Strah je na cijeni, ekstra utrživa roba, pogotovo ako se njome trguje na političkoj sceni. Zna to već desetljećima cijela desničarska internacionala koja u uvjetima globalne nesigurnosti i široko rasprostranjene materijalne i socijalne deprivacije ubire poene na poticanju paranoja oko migracija, ponajviše ako one, u europskom kontekstu, dolaze s istoka. Računajući da se radi o temi koju je lako instrumentalizirati s ciljem polarizacije stanovništva, a koje obično ima premalo kontakta s izbjeglicama da bi kroz vlastito iskustvo uspjelo steći realnu sliku o aktualnim migracijskim tokovima, to im sve uspješnije polazi za rukom. Ekstremistička moda, satkana na mržnji i jeftinim difamacijama stigla je, ima već neko vrijeme, i u naše dvorište, a ovih dana, ususret službenom početku kampanje za nadolazeće predsjedničke izbore, prigrlili su je odreda svi kandidati tvrđe desnice.

Razmahali su se tako prijetnjama koje podrazumijevaju "nadiruće migracijske valove", "probleme koji će eskalirati", "nastanak kvartova u koje policija ne ulazi jer su novi stanovnici tamo zaveli vlastiti poredak" i "ugrozu sigurnosti naših građana i nacionalnog identiteta", što je, tvrde, "put koji vodi u nestabilnost i sukobe", a "u konačnici i u nestanak Hrvatske kakvu poznajemo". Kao "rješenja" zazivaju slanje vojske na državnu granicu, suspenziju azilnog sustava, primjenu sile i protjerivanja, odnosno kršenje domaćeg i međunarodno prava, a sve kako bi se zaustavila "provedba zamjene stanovništva", koncepta koji ne postoji nigdje drugdje doli u glavama sklonima rasističkim teorijama zavjere i na bliskim im društvenim mrežama.

Recentni krug poticanja na mržnju svoje je uporište pronašao u tekstu o povratku tražitelja azila "tajnim" letom iz Švicarske natrag u Hrvatsku, objavljenom u Jutarnjem listu. Na temelju te priče, koja se bavi i sudbinama putnika koji su po izlasku sa zagrebačkog aerodroma prepušteni sami sebi, Mostov predsjednički kandidat Miro Bulj i nezavisna kandidatkinja Marija Selak Raspudić prvi su digli uzbunu, a uskoro su im se na tom zadatku pridružili DOMiNO-ova Branka Lozo i Tomislav Jonjić, koji je u relativnom kratkom roku prevalio put od Nezavisnih za Hrvatsku do HSP-a. Na ovom mjestu posvetit ćemo se dijelu takvih izjava koje ne samo da su se pokazale opasnima, nego i lažnima.

 

Letovi

Dođu tako vremena u kojima se čovjek mora složiti s Andrejom Plenkovićem i Davorom Božinovićem. Istim onima koje Miro Bulj ovih dana opetovano naziva "veleizdajnicima jer su dozvolili da nam migranti uđu u zemlju", pa im onda još "omogućili da se slobodno kreću jednom kad ih se vrati u Hrvatsku", a sve u povodu spomenutog teksta o čarter-letovima koji slijeću na "Franju Tuđmana". I zaista, premijer i prvi čovjek MUP-a u pravu su kad kažu da se ne radi ni o kakvim tajnim letovima, a još manje o pokušaju "zamjene stanovništva", već o uobičajenoj praksi koja se u Europskoj uniji, u različitim oblicima, provodi preko dva desetljeća.

