Debeli Sremac, građanskog imena Nenad Živković, rodom iz Maradika pored Inđije, vjerojatno je, ako ćemo po suhim brojkama, najpopularniji jutjuber gastro tematike na Balkanu. Kažemo na Balkanu jer se na samoj sceni jutjuberskoj i influenserskoj, kako među protagonistima tako i među pratiteljima, uvriježio taj eufemizam za Jugoslaviju. Trenutno se Debeli Sremac nalazi u Sarajevu i tamo snima seriju klipova koja se žanrovski označava kao "izazov". O kakvom se izazovu radi da se razaznati iz njegova fikcionalnog imena: Sremac želi smršaviti.

U Sarajevu će boraviti do kraja godine otprilike, a u savladavanju izazova mu pomaže "najjači čovjek na Balkanu" i prijatelj mu Nedžmin Ambešković. Svojedobno izbjeglica u Švedskoj, a sad vlasnik buregdžinice u Sarajevu, Nedžmin je uspio u takozvanom mrtvom dizanju podignuti 453,3 kilograma težine, što mu je donijelo drugo mjesto na svijetu u toj disciplini, a i značajnu popularnost. S obzirom na kompleksna trenažna i prehrambena iskustva, Nedžmin je tu da pomogne svom prijatelju Debelom Sremcu da smršavi kojih desetak kilograma do Nove godine. Pretpostavljamo da se tu negdje nalazi i dramaturška granica jer bi Debeli Sremac "prekomjernim" gubitkom težine naprosto izašao iz lika i ugrozio popularnost.

Klipovi se, dakle, snimaju u Sarajevu, objavljuju otprilike svaka dva dana, a glavni "zaplet" se ponavlja za stolom: Nedžmin sukladno zahtjevima sporta kojim se bavi dnevno jede i do sedam tisuća kalorija, a Sremac je na, kako bi on rekao, ozbiljnom režimu, i mora gledati kako Nedžmin bezbrižno jede i njemu, kao trener i mentor, uskraćuje zalogaje. No, postoje i relaksiranije epizode, kako ne bi previše patili Sremac, pretjerano eksploatirani zaplet i potencijalno izmoreni pratitelji. U jednoj takvoj su Nedžmin i Sremac otišli na Romaniju kako bi posjetili seosko domaćinstvo u vlasništvu Nedžminove rodbine.

Plan je bio da malo obiđu domaćinstvo i najedu se prave, domaće hrane. I sjede oni tako za stolom, meze i pričaju o radu i obvezama u seoskom domaćinstvu koje su upravo na rasporedu. Nedžminov rođak, uz ogradu da oni ne kolju svinje i Sremčevo kimanje glavom i uvažavanje, najavi da će oni kravu klati 29. novembra. Sremac, pomalo oduševljen "koincidencijom", uzvrati: "Pa i u nas se kolje 29. novembra." Nedžmina pak ta "koincidencija" zaintrigira i postavi pitanje: "A što baš taj datum? Ima tu nešto." Najstariji za stolom preuzme riječ i samom podjelom uloga postane izvjesno da će posegnuti za bivšim praznikom i slobodnim danom objasniti "koincidenciju". Međutim, ništa od AVNOJ-a, čitavo je objašnjenje ostalo na faktoru hladnoće i mraza kao pogodnih za obrađivanje mesa. Nedžmin je potvrdio da je sve razumio, a ni to što je Tito morao proći preko Romanije da bi Republike uopće bilo nije omelo ostale prisutne za stolom. Štono bi se reklo, bolje da umre država nego običaji.

