Vanjska politika jedno je od rijetkih područja u kojima predsjednik Republike ima značajne ovlasti, pa bi na prvi pogled bilo logično da će kandidati na predsjedničkim izborima tom području posvetiti više pažnje. Naročito bi se to moglo očekivati s obzirom na geopolitički trenutak, nemjerljivo izazovniji od onog prije pet godina. U međuvremenu su se dogodili pandemija koronavirusa, invazija Rusije na Ukrajinu, dramatična eskalacija na Bliskom istoku, po svemu sudeći izraelski genocid u Gazi i povratak Donalda Trumpa, da nabrojimo tek najvažnije. Hrvatska pripada Europskoj uniji, koju sve navedeno – kao i njeni sui generis problemi – dovodi pod izuzetan pritisak. EU se suočava s nuždom višestrukih reformi: na unutarnjem planu to su ukidanje principa jednoglasnosti u vanjskopolitičkim pitanjima, koji Uniji sve više predstavlja uteg o vratu, kao i titanska pitanja o strukturnim ekonomskim nejednakostima ili sve izraženijem zaostajanju u utrci sa SAD-om i Kinom.
Na vanjskopolitičkom planu to su barem zaustavljanje rata u Ukrajini, pitanje proširenja – pri čemu je unutarnja reforma izvjesno preduvjet za proširenje – kao i pitanje budućnosti europskih sigurnosnih aranžmana, sve akutnije u svjetlu fakata da su odnosi s Moskvom dugoročno razoreni, a oni s Washingtonom sve nepredvidljiviji. Očekivati u aktualnoj kampanji artikuliranije stavove o navedenom ispostavlja uglavnom je naivno. Nekoliko pitanja je dotaknuto, poput (ne)sudjelovanja hrvatskih oficira u NATO-ovoj misiji pomoći Ukrajini te Palestine, no te diskusije više su refleks dinamike događaja, negoli promišljenog stava. Dobrim dijelom dominiraju vječne teme korupcije i nefunkcionalnosti institucija, kao i dugotrajan osobni sukob Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, kao dviju najvažnijih političkih figura.
- Bilo bi dobro da kandidati za funkciju koja posjeduje Ustavom definirane nadležnosti za područje vanjske politike barem dijelom te teme i nameću, pa tako i educiraju građane o njihovoj važnosti. Nije točno da one nikog ne zanimaju. Predsjednik Stipe Mesić je 2003. suprotno stavu Vlade odlučio da Hrvatska neće sudjelovati u američkoj koaliciji za invaziju Iraka. Aktualna kampanja na trenutke više izgleda kao da imamo izbor za najpopularniju ličnost, a ne za predsjednika - kaže Senada Šelo Šabić, analitičarka sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose, napominjući kako među predsjedničkim kandidatima zapravo i ne postoje ključne razlike – "ideološki, nitko se ne zalaže za izlazak iz EU-a i NATO-a kao najvažnijih organizacija kojima Hrvatska pripada".
Senada Šelo Šabić (Foto: Valentina Vučković)
Ipak, određene razlike postoje. Aktualni predsjednik neizmjerno je iskusniji od ostalih pretendenata, uključujući i u vanjskopolitičkim pitanjima. Milanović je više puta iznio bitno uravnoteženije stavove po pitanju rata na istoku Europe negoli većina političke scene, izražavajući skepsu prema ulasku Ukrajine u NATO. Gotovo od samog početka prošlogodišnje eskalacije bliskoistočnog sukoba osudio je ponašanje Izraela, naglasio kako masovnih pokolja ne bi bilo da je ostvareno palestinsko pravo na državu, a prije nekoliko mjeseci je otvorio i pitanje njenog priznavanja.
S druge strane, Milanović se prema EU-u u nekim elementima postavlja krajnje oportunistički, gotovo shvaćajući Uniju kao poklonjeni neiscrpni bankomat: svojevremeno je poručio kako su "europski fondovi jedini smisao boravka u EU-u", dok je što se ukidanje jednoglasnog odlučivanja tiče rekao kako bi njegovo prihvaćanje "značilo veleizdaju", zauzimajući prema Bruxellesu za razliku od Plenkovića – uvjetno rečeno – suverenističku poziciju, donekle blisku Viktoru Orbánu. Šelo Šabić napominje kako ideja "da možete biti član neke organizacije i to članstvo dobro naplatiti, a istovremeno biti protiv te organizacije, znači nepametno riskiranje i reputacije i interesa". Hrvatskoj je, dodaje, navodno najvažnije pitanje proširenja, a nemoguće je smatrati da EU može primiti pet ili osam novih članica, a da sve ostane isto – stoga bi se Zagreb trebao što prije pozicionirati među zemlje koje se zalažu za odlučivanje kvalificiranom većinom.
