Ništa tako snažno ne puni jedra ekonomije kao vjetrovi rata. Zato se zaoštravanje političkih odnosa s Rusijom i Kinom, sve do neke nove verzije hladnog rata, može shvatiti i kao dio američke ekonomske politike kojom se želi ubrzati privredni rast. Doduše, javno se govori samo o oko dva bilijuna dolara (dvije tisuće milijardi) koje vlada predsjednika Joea Bidena namjerava uložiti u zapuštenu američku infrastrukturu, u energetiku, u zelene i slične projekte, što bi trebalo zaposliti tvrtke i ljude i modernizirati zemlju. Po uzoru na nekadašnju reganomiku, to se u žargonu već zove bajdenomikom, ali zapravo je bliže New Dealu predsjednika F. D. Roosevelta iz davnih dana velike krize 1930-ih godina.
Iako se prevladavanje te krize s pravom veže uz New Deal, ekonomija je stvarno i potpuno prodisala tek s Drugim svjetskim ratom. Do tada, Roosevelt je ubrizgavao novac (uglavnom svježe tiskan) u izgradnju cesta (infrastrukturu, što sada namjerava i Biden) i ograničio je bankarske špekulacije koje su pokrenule krizu (isto kao i godine 2008.), ali prave poslove osigurao je tek rat. Amerika je skoro dvije godine iz prikrajka promatrala kako rat razara Europu, ali njene su korporacije računale da je njihovo uključivanje samo pitanje dana. Zato su Rooseveltovoj vladi dale 1.100 svojih visokih menadžera, koje su same i plaćale, računajući da će im se to uskoro mnogostruko rentirati. Vlada je objeručke prihvatila visokostručne, a besplatne ljude. Njen krizni budžet bio je ograničen, pa na primjer nije smjela kupovati automobile skuplje od 800 dolara. Narodni auto, Ford T, koštao je polovicu tog iznosa. Zato, kad su Japanci napali Pearl Harbor, vlada nije imala nijedan oklopni auto kojim bi predsjednika Roosevelta prevezla na Capitol Hill, gdje je trebao govoriti u Kongresu. A japanske teroriste odjednom su svi vidjeli iza svakog ugla. Rješenje je bila oklopna limuzina iz skladišta, zaplijenjena gangsteru Al Caponeu. "Nadam se da Al neće imati ništa protiv", komentirao je u šali Roosevelt.
Rat je posebno pomogao Velikoj Britaniji, čiju je industriju poslije Velikog (prvog svjetskog) rata sustavno i uporno uništavala vlastita vlada. Metoda je bila ista kao i ona kojom su sve hrvatske vlade poslije godine 1993. uništavale i konačno uništile hrvatsku prerađivačku industriju. To je bio nerealni tečaj, odnosno prejaka vlastita valuta. Jedino su motivi bili drugi i drukčiji. U Hrvatskoj, to su bili interesi onih koji se bogate na jeftinom uvozu stranog kapitala koji je u Hrvatskoj tražio tržište a ne konkurenciju i banaka s njihovim deviznim klauzulama, a u Britaniji megalomanija globalne imperije u kojoj sunce nikad nije zalazilo. Od pobjede nad Napoleonom kod Waterlooa godine 1815. pa do početka Velikog rata 1914., dakle punih 99 godina, sve su cijene u Britaniji bile iste. Generacije su se rađale i umirale, a sve je koštalo isto. I britanska funta je, naravno, imala isti tečaj, koji se oslanjao na zlatnu podlogu. U ratu su otišle k vragu i stabilne cijene i zlatna podloga, ali nakon pobjede godine 1918. britanski su političari povjerovali da opet sve može biti isto kao prije. Među njima se posebno isticao tadašnji ministar financija (i veliki premijer u sljedećem ratu) Winston Churchill. Oni su ponovno uspostavili zlatni standard i predratni tečaj funte, ali s cijenama se povratak na staro pokazao nemogućom misijom. Tek je novi rat u jesen 1939. otpuhao sve grandomanske imperijalne iluzije i uskladio monetarne račune. Uz to su, naravno, išli poslovi za državu, koji su osigurali punu zaposlenost. Poslije rata nikome više nije padala na pamet ni stara slava ni povratak u prošlost, a ekonomisti su izračunali da je funta bila precijenjena za samo 10 posto. Treba, međutim, imati na umu da je tada domaće tržište bilo zaštićeno visokim carinama, a još postojeće kolonijalno carstvo sigurno lovište. Pa ipak, i tih 10 posto imalo je katastrofalne učinke.