Kad je riječ o hrani, svi smo pučki sociolozi, bili u procjenama u pravu ili krivu. Pojednostavljeno i karikirano, Kerum s pršutom na čelu je dio naroda, a konobarica iz Zagreba koja preferira azijsku hranu je dio otuđene elite

Ipak, iz samog načina govora i razine spontanosti teško da je moglo biti riječi o nekoj vrsti samocenzure. Naprosto se možda znalo pa zaboravilo, a možda se nije ni inicijalno povezalo. Seljaci su živjeli po svom meteorološko-gastronomskom kalendaru i nisu ih previše zanimala poklapanja s onim političkim. A ni pratitelji nisu upoznati s bivšim političkim kalendarom koji očito i dalje funkcionira kao privredni i gastronomski. Malo iz znatiželje, a malo kako bismo ovom primjeru pridali i indikativniji status, prošli smo kroz komentare videa na YouTubeu. Među njima nema nijednog spominjanja Dana Republike, a itekako se spominju "bratstvo i jedinstvo" i prijateljstvo među nacijama koje Sremac i Nedžmin promoviraju, a pratitelji očito cijene, bez pridavanja naglašenije političke dimenzije.

Pored aktualnosti, za ovim primjerom smo posegnuli kako bismo što plastičnije ukazali na to da je političko sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu, Jugoslaviju i socijalizam, pored obiteljskih "mišićnih memorija", uglavnom klasno distribuirano. Postoje, naravno, iznimke, pogotovo u manjim mjestima koja su obilježena značajnijim stradanjem od fašističke ruke ili je značajan broj mještana poginuo u partizanima, ali antifašizam kao operativna politička tradicija opstaje najvećim dijelom u krugovima urbanih srednjih klasa, uglavnom onih koji su u socijalizmu doživjeli izraženu socijalnu mobilnost. Oni, na primjer, jako dobro znaju što je bilo 29. novembra, ali nisu klali tada, a ne kolju svinje ni sada. Oni jedu sushi, pad thai, poke, burgere ili gyoze. U toj "klasnoj neusklađenosti" povijesti i sjećanja na tu povijest svoju priliku grabi desnica i formulira priče i teze po kojima su socijalne razlike bile izraženije u jugoslavenskom socijalizmu nego u hrvatskom kapitalizmu. No, desnicu ćemo ovaj put ostaviti po strani.

Ali ćemo ostati za kuhinjskim stolom. Prema Katarini Peović iz Radničke fronte, dimenzije i cijena stola u kućanstvu Ivane Kekin iz stranke Možemo!, pa i hrana koju na njemu poslužuje, vidljivi u predizbornoj kampanji, ne odgovaraju statusu lijeve kandidatkinje na predstojećim predsjedničkim izborima. Da budemo pošteni, Peović i Radnička fronta se u proglasu nisu bavili samo gastro sklonostima kandidatkinje Kekin, već i političkim stavovima i ponašanjem. Da budemo do kraja pošteni prije nego što se pozabavimo sukobom na kuhinjskoj ljevici, otkrijmo i vlastite karte. Također smatramo da Ivana Kekin nije lijeva kandidatkinja.

Štoviše, smatramo da se netko tko šalje djecu u privatnu osnovnu školu ne bi uopće trebao kandidirati za predsjednicu Republike, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog minimuma političke pristojnosti. Valjda dodati i ogradu, to što potpisnik ovih redova smatra da Kekin nije lijeva kandidatkinja ne znači da ona to i nije. Ljevica, centar i desnica nisu zacementirane pozicije, već su ishod rasprava i borbi oko toga što su ljevica, desnica i centar. Nadalje, premda smatramo da Kekin ne predstavlja kandidatkinju ljevice kako ju zamišljamo, smatramo isto tako da preskupa kuhinja i sklonost japanskoj hrani ne predstavljaju relevantnu političku ili klasnu kritiku, već da se radi o analitičko-političkoj regresiji koja kompleksan i mučan problem lijevog organiziranja i politike svodi na gastronomske sklonosti i kulturno-životne navike.

