Osam kandidatkinja i kandidata prikupilo je po deset hiljada potpisa potrebnih za sudjelovanje na predsjedničkim izborima. Dvoje od njih uživa podršku lijevih i liberalnocentrističkih stranaka, dok ih je šestero smješteno na potezu od desnog centra do radikalne desnice, pri čemu je i onih troje-četvero koji nisu uspjeli skupiti potreban broj potpisa pripadalo desnom krilu političke scene. Takav ideološki odnos snaga značajno će, među ostalim faktorima, odrediti ishod prvog kruga izbora 29. prosinca: glasovi desnice rasut će se u puno većoj mjeri nego glasovi ljevice, što će onda posredno utjecati na glasanje u drugom krugu.
U nastavku teksta predstavljamo osam predsjedničkih kandidata i kandidatkinja poredanih onako kako ih pozicioniraju sva relevantna istraživanja biračkog raspoloženja. Na rezultatima tih istraživanja donekle se baziraju i zaključci o izbornim šansama pojedinih kandidata.
Zoran Milanović
Aktualni predsjednik Republike odlučio se za kampanju koja je logična kad je riječ o dobivanju drugog uzastopnog mandata: rijetko se pojavljuje pred buketima novinarskih mikrofona, što je učestalo prakticirao u prošlih pet godina, šalje poruke preko društvenih mreža i u tome količinski ne pretjeruje, te dosad uglavnom ignorira grčevita nastojanja Andreja Plenkovića i njegova kandidata Primorca da ga isprovociraju, odnosno da ga uvuku u vrtlog kavge u kojem bi mu se mogao oteti nekontrolirani ispad. Milanoviću pritom na ruku ide i relativno kratka kampanja, koja će, usto, efektivno biti skraćena i za najmanje tri dana božićnog praznovanja.
Zanimljivo je da su se na Ivanu Kekin najžešće obrušili HDZ-ovci, od Plenkovića, Primorca i Turudića pa naniže. Što žele postići? Može li biti da je HDZ već započeo kampanju za lokalne izbore u Zagrebu u svibnju sljedeće godine?
Izbjegava konfrontaciju sa svim protukandidatima izuzev Primorca, jer ne želi odgurnuti od sebe glasače čiji favoriti – i lijevi i desni – neće ući u drugi krug. Još više od toga, ako ne i presudno, na ruku mu ide činjenica da HDZ drži sve poluge vlasti osim dužnosti predsjednika države: sudeći i prema tome da istraživanja pokazuju kako bi čak i Marija Selak Raspudić u drugom krugu uvjerljivo pobijedila Dragana Primorca, biračko tijelo – tako je, uostalom, posljednjih 25 godina – nije sklono da obje najvažnije pozicije u vlasti povjeri ljudima iz iste partije.
U odnosu na sve ostale kandidate Milanović je – što god netko mislio o njemu, njegovim stavovima i retoričkom stilu – premoćan u pogledu iskustva u politici, karizmatičnosti i političkog umijeća: mada se u prošlih pet godina pomaknuo prema nekoj vrsti suverenizma, prema skepsi oko smjera kojim idu Europska unija i Zapad te se upustio u koketiranje s elementima tuđmanizma, nije izgubio mnogo glasova na ljevici i na centru, u svakom slučaju izgubio je znatno manje no što je dobio među desnije orijentiranim biračima, uključujući birače HDZ-a i Mosta.
Etablirao se kao jedini na političkoj sceni koji se može dostojno suprotstaviti Plenkovićevim autokratskim nagnućima: konkretno i aktivno u područjima u kojima dijele ustavne ovlasti, a verbalno u svemu ostalom. Pokazuje se da takvom njegovu statusu nije naštetio ni neuspješni travanjski pokušaj premijerske kandidature uz zadržavanje položaja predsjednika Republike. Plenkovićeva srdžba izazvana je dobrim dijelom time što nikako ne uspijeva probaviti činjenicu da je najveći broj glasača prešao preko tog Milanovićeva nesvakidašnjeg izleta.
