Svaki pošteni pregled rezultata lokalnih izbora u Hrvatskoj kreće s nužnim disklejmerom: radi se o specifičnim izborima na kojima gotovo svatko može proglasiti pobjedu. Netko ''skupi'' dovoljno županija i računica mu je jasna; netko ''pokupi'' koji veći grad i barata vrijednošću tih valuta; netko usporedi rezultate izbora s prethodnima, bilo lokalnima bilo parlamentarnima; a netko prosto očiti poraz pretvori u pobjedu uz objašnjenje da im je takav udarac trebao i da nakon poraza mogu samo naprijed. Dakle, interpretacijski repertoar u rukama samih sudionika izbora prilično je otvoren i sami sebe i svoje simpatizere mogu uvjeriti u svakojake akrobacije. Slično vrijedi i za one koji izbore analiziraju.
Sabrati rezultate prilično je zahtjevno jer se barata različitim ''političkim valutama''. Koliko županija vrijedi Zagreb? Koliko općina vrijedi Split? O tečajnim razlikama u odnosu na liste za parlamentarne izbore da ne govorimo. U takvom se kontekstu trebaju odabrati pojedini rezultati ili trendovi za koje se smatra, uza sve nužne ograde, da mogu predstavljati relevantne pomake u društveno-političkom životu. Među te pomake mogu spadati oblici političkih i ideoloških rasprava, fleksibilnost biračkih lojalnosti ovisno o vrsti izbora, ponudi i zamišljenim interesima birača, kao i održivost hijerarhija političkih tema. Za potrebe ovog pregleda precizirat ćemo tri ovdje nabrojana pomaka.
Krenimo s posljednjim. Ne radi se toliko o samom pomaku koji su donijeli ovi izbori već o, čini nam se, potrošenoj optici koja se u slučaju lokalnih izbora uzima gotovo pa refleksno. A ta optika kaže da su lokalni izbori u značajnoj mjeri lišeni ideološkog pritiska i da se mahom glasa o komunalnim temama. Da se ponuđači političkih usluga biraju s obzirom na konkretne prijedloge odvoza smeća ili pitanja parkinga koji se ne mogu maskirati ideološkim premazima. Nije sporno da je motiviranost birača drukčija i da im prioriteti variraju u odnosu na nacionalne izbore. Uostalom i ovlasti jedinica lokalne samouprave su definirane i ideološki ekscesi su puno uočljiviji.
Međutim, nije sasvim izvjesno da se ta razlika nalazi isključivo u umu i srcu birača. Možda više pažnje treba posvetiti tome da je na lokalnom nivou logistički i infrastrukturno lakše organizirati opozicijsku listu nego na nacionalnom. I unatoč jasnoj podjeli ovlasti treba stalno redefinirati tu navodnu razliku između ideoloških i komunalnih tema. Ne nose, naravno, Bleiburg i kontejner za smeće istu političko-emocionalnu težinu, ali mjesto i uloga te kante ne određuju se nekakvom (i)racionalnošću koja s političkim i ideološkim vrijednostima nema baš nikakve veze.
U prvom smo pomaku već dotaknuli pitanje drugog spomenutog pomaka, a tiče se fleksibilnosti političkih lojalnosti. Među središnje priče ovih izbora spada podbačaj SDP-a koji se uglavnom definira gubitkom vlasti u Rijeci i Sisku. I s tom procjenom nitko ne bi trebao imati značajnih problema. Ali postoje problemi s interpretacijom podbačaja. Naime, već par mjeseci u anketama na nacionalnoj razini SDP drži prvo mjesto ili ga dijeli s HDZ-om. Radi se, barem na prvu, o prilično misterioznom rezultatu s obzirom na to da se u djelovanju i radu same stranke ništa bitno nije promijenilo.
Većina analitičara rast SDP-a početkom ove godine i preuzimanje anketnog vrha tumači nekom vrstom aftertastea uvjerljive pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. I to sigurno dijelom stoji. Ali izgleda da tumačenje s pogledom na Pantovčak nije dovoljno. Treba istaknuti i da su ovi lokalni izbori pokazali – ako ih sagledamo u kombinaciji sa spomenutim anketama – da SDP u hrvatskom političkom prostoru nema ulogu stranke nego funkcije. Koja je funkcija posrijedi? Funkcija kontejnera u koji se povremeno natovare nade da će se srušiti HDZ. Jedini imaju dovoljno jako infrastrukturno zaleđe da to možda učine. Ali kadrovi su tanki.
I treći pomak se odnosi na oblike političkih i ideoloških rasprava. Tijekom same kampanje već je primijećeno da su Tomislav Tomašević i Ivica Puljak preuzeli metodu Andreja Plenkovića i odbijali suočavanja s protukandidatima. Nećemo se ovdje baviti navodnim opasnostima takvih postupaka za demokraciju kao takvu već ćemo se samo osvrnuti na specifičnost Tomaševićeve taktike. Očito je dobro procijenio da za njega i stranku najbolji marketing radi čitava lepeza kandidata koja ga napada s (post)bandićevskih pozicija. U marketing su se uklopila i djelovanja DORH-a i drugih istražnih tijela koji su stranci Možemo! pokušali naći bilo kakvu aferu.
U tom se kontekstu Možemo! odlučio na moralnu distinkciju između njih kao kontejnera morala i ''građevinskog lobija'', ''podzemlja'', ''sumnjivog kapitala'' i ''mafija''. Ta je oklada na moral očito imala smisla jer je ostvaren itekako dobar rezultat. Ali ostaje pitanje: je li u ovom trenutku prikladna pomoć kontejnera moralizma bila samo usputna stanica da se lakše osigura drugi mandat i bavi politikom ili ćemo i dalje ostati u sferi morala i korupcije kao jedinih kompasa javnog djelovanja kod nas? Sama predizborna taktika HDZ-a da uz pomoć državnih institucija traži afere protivnicima i taktika tih protivnika da se diče prvenstveno manjkom afera, a ne viškom političkih ideja, govori o skučenosti političkog prostora u kojem živimo. I tu nema razlika između lokalnih i nacionalnih izbora. Sve se vrti oko toga koliko afera stane u kontejner.