Možda se proglasom nije htjelo naglasiti samo taj aspekt, ali reakcije, medijske i pogotovo one na društvenim mrežama, tog su se segmenta gotovo jedino uhvatile. Nema spora da se iz kulturno-životnih navika i sklonosti mogu relativno lako pročitati društvene razlike, ali onda politika (p)ostaje sociološki kviz, a ne politika. I da se klasne razlike tako precizno i bezbolno prevode u političke, onda bi se Radnička fronta na svakim izborima borila za vlast. Također, sklonost egzotičnijoj hrani ili načinima pripreme može se lako tumačiti kao dovoljno uvjerljiv indikator političke pozicije koja baš i nije sklona protežiranju rada, ali danas kad se europska radnička klasa masovno hrani po "trećesvjetskim" zalogajnicama, ostanak u sferi gastropolitike neće nas daleko odvesti.

Kao što, da si opet priuštimo izlet na desnicu, simuliranje spremanja čvaraka u nekom slavonskom selu neće drugu kandidatkinju, Mariju Selak Raspudić, učiniti "ženom iz naroda". Da ne govorimo o tome da je koncept tradicionalne i nacionalne hrane relativno nedavna inovacija. Poučan u tom smjeru rad je talijanskog marksističkog povjesničara Alberta Grandija. Taj svojevrsni Hobsbawm talijanske gastronomije uvjerljivo je pokazao da su tradicionalni talijanski recepti i jela nastali tek nakon Drugog svjetskog rata i šoka masovne industrijalizacije i obilja. Vrlo jednostavno, koncept tradicionalne hrane ne može ni nastati prije ozbiljnije industrijalizacije proizvodnje hrane.

Iako, dakle, te klasne i političke podjele po gastronomskim navikama nisu naročito politički produktivne, one, kako smo mogli vidjeti po reakcijama na proglas Radničke fronte, imaju svoju publiku i aktiviraju najžustrije i emocionalno najnabijenije rasprave kad je socijalna pozadina u pitanju. Nekoliko je razloga tome. Hrana, pogotovo u našim krajevima, predstavlja i sredstvo okupljanja. A kad govorimo o okupljanjima, već govorimo o sociologiji i politici. Okupljanje oko pečenog janjeta ili vegetarijanskog recepta s Tajlanda većini će ljudi jasno sugerirati o kakvim se društvenim miljeima radi. Na tom tragu, kad je riječ o hrani svi smo pučki sociolozi, bili u procjenama u pravu ili krivu. Prepoznat ćemo tko pozira, a tko je autentičan i ta se prepoznavanja prevode u klasne termine bez obzira na imovinski status.

Pojednostavljeno i karikirano, Kerum s pršutom na čelu je dio naroda, a konobarica iz Zagreba koja preferira azijsku hranu je dio otuđene elite. Važnu ulogu posljednjih godina definitivno igra i inflacija. Sjetimo se državnih pokušaja ograničenja cijena hrane i izbora namirnica koji su ismijavani. Cijeli pokušaj je bio u značajnoj mjeri nespretan, ali ismijavanje inače cjenovno najpovoljnijih vrsta i dijelova mesa bilo je u priličnoj mjeri rad onih koji se nalaze s druge strane gastro barikade u obliku kuhinjskog stola. Postoji i još jedan razlog, a tiče se dramaturških načela u suvremenoj politici koja savršeno odgovaraju izoliranju društvenih razlika na kuhinjskom stolu. A to načelo kaže da klasa više ne funkcionira kao interesna podloga političkog djelovanja, već kao kazališni predložak.

U spomenutom proglasu Radničke fronte i Katarine Peović o predsjedničkim izborima, a zapravo prozivci Ivane Kekin, očito zasnovanoj na priličnoj razini frustracije, naglašeno je da se Kekin prezentira kao dijete iz skromne i radničke familije, ali da živi na potpuno drukčiji način. Kekin je stvarno u jednoj generaciji uspjela napraviti skok u habitusu za koji su inače potrebne dvije ili tri generacije u periodima izraženije socijalne mobilnosti, ali ovdje se ne radi o tome, već o itekako primjetnom trendu u suvremenom političkom životu po kojem klasna pozadina političara i njena socijalna izvedba igraju važniju ulogu od konkretnih ekonomskih i socijalnih politika.