Dragan Primorac neumoran je u hvastanju svojim međunarodnim iskustvom, gradeći imidž svjetskog čovjeka. Ustvrdio je kako "osobno ima sjajne odnose s Trumpovim timom", a hvali se i susretom s indijskim premijerom Narendrom Modijem. U stvarnosti, HDZ-ov nestranački kandidat nema nikakvo relevantno internacionalno političko iskustvo. Njegov program sadrži poglavlje podnaslovljeno "Obnovit ću međunarodni ugled Hrvatske", zanimljiva namjera za kandidata koji ističe i inače odioznu, a u aktualnim okolnostima doslovce nakaznu namjeru da Hrvatsku "pretvori u europski Izrael" te se hvali poznanstvom s Benjaminom Netanjahuom, osumnjičenim za monstruozne ratne zločine.
Bilo bi dobro da kandidati za funkciju koja ima vanjskopolitičke nadležnosti barem dijelom te teme i nameću. Nije točno da one nikog ne zanimaju. Stipe Mesić je 2003. suprotno stavu Vlade odlučio da Hrvatska neće sudjelovati u američkoj koaliciji za invaziju Iraka, kaže Senada Šelo Šabić
Osim izlizanih klišea desnog centra program i nema previše sadržaja: ističe se kako europsko i transatlantsko "savezništvo nije nešto što možemo uzimati zdravo za gotovo", iskustva iz rata 1990-ih mogu pomoći Ukrajini, dok bilo kakav stav koji odstupa od solidarnosti i potpore "svjedoči o političkoj nezrelosti te neodgovornosti". Tu je i zaštita nacionalnih granica, uz – kako drugačije – "strogo poštivanje međunarodnih standarda i ljudskih prava": kao ni Milanovića, ni Primorca nisu potresli brojni dokazi o masovnom policijskom premlaćivanju izbjeglica na hrvatskim granicama. Vjerojatno ni u anketama trećeplasiranu nezavisnu Mariju Selak-Raspudić, koja je izjavila kako se "kandidira za predsjednicu RH, a ne spasiteljicu svijeta". I dok Primorac ipak spominje nužnost otvaranja diplomatskih predstavništava u strateški važnim svjetskim regijama, o osebujnom shvaćanju politike i religije svjedoči rečenica da će podržavati važne inicijative "poput proglašenja svetim blaženog Alojzija Stepinca". Navedimo i da se, osjetivši impuls građana, u međuvremenu svi navedeni žestoko protive ikakvom slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu.
S obzirom na neveliku političku težinu, nije vjerojatno da bi Primorac, makar u početku, prema EU-u zauzeo drugačiji stav od deklarativno proeuropskog Plenkovića – koji je također protiv ukidanja jednoglasnog odlučivanja. Što se regije tiče, osim obaveznog isticanja zalaganja za ravnopravnost Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini, tu je "među najvažnijim prioritetima" navedeno i "rješavanje otvorenih pitanja sa Srbijom i Crnom Gorom". Primorac je nedavno poručio i kako će "u suradnji s Vladom" – premda to izlazi iz njegovih ingerencija – blokirati priključenje Srbije EU-u dok Beograd ne ispuni tri vječna uvjeta – otvaranje arhiva JNA, otkrivanje lokaliteta svih masovnih grobnica i povratak dokumentacije vukovarske bolnice.
Dragan Primorac na proslavi 75. godišnjice osnivanja Izraela u Zagrebu (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Ne samo Milanović i Primorac, nego i Selak Raspudić usrdno se natječu u dokazivanju vjernosti tuđmanizmu: izborni program posljednje velikim dijelom predstavlja zbir floskula o "dostojanstvu RH" i općih mjesta, uključujući i famoznu "borbu za prava Hrvata izvan Hrvatske". Konsenzus ove trojke možda se najbolje vidi po pitanju odnosa prema BiH, u čija se unutarnja pitanja Zagreb upliće na način koji pokazuje da je ne smatra posve suverenom zemljom. Doduše, predsjednik je u odnosu na Vladu zauzeo bitno suvisliji stav po pitanju odnosa s Crnom Gorom, pokvarenih tamošnjom deklaracijom o Jasenovcu.