Korijeni takve prakse sežu u 1990. godinu, kad je potpisana Dublinska konvencija, prvi sporazum koji se odnosi na migracije i koji je bio i ostao obavezan za sve države-članice. Njime je normalizirana percepcija azilne procedure kao tereta, koji je s godinama i kroz preinake spomenute konvencije (danas poznatije kao Dublinska uredba II i III), prebačen na periferiju Unije. To u praksi znači da ljudi koji se zapute prema Europi ne mogu slobodno odlučivati u kojoj će zemlji zatražiti međunarodnu zaštitu, već da je za razmatranje njihovih zahtjeva primarno odgovorna ona država-članica kroz čije su granice prvi put stupili na teritorij EU-a i tamo ostavili otiske svojih prstiju ili prošli neki drugi vid registracije. Najčešće se, dakle, radi o zemljama smještenima na vanjskim granicama EU-a, kao što su Bugarska, Grčka, Hrvatska, Italija ili Španjolska – koje danas imaju i funkciju vojne krajine, zadužene za "obranu" Zapada od neželjenih im migracija – a u koje je, po istim pravilima, tražitelje azila potrebno vratiti, odnosno deportirati u slučaju da su se ipak uspjeli primaknuti europskom centru.

Prema podacima portala Mirovina.hr iz marta, u Hrvatskoj se ukupno ostvaruje 26.044 prava na zajamčenu minimalnu naknadu, poznatiju kao socijala, koja uključuje 45.916 osoba. Od toga je 45.769 hrvatskih državljana i 147 stranaca

Otud i avioni s tražiteljima azila koji već godinama slijeću u Zagreb i o kojima MUP na svojim stranicama redovno objavljuje informacije od 2016. godine, kad se, kao odgovor na migrantski val iz 2015., u literaturi poznatiji kao dugo migracijsko ljeto, sustavnije počelo provoditi Dublinsku uredbu. No, doduše, nikada u njenom punom obimu jer su deportacije kao takve teško izvedive u praksi. Prema spomenutim podacima u posljednjih je devet godina u Hrvatsku vraćeno 3.488 osoba, a u istom razdoblju MUP je odobrio 905 azila. Hrvatska policija provodi i obrnute procese, pa su na stranicama MUP-a objavljene i informacije o projektu ciničnog naziva "Sigurni povratak". Svrha projekta je, objašnjavaju iz Božinovićevog ministarstva, "potpora financiranja za provedbu efikasnog, pravednog sustava vraćanja državljana trećih zemalja i nereguliranih migranata koji se nalaze na području RH", a 75 posto troškova, trenutno procijenjenih na 400.000 eura, pokriveni su sredstvima europskog Fonda za azil, migracije i integraciju.

Sa zadatkom ubrzanja deportacija čelni čovjek MUP-a prošlog je ljeta u Luksemburgu potpisao ugovor s Hansom Leijtensom, izvršnim direktorom Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu Frontex. Novosti su u posjedu tog dokumenta, a kako smo već pisali, njime je propisano da će Frontex na teritoriju RH raspoređivati vlastite "stručnjake za vraćanje", kao vid operativne pomoći domaćim vlastima u provedbi deportacija. Od Hrvatske se očekuje da "istovremeno radi na povećanju unutarnjih kapaciteta i sposobnosti za adekvatan odgovor na potrebe koje su utvrđene u području vraćanja", uz mogućnost korištenja redovnih ili čarter-letova.

Sve to ne znači da nemamo razloga za brigu, nego da ona umjesto na ljude natjerane na zbjeg prema Europi zbog katastrofalnih situacija u njihovim matičnim državama, dobrano uvjetovanima europskom kolonijalnom poviješću i sadašnjošću, treba biti usmjerena na postojeće nepoznanice u takvim procesima. Recimo, konkretna djelovanja pripadnika Frontexa, kojima je u pojedinim državama zapadnog Balkana dana ovlast da primjenjuju silu, uz istodobno uživanje imunitet od kaznenog progona na lokalu. Također, iz teksta objavljenog u Jutarnjem ispada da ljudima koji su nedavno vraćeni u Hrvatsku nije izdana potvrda o registraciji, odnosno dokaz da su uvedeni u domaći sustav tražitelja azila. A ako nema potvrde, nema ni jamstva da odavde neće biti protjerani, čime bi se RH prometnula u kršiteljicu međunarodnog prava. Ne bi bilo prvi put.