Karizmatičnost i autentičnost političara oduvijek su bile važan faktor, a varirale su i prilagođavale se ovisno o stupnju medijskog razvoja i izloženosti. Kao što su i ovisile o političkim temama koje su u određenim ciklusima i periodima predstavljale prioritete. Danas kad se ekonomske politike ne definiraju sukladno klasnim interesima, već se predstavljaju kao neutralne, na političarima je da postanu izvođači društvene autentičnosti. Ta se autentičnost uglavnom prepoznaje u glatkom prijelazu preko klasnih barijera: političarka može ili bi trebala moći jednako spontano razgovarati s građevinskim radnikom i kardiokirurgom.

Klase jesu nestale kao političke relevantne kategorije, ali ljudi njima i dalje intuitivno operiraju i prevode ih u različite jezike. Politički marketing to prepoznaje i prilagođava mu se. Klasne razlike nisu više politički operativne, ali služe kao mjerilo autentičnosti političkih kandidata. Dolazi li iz radničke porodice? Koja mu je omiljena hrana? Koje su joj kulturno-društvene navike? Kakvim jezikom govori? Je li pristupačna? Klasa više ne funkcionira kao rodno mjesto političkih sukoba, već kao kazališni predložak za inscenaciju autentičnosti kandidata. A hrana, rekli smo, tu igra značajnu ulogu kazališnog rekvizita.

Iako se radi o izvođenju i marketingu, nalazimo se na prilično ozbiljnom terenu. Inflacija, pogotovo kad je riječ o hrani, nije previše popustila i otpornija je nego što se očekivalo. S obzirom na sve niži stupanj prehrambenog suvereniteta, ovisnost o uvozu i klimatske promjene koje itekako utječu na proizvodnju hrane, trajnija stabilizacija cijena ne čini se naročito izglednim scenarijem ako se sve prepusti slobodnom tržištu. Svejedno je pritom preferiramo li svinjski vrat ili gyoze sa svinjetinom.

S obzirom na to da nam se demografska struktura toliko mijenja da čak i Nikola Grmoja žali za manjkom Srba, čiji su broj nadmašili strani radnici, gastronomske navike kao sredstvo distinkcije mogu nam samo odmoći. Ali postoji politički senzibilitet koji može biti od pomoći. Burne reakcije na nedavnu izjavu predsjednika udruge Glas poduzetnika, Borisa Podobnika, koji je pravdao visoke cijene kobasica na zagrebačkom adventu savjetima po kojima možete otići u drugi grad na advent ako vam je preskupo ili si priuštiti barem jednu kobasicu i tako steći socijalni kapital, jasno svjedoče o ukorijenjenosti klasnog instinkta, da se poslužimo Lenjinovim terminom. Politika se, da se poslužimo pak marketinškim sloganom jednog ovdašnjeg trgovačkog lanca, odvija od polja do stola. Lijeva inačica te politike ne bi trebala ostati na razini sociološkog kviza i prokazivati one koji ne kuhaju, da se sad poslužimo nazivom poznate manifestacije, samo ono kaj su jeli naši stari.

Moralo bi se početi razmišljati i javno diskutirati o onome što je njemačka ekonomistica Isabella Weber na privremenom radu u SAD-u poručila nakon Trumpove pobjede za koju vjeruje da je određena inflacijom: treba nam antifašistička ekonomska politika. Weber trenutno spada među najpoznatije ekonomiste s obzirom na to da je slavu stekla zazivom kontrole pojedinih cijena još prije tri godine. Tada su je ismijavali renomirani ekonomisti, od Paula Krugmana nadalje, da bi na kraju dobila isprike i status relevantne sugovornice. Iako još nije pojam razvila do kraja, pod antifašističkom ekonomijom misli na kontroliranje određenih cijena, pogotovo hrane, i posljedično kopnjenje straha i neizvjesnosti kod šire populacije koji prijete da postanu sastojak iznimno opasnog ideološkog koktela. Ako uspijemo umaknuti tom koktelu, možda se opet spoje politički i gastronomski kalendar.