- Naša vanjska politika je etnopolitika. O tome su suglasni i Vlada i predsjednik. Za hrvatske građane i za naše susjede bolje bi bilo graditi svijet koji poštuje međunarodno pravo. No ako vrijednosti i stavimo po strani, iskustvo pokazuje da dosadašnja praksa nije pokazala rezultate. Hrvatska u BiH nije uspjela isposlovati što je htjela. Danas-sutra bi se moglo blokirati pristupanje Srbije EU-u, ali naše iskustvo sa Slovenijom pokazuje kako pokušaji da se po svaku cijenu nešto ušićari nisu najbolji put, u smislu dugoročne suradnje. Potenciranje netrpeljivosti nije dobro za nikog, a Hrvatska bi svakako bila sigurnija i prosperitetnija ako bi i njeni susjedi pristupili EU-u - napominje Šelo Šabić.
Selak Raspudić ovih dana napada Milanovića zbog toga što se po njenoj ocjeni nije dovoljno zauzeo za to da južna plinska interkonekcija te zemlje bude pod kontrolom Mostara, odnosno HDZ-a BiH. Dotična kandidatkinja po Hercegovini je postavila plakate s natpisom "Za nevjestu", aludirajući na brak s rođenim Mostarcem Ninom Raspudićem. Prilikom nedavne debate na Fakultetu političkih znanosti izjavila je kako "ne postoji ikakav empirijski dokaz da bi hrvatsko priznanje Palestine doista pomoglo Palestini", odnosno da bi dovelo do konkretnog priznanja. Student iz publike na to je zapitao smatra li ona da hrvatski glas u međunarodnoj zajednici ne znači mnogo, podsjetio da je Hrvatsku među prvima priznao Island te komentirao kako po toj logici "ako ne glasam za vas, vama to neće značiti, jer što jedan glas znači".
Hrvatska, međutim, i kao mala zemlja ima bitno više mogućnosti nego što je pokazala zadnjih trideset godina. Za ilustraciju je dovoljno uputiti na primjer Irske, pa i Slovenije. "Nismo toliko nemoćni koliko sebe predstavljamo – iz razloga samonametnute pasivnosti, politike nezamjeranja, pa i lijenosti. Nemamo nikakav pogled unaprijed ni neke nama važne ideje o današnjem svijetu. Sve je samo tapkanje i pozicioniranje u mjestu u kojem se nalazimo", načelno komentira Šelo Šabić. S takvim se stavovima slaže i Božo Kovačević.
U kampanji za parlamentarne izbore, Račan je izjavio kako male države ne trebaju imati vanjsku politiku. Čini se da su takvo stajalište prihvatili anti-SDP-ovski kandidati. Osim predsjednika Milanovića, čini se da kandidati nemaju razrađene vanjskopolitičke koncepcije, kazao je Božo Kovačević
- To je posljedica opće provincijalizacije i osjećaja da su nacionalni strateški ciljevi ostvareni ulaskom u NATO i EU. Hrvatske elite ne proizvode ideje o politici, niti aktivno sudjeluju u njihovom definiranju, pa su u međunarodnoj zajednici osuđene na tavorenje. U kampanji za parlamentarne izbore, SDP-ov Ivica Račan izjavio je kako male države ne trebaju imati vanjsku politiku. Čini se da su takvo stajalište prihvatili anti-SDP-ovski kandidati. Osim predsjednika Milanovića, čini se da kandidati nemaju razrađene vanjskopolitičke koncepcije, niti jasne predodžbe o mogućem vanjskopolitičkom djelovanju male članice NATO-a i EU-a - govori bivši diplomat i analitičar međunarodnih odnosa.
