njemačku”, podsjetio je Jakovina.
