Državni inspektorat utvrdio je da investitor nema sve važeće dozvole za izgradnju male hidroelektrane, ali Vrelo Une je i dalje pod udarom bagera. Kakva su vaša iskustva s terena?
Što se tiče dokumentacije za izgradnju MHE na Vrelu Une, osim što je nadzorom utvrđeno da ne postoji procjena utjecaja na okoliš, laičkim uvidom na licu mjesta lako je iščitati niz laži, mutnih vlasničkih odnosa, gadljivih političkih pogodovanja i besramnih sitnovlasničkih interesa. Ali najgore od svega je to što slika razrušene obale, skrenutog toka prelijepe rijeke, slika bagera svega nekoliko metara od izvora, za mene više nije pitanje pozitivnih propisa, nego zdravog razuma. Vrelo rijeke Une, 1968. zaštićeno je kao hidrološki spomenik prirode i da im je iole stalo do ove zemlje, Državni inspektorat i Ministarstvo okoliša tamo bi trebali dežurati umjesto prosvjednika i ispričati se za propuste državne administracije i njezinih službenika, a ne da očajni ljudi danima čekaju njihov pravorijek. To je prava sramota i suština ove priče.
Nedozvoljene radnje odvijaju se u većinski srpskom i siromašnom kraju. Odabir lokacije nije slučajan?
Svakako da je siromašni i slabo naseljeni kraj puno pogodniji za svaku vrstu makinacija, podvala i prijevara. Ali ja mislim da su se nezajažljivi kradljivci svih zemalja već odavno ujedinili te organizirano i temeljito djeluju po redu. Osim toga, agilno političko vodstvo ovoga dijela Hrvatske bilo je moćno i talentirano baš na polju energetike, u rasponu od vjetroelektrana do hidroelektrana! A Bog, domovina i nacija bitni su im samo onoliko koliko na njih mogu preusmjeriti fokus svog jedinog stvarnog interesa – profita. Tako da mislim da to što je tu pretežno srpsko stanovništvo, nije presudno, samo je sada došlo na red.
Mještani Suvaje i Srba izrazito su aktivni. Mislite li da će borba protiv uništavanja Une potrajati?
Mislim da hoće, zato što je prostornim planom Zadarske županije predviđena izgradnja niza hidrocentrala od Vrela Une pa do Bosne, ali, koliko se meni čini, i dalje. Nakon privatizacijske pljačke tvornica i strojeva, nakon pljačke mirovinskih fondova, zdravstva, trgovine diplomama, uništavanja obrazovanja i čitavog niza drugih društvenih resursa, mislim da je na djelu pljačka prirodnih resursa. Rijeke, kao ni šume, kao ni zrak nemaju nacionalnost i možda je to sada idealan prostor i vrijeme da shvatimo da je ovo borba svih nas, borba aktivnog građanstva svih provenijencija, a ne Hrvata, Srba, Roma, Čeha, Kineza ili bilo kojeg drugog etniciteta.
