Ako su u zadnje doba poneki glasači Možemo! očekivali realnije i progresivnije stajalište te stranke u vezi s izraelskim mrcvarenjem Palestinaca, a zbog ponekog navodno ohrabrujućeg impulsa u međuvremenu, sad je ipak pretpostaviti da ih je najnovije njezino očitovanje grubo prizemljilo. Proglas je objavljen povodom godišnjice Hamasova napada i ubojstva više od 800 židovskih civila, uz otmicu njih preko 250.
Možemo to naziva „brutalnim“ i „terorističkim“, a dalje više govori o onome što je uslijedilo, ali poseže za bitno mekšim pridjevima. A kad navodi da je Izrael potom „ubio više od 40 tisuća ljudi, među kojima je, osim boraca Hamasa, i na tisuće i tisuće civila“, lako se dobije utisak da je ubijenih Hamasovaca tu preko 30 tisuća, dok je civilni tek ostatak.
Inače, procjene Lanceta, jednog od najutjecajnijih medicinsko-znanstvenih časopisa na svijetu, govore već i o stotinama tisuća ubijenih Palestinaca. No jedini epitet posvećen državno-izraelskoj adresi jest to da njome upravlja „najradikalnija vlada u povijesti Izraela“.
I tako, jedni teroristi, drugi radikali, a ubijaju svi, i tko bi se tu više lako snašao, ali važno je znati da Možemo smatra kako „međunarodna zajednica ne smije na to šutjeti i ne smije to normalizirati“. Pa, da malo bolje vidimo zbog čega sve to normaliziraju upravo ovakva politikantska očitovanja. Sve to što Možemo apotekarskom preciznošću izbjegava spomenuti kao genocid, prije njega i državni teror, nasilnu kolonizaciju, rastući aparthejd, itd.
Ipak, ne baš slučajno, zato je naglašeno da „pravo na samoobranu ne uključuje pravo na ubijanje ogromnog broja civila“. Normaliziranje izraelskog „prava na samoobranu“, međutim, abolira tu državu od činjenice da je nesumnjivo okupirala Palestinu. A, kao što su Možemo upozorili brojni protagonisti e-mrežnog društva, okupator nema nikakvo pravo, kamoli na obranu, jer je u poziciji stalnog agresora. Naravno, to ne brkamo s generalnim saznanjem da i borci za slobodu mogu počiniti ratni zločin, ali već godinu dana upada u oko dominantno inzistiranje na daleko težoj osudi njihova čina, negoli izraelske ukupne krivnje.
Osim svega, Možemov proglas započinje konstatacijom: „Iza nas je godina stradanja i užasa“. Time preočito ide na ruku svima koji uporno povijest Izraela i Palestine mjere tek od lanjskoga 7. listopada. No da sad ne idemo do 1948. ili 1967. godine, dovoljno bi bilo vidjeti koliko je stotina Palestinaca ubijeno ili zatvoreno, a to potonje u pravilu bez suđenja, kroz mjesece prije Hamasova napada.
Možemo tako pouzdano drži liniju Europske stranke zelenih čiji je pripadnik u Europskom parlamentu, i kojoj glavnu figuru predstavlja ona sramota od njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock. Na tu su se pripadnost gordo pozvali i u nedavnom očitovanju u prilog aktivista koji se u Srbiji protive vladinim planovima eksploatacije litija. I bilo bi to za svaku pohvalu, da nije onoga prilično neugodnog bodeža što su ga u leđa srpskih aktivista malo ranije zabili upravo europski i hrvatski zeleni, glasajući za Ursulu von der Leyen, novu-staru predsjednicu Europske komisije.
Kako u jednom, tako i u drugom slučaju, pokušaj stranke Možemo! da otpočine na dvije stolice vodi samo do načelnih poziva na mir u svijetu, a s njima prosperira isključivo onaj tko je u debeloj prednosti. S takvim pristajanjem na status quo, slobodno očekujmo Možemove izraze žaljenja nad civilnim stradanjem i za sljedeću godišnjicu eskalacije, i za onu narednu isto, pa tako sve dok još ima živih Palestinaca.