Marija Selak Raspudić – viškom po migrantima (Foto: Šime Zelić/PIXSELL)

Hot spot

Ma koliko nas predsjednički kandidati s desnice predvođeni Buljem pokušavali uvjeriti u suprotno, Hrvatska u postojećim uvjetima nije hot spot, ključna točka izbjegličke krize na tlu Europe. Štoviše, Hrvatska među izbjeglicama i drugim osobama u pokretu slovi kao nesiguran prostor koji valja izbjegavati. Što zbog policijskog nasilja na ovdašnjim granicama, što zbog činjenice da je ovdje izuzetno teško dobiti azil, a onda jednog dana eventualno ostvariti iole pristojan život, čemu ćemo se detaljnije posvetiti nešto kasnije.

Službeni podaci MUP-a pokazuju da je u RH u posljednjih 19 godina odobreno svega 1.012 azila i još 149 supsidijarnih zaštita (statusa za strance koji ne ispunjavaju uvjete za azil, a koji bi povratkom u zemlju podrijetla bili izloženi ozbiljnoj nepravdi). Ovdje se na prvu odluku o stjecanju, odnosno najčešće odbijanju međunarodne zaštite u prosjeku čeka 14 mjeseci, a postoji i nemali broj slučajeva u kojima se na nju čekalo i krajnji rok od 21 mjesec. Za to vrijeme tražitelji azila osuđeni su na život u prihvatilištu Porin na zagrebačkog periferiji, čiji postojeći kapaciteti nadilaze iole higijenski-zdravstveno primjerene uvjete.

Ma koliko nas predsjednički kandidati s desnice pokušavali uvjeriti u suprotno, Hrvatska u postojećim uvjetima nije hot spot, ključna točka izbjegličke krize na tlu Europe. Štoviše, među izbjeglicama i drugim osobama u pokretu slovi kao nesiguran prostor koji valja izbjegavati

U takvim okolnostima na prve intervjue za azil čeka se mjesecima, pri čemu ljudi često nemaju odgovarajuću pravnu podršku, a u međuvremenu postaju psihički sve iscrpljeniji. "U Porinu je svaki dan isti. Ne možeš birati hranu koju jedeš, odjeću koju nosiš. Ne možeš se baviti poslom koji te zanima. Takav život uništava duh. Izgubiš vezu sa stvarnošću, samopouzdanje, svijest da si biće koje se može izražavati, doprinijeti svijetu, živjeti smislen život", ispričao je svojedobno Novostima jedan tražitelj azila. U takvoj situaciji besmisleno je i osobe koje ekspresno napuštaju Hrvatsku optuživati za zlouporabu sustava sekundarnim kretanjem u druge države-članice EU-a, koje su njihove zahtjeve sposobnije obraditi na kvalitetniji način te u daleko primjerenijim uvjetima i rokovima.

Jednako besmisleno je, a dugoročno i opasno, zajahati poprilično rasprostranjen val satkan od antimigrantskih paranoja, pa onda još na istom graditi političku kampanju. A tu Miri Bulju ponovno sekundira Marija Selak Raspudić, koja, doduše, nešto opreznije bira riječi kad svojoj potencijalnoj bazi govori o "gorućem problemu čije posljedice mogu biti dramatične", elem migracijama. Ne bi li na isproduciranom strahu lokalaca prikupila pokoji glas, Selak Raspudić se ovih dana zaputila u središte Karlovačke županije, pa od tamo oplela po "mlakim i nepripremljenim reakcijama koje nas sve ozbiljno mogu ugroziti u budućnosti", "problematičnim migrantima" i "izdaji nacionalnih interesa". No, donedavnoj uzdanici Bože Petrova ipak nešto treba priznati – da je u pravu kad kaže kako se u Hrvatskoj uopće ne govori o mogućim posljedicama Pakta o azilu i migracijama, usvojenog prošlog proljeća u Europskom parlamentu.

Radi se o setu od deset zakonodavnih tekstova, koji bi se u punom obimu trebali primjenjivati od 2026. godine, a koji podrazumijevaju dodatno pooštravanje pravila za dobivanje azila, obavezu zadržavanja većine migranata na granicama EU-a i olakšavanje deportacija. To će u praksi, izvjesno je, rezultirati daljnjim kršenjem prava, porastom stradanja ljudi u pokretu i ponovnim povećanjem pritiska na države s periferije Unije kakva je Hrvatska.