DORH se u vezi njegovih afera ne oglašava – Dragan Primorac (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Dragan Primorac
Kandidat HDZ-a, Domovinskog pokreta i ostatka HDZ-ovih koalicijskih partnera zasad, čini se, ne uspijeva pridobiti simpatije ni svih HDZ-ovih birača, preciznije – podrška u anketama kreće mu se oko 25 posto, što je više od deset posto zaostatka za Milanovićem, s tim da se u drugom krugu razlika udvostručuje u korist sadašnjeg predsjednika. Primorac je žarko želio biti predsjednički kandidat i mjesecima je obigravao oko Plenkovića da mu ukaže povjerenje: to se, na kraju, i dogodilo, jer nitko od istaknutijih HDZ-ovaca nije bio zainteresiran za izlazak na megdan Milanoviću. Svaki od njih računao je da ga poraz može unazaditi kad je riječ o političkoj karijeri, dok Primorac nema što izgubiti, jer njegova politička karijera ne postoji i nije ni postojala mimo vlade Ive Sanadera.
Ambicija je, međutim, obrnuto proporcionalna političkim kapacitetima tog zdravstvenog poduzetnika i hvalisavog znanstvenika. Naprosto je neuvjerljiv i kad napada Milanovića besramnim i sve težim lupetanjem, slijedeći i oponašajući Plenkovića, i kad polemizira u stilu "jen, dva, tri – sve što kažeš to si ti", i kad govori o ujedinjavanju nacije, o ljubavi i zajedništvu, i kad iznosi svoju viziju Hrvatske koju će usrećiti njegovi osobni kontakti sa svjetskim moćnicima, a naročito je neuvjerljiv kad se izmotava u vezi s dvjema ozbiljnim aferama koje su otkrili istraživački novinari. Jedna se tiče načina na koji se njegova majka, uz sinovljevu svesrdnu pomoć, domogla gradskog stana u Splitu po cijeni upola manjoj od tržišne.
U drugoj je državni proračun oštećen za 3,6 milijuna eura zbog toga što je Primorac kao ministar znanosti i obrazovanja 2008. godine, mimo pisanog ugovora, naručio građevinske preinake u zgradi koju je njegovo ministarstvo unajmilo od privatne tvrtke: te preinake, kao i nabava luksuznog namještaja, bile su u funkciji ministrova osobnog baškarenja. Primorac je u tom slučaju sudjelovao u nesumnjivom kršenju zakona, ali Državno odvjetništvo pod kontrolom Ivana Turudića o tome se ne oglašava, pa ni da ustanovi je li možda nastupila zastara: valjda je zauzeto izvidima u kojima se kao potencijalni negativci pojavljuju neki drugi predsjednički kandidati.
Može biti zadovoljna s trenutačnih desetak posto podrške – Marija Selak Raspudić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Marija Selak Raspudić
S obzirom na to da iza sebe nema stranački pogon ni u pogledu logistike, ni u pogledu financija i lojalnih birača, Selak Raspudić može biti zadovoljna s trenutačnih desetak posto podrške, ali po nju je nesretna okolnost ta što na predsjedničkim izborima ni 49 posto u drugom krugu ne znači previše. No desetak ili nešto više postotaka na predsjedničkim izborima solidan su zalog za osnivanje stranke koju Marija Selak Raspudić i njezin suprug Nino Raspudić nemaju otkako su se ovog proljeća razišli s Mostom, a nisu se razišli iz principijelnih ili idejnih razloga nego stoga što vodstvo Mosta nije udovoljilo želji Selak Raspudić da na listi za Europski parlament ne bude nikoga tko bi je mogao ugroziti po broju preferencijalnih glasova.
Premda se njezini potencijalni glasači uglavnom nalaze desno od centra, iz čega proizlazi da su joj izravni konkurenti Dragan Primorac i kandidat Mosta Miro Bulj, veći dio dosadašnje kampanje Selak Raspudić svodio se na kritiku Zorana Milanovića, pa joj se i glavni slogan – "Više od karaktera" – referira na "Predsjednika s karakterom", krilaticu pod kojom je Milanović osvojio svoj prvi predsjednički mandat. Ideja je vjerojatno da ne antagonizira, prije svih, birače HDZ-a, nego da ih pokuša uvjeriti da je ona autentičniji predstavnik HDZ-a od Primorca i da su joj šanse u drugom krugu protiv Milanovića veće od Primorčevih. Utoliko, ako politički proračunati bračni par ne bude imao volje za osnivanje vlastite stranke, kao najlogičnije rješenje nameće se učlanjenje u HDZ, jednom kad Plenković više ne bude šef te stranke. A možda i prije toga.