Kad je završio Drugi svjetski rat i Amerika definitivno preuzela ulogu koju je dotad imala Velika Britanija, počeo je rat u Koreji, a u Europi je podignuta željezna zavjesa (kako ju je nazvao Churchill u čuvenom govoru u Fultonu), koja je odvajala Sovjetski Savez i njegove satelite od demokratskih zemalja. Tko je digao tu zavjesu? Staljin, naravno. Najpoznatiji britanski povjesničar Ian Kershaw, međutim, dodaje još nešto. Mogućnost obnove njemačkog militarizma izazivala je razumljiv strah kod njenih europskih susjeda, ali nakon početka Korejskog rata upravo je na tome insistirala Amerika. Europljani su se, istodobno, bojali da će se Amerika povući iz Europe i ostaviti ih same pred ruskim medvjedom, što je postalo posebno aktualno kad je godine 1952. Staljin predložio ujedinjenje Njemačke pod uvjetom da ona ostane neutralna. Njemačka je bila ključna točka u željeznoj zavjesi, koju su sovjeti shvaćali kao sanitarni kordon prema nekoj novoj najezdi sa zapada. Ali to nije podržao nitko, pa je Njemačka ostala podijeljena, a naoružavanje se nastavilo s obiju strana zavjese. Za to su bili i zapadnonjemačka vlada i njen legendarni kancelar Konrad Adenauer. Kershaw piše: "Dvojba između ujedinjenja Njemačke i euroatlantske orijentacije Zapadne Njemačke tako je postala sastavni dio pitanja zapadnonjemačkog naoružavanja" ("Do nade i natrag. Europa 1950. – 2017."). U svakom slučaju, nastavak rata, vrućeg (u Koreji) ili hladnog (u Europi), osiguravao je nastavak ekonomske konjunkture, barem koliko i obnova razorenih zemalja.
Kad je američki predsjednik Dwight D. Eisenhower (u ratu general na čelu zapadnih saveznika) nakon dva mandata godine 1960. napuštao Bijelu kuću, poručio je svojim nasljednicima: "Čuvajte se vojnoindustrijskog kompleksa." Ali tada je već bilo prekasno. Njegovi duboki temelji postavljeni su davno prije, još u trenutku kad su krupne korporacije instalirale onih 1.100 ljudi u američku vladu. A nakon početka globalizacije, kad su se brojne industrije selile u Kinu i druge jeftinije zemlje, vojnoindustrijski kompleks postao je samo srce američke proizvodnje. On se nikad neće preseliti u neku drugu zemlju, uvijek će biti na vrhu tehnološkog razvoja, zapošljavat će mnogo ljudi i zarađivati golem novac. Jedini uvjet je da se negdje ratuje i da postoji hladnoratovsko raspoloženje. Da se brane ljudska prava, demokracija i čuva naš način života. Ukratko, neka svetinja koja se zove američki nacionalni interes.
Donald Trump, koji bi (da se ne zaboravi) zahvaljujući ekonomskim rezultatima dobio izbore da nije bilo korone, želio je vratiti brojne poslove u Ameriku. Zato je ulazio u sporove i s europskim saveznicima. Joe Biden želi pokrenuti nove poslove i to bi trebala biti glavna poluga njegovog ekonomskog plana. Da bi ga financirao, povećat će porez na dobit korporacijama (koji je Trump prethodno smanjio) i spriječiti izbjegavanje poreza preko nekih poreznih rajeva kao što su Irska ili Nizozemska u Evropi, a u drastičnijim slučajevima Kajmanski ili neki drugi krokodilski otoci. O kolikim je iznosima riječ vidi se po tome što najbogatiji čovjek na svijetu, Amerikanac Jeff Bezos i njegov Amazon, ne plaćaju kod kuće, u Americi, ni dolar poreza. Biden želi propisati međunarodnu minimalnu stopu poreza, u čemu ga podržava 135 zemalja. Svojim programom on, kako se čini, pokušava smanjiti i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Ali u suvremenom svijetu ni vojnoindustrijski kompleks ne gubi svoju važnost, pa ni utjecaj. A najmanje apetite.