Od njih se očekuje da izgrade veći broj detencijskih centara, sličnih zatvorima opremljenima visokotehnološkim sustavima nadzora, zaduženih za obavljanje prljavih poslova – zadržavanje, obradu, profilaciju i deportacije migranata, uključujući i djecu. Inačice takvih objekata već postoje na grčkoj obali, talijanskom otoku Lampedusi, a nešto primitivnija verzija odnedavno i u Dugom Dolu na području općine Krnjak. U svima njima uvedena je zabrana izlazaka, odnosno slobodnog kretanja izvan ograde centra, a takvi objekti inače su poznati i pod sinonimom hot spotovi.

Miro Bulj – obrana i predizborni dani (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)

Vojska

Teško je ne primijetiti da je Dragan Primorac, HDZ-ov kandidat za Pantovčak, iznimno oprezan kad govori o migracijama. Ipak se radi o čovjeku koji je dio radnog vijeka posvetio istraživanju genetskog porijekla Hrvata, iz kojeg je proizašlo da tek četvrtina današnjih hrvatskih muškaraca potječe od takozvanih starih Europljana, a gotovo polovina, ironije li sudbine, s Bliskog istoka, odakle su migrirali na Jadran. No ostavimo za ovu priliku po strani Primorčevu znanstvenu karijeru i vratimo se na onu političku, trenutno temeljenu, makar u aspektu migracija, na štićenju Plenkovićevih i Božinovićevih leđa. U takvim nastojanjima prošlog je tjedna izjavio kako je "Hrvatska stabilna, demokratska država", pa još izustio "kako nije moguće da pored MUP-a bilo tko može ući ilegalno u Hrvatsku".

Centrali HDZ-a bi za početak netko trebao dojaviti da i Europska komisija već godinama inzistira da se u kontekstu migracija umjesto pojma ilegalno koristi iregularno (jer iregularan ulazak u zemlju nije kazneno, već prekršajno djelo), a onda i da je, ma koliko brutalne metode granične policije bile, nemoguće zaustaviti migrantske tokove. Pritom je u kontekstu postojećeg sustava kontrole granica, europskog viznog režima i restriktivne migracijske politike iregularni ulazak jedina način na koji većina tzv. državljana trećih zemalja uopće može pristupiti Uniji, skrivajući se u prirodi ili koristeći krijumčarske rute. Prema procjenama istraživača ispada da devet od deset tražitelja azila na tlo Europe dolazi bez potrebnih viza, a sve da ih i zatraže, s obzirom na situaciju u zemljama njihovog porijekla te činjenicu da brojni izbjegli ne posjeduju ni osnovne dokumente, nemaju gotovo nikakve šanse da ih dobiju. Iregularnim prelascima pokušavaju zaobići i druge stroge procedure, poput spomenute dablinske, e kako jednog dana ne bi završili i u Hrvatskoj.

Drugim riječima, zatvaranja, protjerivanja, zastrašivanja i kriminalizacija mogu otežati, oblikovati i usporiti, ali ne i zaustaviti kretanje ljudi koji, bježeći od očaja gotovo da više nemaju što za izgubiti. Utoliko je i svako zazivanje vojske na granici, čemu je prvenstveno sklon Bulj, a ni Selak Raspudić nije daleko, apsolutno besmisleno. Ili kako je to istraživačima okupljenima oko projekta ERIM slikovito objasnio Asif, mladić iz Pakistana s kojim su u proljeće 2022. razgovarali u Bihaću: "Ako netko igra igru na mobitelu i uvijek gubi, neće izbrisati aplikaciju, nego će svejedno uvijek ispočetka pokušati pobijediti. Tako i mi, ne želimo se vratiti u Pakistan, želimo pobijediti i jednoga dana i hoćemo." Na ovom mjestu citirat ćemo i nešto direktnije poruke, objavljene u knjizi "Balkanska ruta – pojmovnik europskog režima iregulariziranih migracija ne periferiji EU", kolektivnom djelu nastalom u okviru spomenutog ERIM projekta, a koju toplo preporučujemo svim predsjedničkim kandidatima. "Čovjek kad jednom odluči ići tamo kamo želi ići – nikakva ga viza ili granica ne mogu zaustaviti, nego mu mogu samo otežati", ispričao je istraživačima jedan tražitelj azila, a drugi, zaustavljen u Velikoj Kladuši, još iskrenije zakucao: "Koliko god nas zaustavljali, vraćali i tukli, mi ćemo ovu granicu prijeći, pa makar morali kopati tunel sve do Italije."