Lekcija iz politike – Ivana Kekin (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Ivana Kekin
Kampanja kandidatkinje platforme Možemo! bila je energičnija, modernija i sadržajnija u odnosu na kampanje svih ostalih kandidata i kandidatkinja, sve dok se Mili Kekinu, poznatom muzičaru i mužu Ivane Kekin, nije dogodila kava s Nikicom Jelavićem, čovjekom koji je nekoć bio zvijezda rubrike rezervirane za bilježenje kriminalnih aktivnosti građana, a danas, eto, javno dijeli savjete o poštenju, istini i moralu. Iz susreta koji je i dalje neobjašnjen izrasla je višednevna bizarna trakavica kojoj su doprinijeli i nepromišljenost i nesnalaženje Mile Kekina, pa donekle i same predsjedničke kandidatkinje. Na to se zatim nadovezala i priča o istarskoj kući bračnog para Kekin i o tome da im se pogodovalo oko cijene zemljišta u Buju. Iz DORH-a je neslužbeno i promptno iscurilo da će izvidjeti je li bilo nezakonitosti.
Zanimljivo je da su se na Ivanu Kekin najžešće obrušili HDZ-ovci, od Plenkovića, Primorca i Turudića pa naniže, sve do državne tajnice u MUP-u Irene Petrijevčanin. Što žele postići? Nije valjda da misle da je realno očekivati preusmjeravanje prema Primorcu ijednog birača koji je kanio glasati za Kekin? Ili je smisao u podizanju vidljivosti kandidatkinje Kekin e da bi otkinula Milanoviću koji postotak više u prvom krugu? Može li biti da je HDZ već započeo kampanju za lokalne izbore u Zagrebu u svibnju sljedeće godine? Jelavić i njegovi za te su izbore svakako zainteresiraniji nego za predsjedničke. Kako god, izgleda da Možemo! neće imati osobite političke koristi od kandidature Ivane Kekin, ali neće biti ni velike štete u bilo kojem pogledu. Valjda su, ako ništa, naučili još jednu lekciju iz politike.
Miro Bulj, Branka Lozo, Tomislav Jonjić, Niko Tokić Kartelo
Kandidat Mosta, inače gradonačelnik Sinja i saborski zastupnik, svoju političku ponudu temelji na populističkom širenju ksenofobije i šovinizma: najveću opasnost za hrvatske građane vidi u migrantima, stranim radnicima, Novostima i Miloradu Pupovcu, pa bi – usta punih naroda – slao vojsku na granicu, dokidao proračunsko financiranje narodnih neprijatelja, vraćao odlikovanja osuđeniku za ratne zločine Mirku Norcu, organizirao protuustavne referendume i antiznanstvene inicijative...
Na sličnom su tragu Branka Lozo, kandidatkinja stranke DOMiNO koju je osnovao Mario Radić poslije raskola u Domovinskom pokretu, i Tomislav Jonjić, odvjetnik i publicist čije se dugogodišnje lutanje bespućima desnice trenutačno zaustavilo na HSP-u. Lozo i Jonjić intelektualno su potkovaniji i suvisliji, s tim da Jonjić oduvijek neskriveno voli NDH i ustaštvo, ali Bulj je autentičniji, bliži publici kojoj se obraća i s kakvom-takvom stranačkom organizacijom iza sebe. Podrška svima troma zajedno ne prelazi sedam-osam posto.
Zagrebački poduzetnik Niko Tokić Kartelo, nezavisni kandidat, nije ni približno onakav desničar kakvi su Bulj, Lozo i Jonjić: njemu je ideologija prilično nevažna, a politički pokušaji – koji isključuju postupnost – služe mu kao neki oblik promocije i razbibrige koju sam sebi može priuštiti. Svatko ima svoje veselje.