Kandidatkinja stranke Možemo! Ivana Kekin najveći fokus u kampanji stavlja na socijalne teme. Na predstavljanju svog programa je "kao peti prioritet" istaknula kako će se zalagati da Hrvatska bude zemlja jasnih stavova te kako se država pod Plenkovićevim vodstvom nije u stanju "zauzeti za mir i prestanak krvoprolića u Gazi", dok premijer agresiju na Ukrajinu zloupotrebljava za unutarnjopolitičke ciljeve. Govorila je i o potrebi stabilizacije susjedstva kroz pristupanje EU-u, kritizirala lokalnu utrku u naoružavanju i napada Milanovića zbog toga što "saveznike traži među onima koji zagovaraju ratne zločince po udžbenicima", vjerojatno misleći na Milorada Dodika. Kekin je navela i potrebu afirmacije Hrvatske "kao zemlje izgradnje mira", zalaganja za prestanak ubijanja civila u Gazi, kažnjavanja odgovornih za tamošnje zločine te zabrane izvoza oružja Izraelu. Navela je i kako će inzistirati na priznanju Palestine, a spomenula je i oslobađanje okupiranih palestinskih područja.
Božo Kovačević (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Sve navedeno je ispravno, pa i pohvalno, no bilo bi bitno uvjerljivije da se, primjerice, Kekin i Možemo! izravnije izjašnjavaju o domaćem mraku devedesetih, ukratko Tuđmanovom nasljeđu, uključujući i rašireno javno negiranje masovnih i pojedinačnih ratnih zločina hrvatske strane. To bi omogućilo i artikuliraniji odnos prema regiji. Navedeno bi bilo uvjerljivije i da u Možemo! nisu zauzeli relativno suvisao stav prema palestinskom pitanju tek nakon priličnog taktiziranja, pri čemu se i dalje kalkulantski izbjegava osuditi Europu – uključujući i njemačke Zelene – zbog de facto podupiranja kolosalnog masakra. Da se u Gazi moguće odvija genocid u međuvremenu govori i papa Franjo, ali ne i predstavnici progresivne hrvatske stranke. O tome smatraju li u izbornom štabu Možemo! inozemnu politiku bitnom ili nečim čime se bave usput – jer, eto, moraju – ponešto govori i činjenica da se na stranici kandidatkinje Kekin vanjska politika spominje u jednoj rečenici. Mimo protivljenja hrvatskim vojnicima u Ukrajini – i zalaganju da Zagreb pomaže u humanitarnim pitanjima – o koncepciji mira u toj zemlji u dosadašnjim istupima nije rečeno ništa ili gotovo ništa konkretno, osim što se pomodno opanjkalo Putina kao konsenzualno definiranog zlotvora.
Bilo bi pogrešno prešutjeti Mira Bulja, ne zato što ima šansi ili suvislih stavova: političar Mosta slavi Herceg-Bosnu i Mirka Norca te vodi epsku bitku protiv Georga Sorosa. No u kampanji je među etabliranijim kandidatima. Bulj jedini govorio o stranim trgovačkim lancima koji eksploatiraju domaće radnike, o uvođenju eura i dobiti banaka. Bulja, izgleda, nitko nije obavijestio o nečemu što su na portalu Bilten istaknuli Stefan Gužvica i David Bilić: barem što se ekonomskog položaja u suvremenom kapitalizmu tiče, Tuđman nije bio prvi, nego posljednji predsjednik nezavisne Hrvatske. Pitanje je zašto o tim temama ljevica više ne progovara.
- Tradicionalna ljevica izgubila je svaki kredibilitet. Tijekom procvata liberalne globalizacije prihvatila je neoliberalne kriterije normalnosti, izgubila se u mnoštvu identitetskih politika te u potpunosti zanemarila odnos rada i kapitala kao ključno pitanje razlikovanja ljevice i desnice. Europska ni naša socijaldemokracija o ovome nemaju jasna stajališta. Socijaldemokracija je ta pitanja posve prepustila desnici, koja se njima ne libi baviti, jer znaju da neće biti proglašeni komunistima, čega se socijaldemokrati boje - komentira Kovačević.
Načelna vanjskopolitička orijentacija, veličanje ili ignoriranje toksične prošlosti, izbjegavanje propitivanja suštine kapitalizma: uz pojedine razlike – primjerice, o ratu na istoku ili u Palestini – o dijelu vanjskopolitičkih pitanja vlada slaganje nekoliko vodećih kandidata, pri čemu za većinu to važi i što se regionalnih pitanja tiče. A tu je i nepostojeći iskorak iz aktualne paradigme bezidejnosti i izostanka interesa za globalna pitanja.
- Rekao bih da Kekin ipak iznosi neke koncepcije o odnosu države i privatnog kapitala te upozorava na zloupotrebe javnih resursa u interesu privatnih poduzetnika u zdravstvu. No to je samo kamenčić u nepostojećem mozaiku socijaldemokratske politike - zaključuje Kovačević.