 

Socijala

Dok ga drugi kandidati prozivaju zbog navodno preblagih postupaka njegove Vlade prema migrantima u spomenuto ljeto 2015. godine, Zoran Milanović zasad, makar kad je u pitanju tema kojom se bavimo, znakovito šuti. S obzirom na njegove ranije provale kojih nije manjkalo, vjerojatno je tako i bolje. Za potrebe ovoga teksta preskočit ćemo njegovu posljednju izjavu iz septembra 2024. koju je dao na temu migracija, insinuirajući pritom da se strani radnici ne peru, i prisjetiti se jedne druge. Bilo je to prošlog proljeća, kad je Milanović, ako se više itko sjeća, mislio da kao (ne)formalni predvodnik nečega što se zvalo Rijeke pravde ima šanse da predsjedničku fotelju zamijeni premijerskom.

"Hrvatska je danas suočena i s problemom migracija. Ali, danas to nisu migranti kao 2015. godine kad smo imali human i otvoren, ali i kalkuliran pristup tom problemu, kad sam i sam kao premijer gledao kako da tim ljudima pomognemo, a sebe kao državu ne ugrozimo. Danas je sve drukčije jer sada dolaze migranti s računicom želeći uzeti samo socijalnu pomoć", napisao je tada Milanović na Fejsu pa još dodao da su "ti ljudi protupravno ovdje i kao takvi trebaju biti tretirani". Zažmirit ćemo, evo, i na očito prizivanje batine, pa se vratiti na pitanje socijale.

Da bi strani državljani u Hrvatskoj uopće ostvarili pravo na socijalnu pomoć, oni ovdje moraju imati stalni boravak i registrirano dugotrajno boravište, odobrenu međunarodnu zaštitu, koju je, kao što smo ranije spomenuli, iznimno teško ostvariti, ili utvrđeni status žrtve trgovanja ljudima. Prema podacima iz marta 2024. godine koje je objavio portal Mirovina.hr, u Hrvatskoj se ukupno ostvaruje 26.044 prava na zajamčenu minimalnu naknadu, poznatiju kao socijala, koja uključuje 45.916 osoba. Od toga je 45.769 hrvatskih državljana i 147 stranaca. Ukupni iznos zajamčenih minimalnih naknada isplaćen prošlog marta putem Hrvatskog zavoda za socijalni rad tako je, prema istim podacima, iznosio 5.854.105,92 eura, a jednostavnom računicom dolazimo do mjesečne cifre od 127,49 eura po osobi.

Prije nego što uopće može pomisliti na tu mizeriju, odnosno za vrijeme boravka u prihvatilištu Porin, svaki tražitelj međunarodne zaštite ima pravo na mjesečnu novčanu naknadu koja je s nekadašnjih 100 kuna prilikom prebacivanja na novu nam valutu porasla na cijelih dvadeset eura. Olakotna je okolnost što je tražiteljima azila u Hrvatskoj u međuvremenu omogućeno pravo na rad u roku od tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, što većina njih i koristi da bi kako-tako preživjela. Uz to, pogađate, rade najslabije plaćene poslove – čiste nam ulice, grade stanove i kuće, premeću teške terete, beru voće i povrće za police naših supermarketa i dostavljaju nam hranu dok iz udobnosti zagrijanog doma razmišljamo što si čovjek više uopće može priuštiti s onih 127,49 eura. A tek s dvadeset...